Kada je 1973. godine skupina poljskih istraživača dobila rijetku priliku otvoriti gotovo 500 godina staru grobnicu kralja Kazimira IV. Jagelovića u katedrali dvorca Wawel u Krakovu, javnost je bila u euforiji.
Posebnu dozvolu za ulazak u kriptu izdao je tadašnji krakovski nadbiskup Karol Wojtyła, kasniji papa Ivan Pavao II. No, povijesni pothvat ubrzo se pretvorio u tragediju o kojoj su se godinama plele priče o „kraljevskom prokletstvu“.
Samo nekoliko dana nakon ulaska u kriptu preminula su četiri od 12 arheologa koji su prvi zakoračili u prostoriju. U narednim tjednima broj mrtvih popeo se na deset, a u konačnici je zabilježeno čak 15 smrtnih slučajeva među onima koji su boravili u grobnici ili laboratorijski obrađivali posmrtne ostatke. Prije ulaska znanstvenici su se čak šalili na račun faraonskih kletvi, no ubrzo je postalo jasno da je u zatvorenom prostoru vrebala vrlo opipljiva, mikroskopski sitna prijetnja.
Pravi uzrok tragedije ležao je u biologiji. Kralj Kazimir IV. umro je u ljeto 1492. na izrazito visokim temperaturama, zbog čega je raspadanje njegova tijela započelo i prije samog ukopa u jednostavni drveni lijes. Tijekom pet stoljeća u hermetički zatvorenoj kripti razvio se izolirani i iznimno opasni mikrobiološki ekosustav, piše Metropolitan.si..
Kasnije analize potvrdile su prisutnost golemih koncentracija gljivičnih spora, ponajprije iz rodova Aspergillus te Penicillium (P. rubrum i P. rugulosum). Udisanje tolikih količina spora u zraku kripte dovelo je do agresivnih plućnih infekcija i aspergiloze, što je u vrlo kratkom roku bilo fatalno za istraživače, posebno one slabijeg imuniteta.
Ovaj slučaj, slično ponovnim analizama smrti lorda Carnarvona nakon otvaranja Tutankamonove grobnice 1922., pokazao je da iza drevnih „kletvi“ gotovo uvijek stoje opasni biološki agensi koji stoljećima čekaju skriveni od ljudskog oka.