slom

Na zabačenom otoku ostavili 29 životinja: Prvo su se namnožile na 6.000, a onda je uslijedio jeziv prizor

Foto: Wikipedia
Na zabačenom otoku ostavili 29 životinja: Prvo su se namnožile na 6.000, a onda je uslijedio jeziv prizor
18.11.2026.
u 21:36
U početku je situacija za životinje bila idealna. Njihovi jedini predatori su nestali, ostavivši ih na otoku dugom oko 51 kilometar i širokom nešto više od šest kilometara, bogatom njihovom omiljenom hranom
Pogledaj originalni članak

Ono što se dogodilo sobovima na otoku St. Matthew klasična je priča o naglom procvatu i slomu populacije u divljini. Godine 1944. Američka obalna straža ukrcala je 29 sobova s otoka Nunivak na teglenicu i prevezla ih prema sjeveru, na više od 320 kilometara udaljen otok, jedno od najizoliranijih mjesta na Aljasci.

Iako se njihova populacija u početku proširila cijelim otokom, danas na njemu nema nijednog soba, navodi se u izvješću koje prenosi AS.

Izvor hrane

Sobovi su trebali služiti kao pokretni izvor hrane u slučaju da posada ostane odsječena od pošiljki opskrbe.

Obalna straža ranije je te godine na otoku postavila radionavigacijski sustav zajedno s 19 ljudi. Otok St. Matthew uski je pojas tundre u Beringovu moru, udaljen više od 320 kilometara od najbližeg naselja. Sobovi su bili zamišljeni kao živa zaliha hrane ako vojnici ostanu bez opskrbe.

Vojnici nikada nisu ustrijelili nijednog soba; saveznici su pobjeđivali u ratu i Obalna straža povukla je svoje ljude s otoka. No sobove su ostavili.

U početku je situacija za životinje bila idealna. Njihovi jedini predatori su nestali, ostavivši ih na otoku dugom oko 51 kilometar i širokom nešto više od šest kilometara, bogatom njihovom omiljenom hranom – lišajevima.

Biolog Dave Klein prvi je put stupio na otok 1957. godine, 13 godina nakon što ga je Obalna straža napustila.

Klein, danas 82-godišnji profesor emeritus na Institutu za arktičku biologiju Sveučilišta Aljaske u Fairbanksu, prepješačio je cijeli otok s terenskim asistentom Jimom Whisenhantom 1957. godine. Zabilježili su da se krdo od 29 sobova povećalo na više od 1.300 jedinki.

Klein se na teško dostupan otok vratio šest godina poslije. Jedva je mogao povjerovati koliko je sobova ondje bilo. „Izbrojili smo ih 6.000“, rekao je Klein u intervjuu iz 2003. godine.

„Doslovno su pustošili lišajeve.“

No taj prizor, s gustoćom od oko 18 sobova po četvornom kilometru, najavljivao je slom koji nitko nije mogao predvidjeti. Izgazili su vegetaciju i pojeli velik dio hrane koja im je omogućila iznimno širenje. Otok je mogao podnijeti nagli rast populacije, ali je nije mogao zauvijek hraniti.

Sobovi su veliki jeleni koji nastanjuju arktička i subarktička područja Europe, Azije i Sjeverne Amerike. U Sjevernoj Americi uobičajeno ih nazivaju karibuima.

Dobro su prilagođeni iznimno hladnom okolišu zahvaljujući gustom krznu, širokim kopitima i sloju tjelesne masti koji im pomaže preživjeti oštre zime. Za razliku od većine vrsta jelena, rogovi rastu i mužjacima i ženkama sobova, premda su kod mužjaka uglavnom veći.

Daleko od očiju

Kada se Klein u ljeto 1966. ponovno vratio na otok, tri godine nakon prethodnog posjeta, krdo od 6.000 jedinki smanjilo se na šokantne 42 životinje.

U tom broju bio je samo jedan mužjak koji je imao deformirane rogove i vjerojatno se nije mogao razmnožavati. Mladunaca nije bilo.

Štoviše, kosturi sobova bili su razasuti po cijelom otoku. Krdo je doživjelo potpun slom. Tijekom sljedećeg desetljeća svi su sobovi s otoka St. Matthew izumrli. Prema podacima Američkog geološkog zavoda (USGS), posljednja ženka uginula je 1981. godine.

Prema Kleinovim riječima, ekstremna zima mogla je iscrpljenu populaciju gurnuti preko ruba.

Ubrzo su Martha Shulski i John Walsh pomogli Kleinu rekonstruirati događaje iz iznimno oštre zime 1963. na 1964. godinu. Shulski, bivša klimatologinja Aljaske i sadašnja ravnateljica Regionalnog klimatskog centra High Plains na Sveučilištu u Nebraski, te Walsh, glavni znanstvenik Međunarodnog centra za arktička istraživanja Sveučilišta Aljaske u Fairbanksu, pretražili su meteorološke zapise s najbliže službene meteorološke postaje otoku St. Matthew.

Ta se postaja nalazi oko 320 kilometara južnije, na otoku St. Paul. Znanstvenici su detaljno proučili ponovnu analizu vremenskih pokazatelja za to područje koju su izradili Nacionalni centri za predviđanje okoliša. Utvrdili su, i opisali u članku u izdanju časopisa Weatherwise za studeni/prosinac 2009., da je zima 1963. – 1964. bila jedna od najekstremnijih ikad zabilježenih u sjevernom Beringovu moru.

Tijekom veljače i ožujka 1964. sobovi su bili izloženi gotovo neprekidnim olujnim vjetrovima, od kojih je najgora oluja imala atmosferski tlak tipičan za uragan 3. kategorije.

Snažni sjeverni vjetrovi u kombinaciji s temperaturama zraka ispod ništice stvarali su osjet hladnoće ispod minus 40 stupnjeva Celzija cijeli tjedan početkom veljače, a 13. ožujka 1964. zabilježen je osjet hladnoće od minus 57,5 stupnjeva Celzija, pri temperaturi zraka od minus 36,7 stupnjeva i vjetru brzine 48 kilometara na sat. Još pogubnije za sobove vjerojatno su bile rekordne količine snijega. Na otoku St. Paul tijekom sezone 1963. – 1964. palo je 3,55 metara snijega.

„Veća visina snijega i tvrda ledena kora na snježnom pokrivaču značili su da je sobovima praktički bio onemogućen pristup ionako iscrpljenim zalihama hrane“, napisali su znanstvenici u časopisu Weatherwise. Zaključili su da su oluju preživjela samo 42 soba. Kada je Klein tijekom posjeta 1966. pregledao kosture, vidio je da kosti nerođenih mladunaca unutar kostura njihovih majki otkrivaju kako je „većina ženki uginula u vrijeme oluja ili ubrzo nakon njih“.

Rekonstrukcija ekstremnih vremenskih prilika dala je Kleinu odgovore na zagonetku o kojoj je razmišljao otkako je posjetio otok krajem 1960-ih, a sva tri znanstvenika danas ističu ranjivost pojedinih skupina životinja.

„U izoliranim ili rascjepkanim okolišima populacije divljih životinja mogu biti potpuno izbrisane teškim vremenskim nepogodama“, rekao je John Walsh u izlaganju o sobovima s otoka St. Matthew na jesenskom sastanku Američke geofizičke unije u San Franciscu 2009. godine.

Danas otok nastanjuju arktičke lisice, pjevajuće voluharice i morske ptice koje se ondje gnijezde, uključujući endemsku vrstu snježne strnadice (McKay's bunting), piše Times of India.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.