Sveščica modro-sivih korica, finog bezdrvnog monografskog papira, koji ni nakon osamdeset godina nije požutio, niti je postao krt, na stotinjak nenumeriranih stranica, u formatu kajdanke. Na svakoj je stranici, s vrlo širokim marginama, reproducirana fotografija, crtež, veduta s motivom Istre i okoline, od Rijeke na krajnjem jugoistoku, pa preko poluotoka do Trsta, Idrije, Tolmina na sjeverozapadu. Knjiga nema predlista ni titularne stranice, nego započinje stranicom sadržaja, na kojoj su nazivi slika. Neke fotografije klasične su razglednice, na drugima fotografiran je detalj prizora, stilom u duhu epohe. Fotografije su odreda nepotpisane, dok su crteži potpisivani, a na njima su, uglavnom, ljudi u mjesnim nošnjama ili u nekom svakodnevnom poslu. Najviše je crteža Saše Šantela, rođenog 1883. u Gorici, studenta Škole za umjetnički obrt u Beču, te povijesti umjetnosti, estetike i muzikologije na Filozofskom fakultetu, danas zaboravljenog istarskog narodnog radnika i kulturnog entuzijasta, profesora na čuvenoj Pazinskoj gimnaziji i organizatora Prve hrvatske umjetničke izložbe, u Pazinu 1913, te samoukog skladatelja, koji se bavio istarskim glazbenim folklorom. Potom slijede akvareli Nikole Arsenovića, rodom iz Retfale, samoukog etnografa i akvarelista koji je živio u devetnaestom stoljeću, i dvadesetak godina obilazio južnoslavenske krajeve, od Slovenije i Istre, preko Hercegovine, Crne Gore i Srbije, sve do granica s Rumunjskom i Bugarskom, vrlo pomno crtajući i slikajući narodne nošnje. Bio je opčinjen folklorom, predlagao je da se narodna umjetnost uvede u škole. Treći crtač je Jan Karel Janovsky, Čeh, koji je u Pragu završio akademiju, a radio je, kao Jan Karlović-Janovsky kao profesor crtanja u školama na Sušaku i kao osnivač i voditelj slikarske škole u Opatiji. Četvrti je stanoviti L. Kleinmond, crtač i akvarelist čije ilustracije često nalazimo po publikacijama i monografijama izdanim između dva rata. Premda su svi crteži i akvareli, vjerojatno, rađeni u boji, reprodukcije su crno-bijele
Urednik ove neobične, nabrzinu načinjene publikacije, koja je zacijelo objavljena prije nego što će se Tošo Dabac zaputiti na svoje čuveno fotografsko putovanje po Istri i Primorju, za kojeg će biti dužan da slikom potvrdi da su ti krajevi naši, a ne talijanski, potpisan je, na zadnjoj korici, gdje su i jedine bilješke o izdanju, kao M. M. Pećar. Otkrivamo ga kao Matu Pećara, koji je malo prije i malo poslije Drugog svjetskog rata često za različite nakladnike priređivao ovakva izdanja. Kako je trajno nejasno tko je izdavač knjige, nema ga ni u katalogu Knjižnica grada Zagreba, u bibliografijama stoji oznaka S.N ili s.n. To znači Sine Nomine, bez imena. Ime tiskare, međutim, jasno je naznačeno: Štamparija Vjesnik.
Moja sklonost ovakvim izdanjima dijelom se tiče njihova dokumentiranja epohe, a dijelom gradova, ljudi ili predjela uz koje sam vezan. Međutim, ono što me je privuklo ovoj knjizi, tojest ovom njezinom primjerku, i navelo me da ga kupim u jednom zagrebačkom antikvarijatu, posveta je, pisana nalivperom, modrom tintom, i vrlo urednim, lijepim rukopisom pri dnu stranice sadržaja:
"Neka Vam, dobra s.Paula, ove stranice osvježe uspomene i sjećanja na dragu zemlju, kraj i dobre ljude gdje Vas je Svevišnji darovao Vašim milim, a i nama, našoj zajednici. S.Bož." Ispod toga je naziv mjesta na T, koje pred kraj riječi ima i slovo l, ali ne uspijevam ga pročitati. Nije Tolmin. I datum, vrlo jasan: 21. VI. 1948.
Ono što u ovoj posveti namjernika gane njezina je urednost i mirnodopski, ceremonijalni ton. Iz nje, kao i iz svakog privatnog obraćanja koje do nas dolazi iz davnih doba, tako da živi nisu oni koji u obraćanju sudjeluju, kao da započinje neki roman, koji samo treba napisati, onako kako se zatim odvio život. Tko je bila s.Paula - po svoj prilici časna sestra, rodom iz Istre - tko je bila (ili bio?) S.Bož, što je bio povod ovom lijepom daru, što su u tom životu, već odavno isteklom, bile jedna (ili jedan) drugoj, gdje je ova sveščica proboravila svoj knjižni vijek prije nego što je stigla u antikvarijat, ništa o svemu tome ne znamo, a nadaje nam se kao vrhunsko tajanstvo, tema i motiv, kojima bi vrijedilo posvetiti istraživanje.
Ono što zasigurno znamo jest da se i u teška i grdna doba moglo živjeti mirno, dostojno i u skladu sa sobom. O tome posveta danas govori. A vremena su 1948. doista bila svakakva. Tog, 21. lipnja 1948. u Njemačkoj je u opticaj uvedena njemačka marka (Deutsche Mark), kao nova valuta, Columbia Records objavila je prvu long play gramofonsku ploču (na 33 okretaja), čime je stvoren jedan, rekao bih, pseudoromaneskni žanr. Tog dana u Beogradu počeo je peti kongres Komunističke partije Jugoslavije, a sukob s Informbiroom bio je na korak od svog vrhunca. Glava se gubila lako, trebalo je paziti na riječi, uskoro će i Goli otok...