VESELKO KOROMAN o sabranim djelima

U ova četiri toma je sve što sam u 60 godina napisao

U ova četiri toma je sve što sam u 60 godina napisao
07.05.2017.
u 19:30
Pogledaj originalni članak

Sabrana djela Veselka Koromana u četiri knjige nedavno su objavile izdavačke kuće Art Rabic Sarajevo i Synospis (Sarajevo/Zagreb). Riječ je o četiri opsežne knjige jednog od najvećih živućih hrvatskih pisaca koje objedinjuju njegovo cjelokupno djelo i kompletnu bio-bibliografiju kao i popis sve literature o djelu uglednog književnika. Prva knjiga sadrži svu njegovu poeziju iz dvanaest pjesničkih knjiga, a druge tri knjige čine njegove proze: roman, igrokaz, novelete, prozni mikroeseji filozofske provenijencije, kritike i eseji, putopisi, članci, intervjui, pisma suvremenicima… Ukratko sve što je ovaj autor napisao i objavio u šezdesetak godina svojeg književnog rada i ukupnog kulturno-književnog angažmana.

Druženje s književnošću

“Po mome mišljenju, čovjek treba uraditi sam sve što može, ne čekajući ničiju pomoć. Ako se zatekne u okolnostima kakve su ove bosanskohercegovačke, usred kojih je meni dano da provedem svoj vijek, onda je to još potrebnije”, zapisao je Koroman u napomeni.

Njegovo druženje s književnošću počelo je između sedme i petnaeste godine kad bi mu se u rukama, pored školskih udžbenika, povremeno našao kakav broširani kalendar i zbirka narodnih pjesama. Sve pod konac tog razdoblja drukčije knjige su mu ostale potpuno nepoznate. Možda stoga za njima nije osjećao potrebu. Odrastao je slušajući zagonetke i pošalice, guslarske pjesme. U dobi od devet godina na njega je neizbrisiv dojam ostavila je -dna Šenoina pjesma.

“Knjiga tada gotovo nije ni bilo. Bio mi je onemogućen pristup k njima. Pjesme i kraći prozni tekstovi iz čitanke su mi bili gotovo jedina lektira. Hoću reći kako je samo dva, tri puta u moju đačku torbu dospjelo čije cjelovito djelo. Ponio sam u njoj Gogoljeve “Večeri na majuru kod Dikanjke, čini mi se, zatim Mažuranićev ep “Smrt Smail-age Čengića” ili izbor iz Puškinova lirskog opusa”.

Koromanov književni život, po riječima urednika Sabranih djela pisca Željka Ivankovića, mogao bi se podijeliti u tri životne faze. Prvoj koja traje od prvih književnih početaka do 1971. godine do trenutka kad je politički maknut na marginu. Drugoj koja traje sve do promjena na našim prostorima i pada komunizma i treća bi bila ona koju je obilježio rat i sve što je donijelo poraće.Uzore je, Koroman, tražio u predstavnicima slavenske duhovnosti, a puno kasnije došao je na red čak i jedan Homer. U Mostaru “sreće” Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Zbunio ga je, doveo u kušnju, oduševio. No, kako kaže, nije pošao za njim nego komad puta... na kojem ga je čekao Federico Garcia Lorca...zatim Rainer Maria Rilke, Giacomo Leopardi, Georg Trakl... u njima je pronašao dio sebe i oni su najviše utjecali na formiranje njegova ukusa.

Prvu pjesmu “Suza” objavio je 1953. godine u mostarskoj “Mladoj Hercegovini”. Cijela je sažeti opis te kapljice iz ljudskog oka. Ubrzo tiska svoju prvu zbirku “Grad prema sjeveru”. Ključne pjesme u tom početnom razdoblju bile su “Mogila”, “Jučer je bilo ljeto” i “Crne naranče”. Razlozima postojanja na Zemlji bavi se u zbirkama “Knjiga svanuća”, “Svjetiljka od trnja”, “Sjaj i rana”, “Na tom svijetu” kao i ciklusima koji su došli iza njih. “U eseju “Svijet ili dvije polovice” (1979.) Koroman zaključuje: “Besmisleno je, naime, znati da postoji smrt, a ne znati ništa o tome kako da joj odolimo”. O svim zgodama i nezgodama iz vlastitog života pisao je u autobiografskom romanu “Mihovil” objavljenom u Sarajevu 1983. godine. U Sarajevo je prvi put došao 1956. godine, po završetku Trgovačke akademije u Mostaru. Od 1969. godine predavao je u visočkoj Gimnaziji, a s Makom Dizdarom bio je i urednik “Života”, glasila Udruženja književnika BiH. U razgovoru s Ivankovićem, Koroman o tom razdoblju kaže: “Na stranicama “Života” 1970. godine objavljujem članak “Uvlake gredu-a postole stoje”, i odmah po rečenom dolasku dajem tiskati drugi zabranjeni “U cara Trojana kozje uši”, čije je dijelove koncem 1971. učinio dostupnim zagrebački Vjesnik. Iste godine pojavio se i članak “Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu”, koji su, uz njegove sastavljače, Vitomira Lukića i mene, svojim potpisima poduprla još petorica pisaca; zbog čega je ostao upamćen kao “Pismo sedmorice”. U prvom tekstu govorio sam posve otvoreno, bez obzira na posljedice, o katastrofalnom položaju hrvatskog jezika u BiH, o čemu do tada, trideset godina nakon Drugog svjetskog rata, nitko nije napisao niti jednu riječ. U drugom sam upozorio na jednako lošu

zastupanost osoba hrvatske nacionalnosti na gotovo svim razinama tadanje bh. republike/države; sudstvu i pravosuđu, upravi, zavodima, informiranju, kulturi, prosvjeti...a u trećem, zajedno s imenovanim suautorom, rekao da ćemo Grgi Gamulinu (koji je iz Republike Hrvatske tobože nešto drsko pitao) - odgovoriti kad budu ispravljeni navedeni propusti. Svaka moja tvrdnja bila je potkrijepljena argumentima i to većinom službenim... Ali, tko te za to pitao?”. Na Koromana se usmjerila politička grmljavina i krenula je hajka koja se protegnula u 1972. godinu. Svoje istinoljublje platio je ne samo izgubljenim uredničkim mjestom u “Životu” nego i novcem jer su mu dali upola manje plaćen posao. Sve je platio zdravljem i vremenom, ali ipak nije poslan na Goli otok. Komunistička vlast je odabrala perfidniju metodu stare Austrije i tako neistomišljenika izvrgnula nevidljivoj trpnji i predugoj muci. Ispred njegova imena stavljen je atribut “nacionalist”, što Koroman nikad nije bio. “Uvijek sam bio kakav sam i danas: samo slobodan čovjek svjestan svoje nacionalne pripadnosti.”

Rat i tragedija

Unatoč politčkoj osudi o njegovu književnom djelu napisano je po desetak, bez iznimke, pozitivnih kritika. Sredinom 1985. dobio je nagradu Udruženja književnika BiH za zbirku izabranih pjesama “Jezik na pašnjaku”, a 1990. postao je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Rat ga zatiče u Sarajevu, kojeg napušta 6. studenog 1992. godine. Stariji sin Tomislav mu kao 18- godišnjak stupa u brigadu HVO-a, i rat provodi u okolnim rovovima pune tri godine. To se odrazilo na njegovo zdravstveno stanje pa je za vrijeme studija u Zagrebu 2002. godine preminuo od karcinoma želuca. Prije te tragedije 1993. umire mu otac a četiri godine nakon njega i majka. Ratne 1993. godine postaje prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i biva imenovan glavnim urednikom časopisa “Osvit”. Godine 2008. postaje član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Poezija je Veselka Koroman učinila jednom od najvažnijih književnih pojava našega jezika zadnjih šest desetljeća. Međutim, pored pjesništva, Koroman se bavio i prozom pišući kritike, eseje, putopise, polemike, članke, kao i već spomenuti autobiografski roman “Mihovil”. “Živeći i radeći izvan dominantnih političkih struja u hrvatskoj književnosti, Koroman je gotovo sve vrijeme ostajao na margini, kao uostalom i jedan Petar Gudelj na jedan način, Vladimir Pavlović na drugi ili kao Boris Maruna na treći, a koji su se profilirali izvan užeg, nerijetko uskogrudnog, ekskluzivističkog hrvatskog književnog prostora u kojemu se dominantnim političkim strujama nisu priklanjali ni pjesnici tipa Danijela Dragojevića, koji je živio u samom fizičkom središtu te književnosti...

Koliko o intelektualnom Koromanovom angažmanu svjedoče njegovi tekstovi: polemike, pisma, eseji, članci... No, književnoga se Zagreba to uglavnom nije ticalo. Književni se Zagreb bavio samim sobom, pa je svoju tzv. “hrvatsku šutnju”, eufimistički rečeno, s vremenom pretvarao i pretvorio u hrvatski kukavičluk, ili da baš ne citiramo Matoša (“Još koji dan i riječi Hrvat i Kukavica biće jedno isto” - napisao je pred više od stotinu godina)”. O odnosu Zagreba prema Koromanu i njegovim djelima pisao je nedavno i popularni književnik i novinar Miljenko Jergović. “Veselko Koroman rodio se kao pjesnik od kamena, i ponekad bi se – u to vrijeme i s razlogom – u Sarajevu pisalo i govorilo o zagrebačkim pogledima na hrvatsku književnost i poeziju, slijepim, tupim i neznalačkim, koji su svoje veličine prepoznavali i nalazili kojekuda, ali jednoga od najvećih, ako ne i najvećega svoga živog pjesnika, koji je istovremeno bio i naš pjesnik, u Zagrebu uopće nisu poznavali ni čitali. S izuzetkom Vlatka Pavletića. On je Koromana čitao”. Koromanova deviza je “ne umrijeti prije vremena. Nagledati se neba dok još izlazi sunce”

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.