Otajstva istine i slobode

Prije uporabe svadljivog jezika dobro je promućkati glavom

28.02.2020.
u 13:26
Pogledaj originalni članak

Za početak krenimo od jedne geometrijske metafore koja u stihovima glasi: Istina je slika Sunca koja blista na pučini gdje se more s Nebom ljubi; zrnce zlatno u mozak Dobra uklesano. Analizirajuću ove stihove možemo istaknuti nekoliko karakterističnih sastavnica pojma Istine. U prvom redu imamo na umu Hegelovu bitnu oznaku istine koja glasi: “Istina je cjelina”. A prema Kantovoj definiciji “istina je sklad između spoznaje i njezina predmeta”. Prema tomu, istina nije predmet naših subjektivnih želja i htijenja. Ona nije predmet za koju netko može reći: “Moja je istina, ona je moja privatna stvar i neka se nitko ne usuđuje uplitati u moje pravo na privatnost”.

Pojam istine je u neposrednoj vezi s pojmom pravde i pravednosti. Navodimo jedan primjer krajnje posesivnosti i subjektivnog poimanja pojma pravde. Žena, koju su deložirali iz tuđeg stana, s pravom, jadikuje: “Da vam pravo kažem, stan bih mogla nekako i prežaliti, ali kako nepravdu”.

O istini i poluistinama

Ono što narušava i rastače bitnu supstanciju istine jesu poluistine koje su samo drugo ime za laž. Neosporna je činjenica da poluistine ne gravitiraju prema istini već prema lažima. Rečeno jezikom matematike, ako je u nizu faktora samo jedan faktor nula, produkt je nula. Ako s područja matematike iskoračimo u svakodnevni život, neka nam kao primjer posluže sljedeće riječi Mahatma Gandija:

“Čak i najsitnija neistina truje čovjeka, isto kao što jedna kap otrova truje cijelo more”! Nećemo pretjerati ako kažemo da istina kao cjelina ne trpi, ne samo da poluistine, nego i lukave spletke, kojekakve laži, licemjerje i još kojekakvih slijepih podmetanja.

Istina oslobađa

Za razliku od istine koja uplovljava u smiraj duše i uskrsnuće, laž nas vuče u bezdan ništavila i potonuće. Psihološku analizu nadređenosti i podređenosti nalazimo u djelu “Zdravo društvo” od glasovitog socijalnoga psihologa Ericha Fromma, djelo koje je zavrijedilo preporuku. Zlatni ključ rješenja autor vidi u prevladavanju sadomazohističkih odnosa, a u korist afirmacije ljubavi, i to one ljubavi koja sadrži sindrom stavova kao što su: briga, odgovornost, poznavanje i poštovanje. Ja bih ovom prigodom to potkrijepio dvama upečatljivim navodima:

“Ljudi se ne kažnjavaju za grijehe, nego sami grijesi kažnjavaju ljude”. (Lav Nikolajevič Tolstoj)

“Ako činite dobro, činite ga za sebe, a ako činite zlo, činite ga sebi”. (Mahatma Gandi)

Prema tomu, glavna uloga istine je da oslobodi ili rastereti čovjeka od svake vrste grijeha, zla i pošasti, kako bi slobodan čovjek, u znoju lica svoga, bio kovač svoje sreće. I sve bi bilo kako Bog zapovijeda kada ne bi bilo muljanja od kradljivaca vrlina. Hrvatski pjesnik i publicist August Harambašić ovo duhovito konstatira: “Biljeg naših junačina; puno riječi, malo čina”! Tako, primjerice, što bismo rekli za majku koja svijetu dodijava pričama kako, povrh svega, voli svoje dijete. Rekli bismo da nije “čitava”. A kada nam smutljivci i demagozi ukucavaju laži i nebuloze, zaključujemo da su oni “persona grata”. A tek kako samo pametno govore kada ih ništa ne razumijemo.

Laž nikad ne ostari. (Sofokle)

Slika istine je potpunija ako nešto kažemo o lažima kao istinskoj i nepomirljivoj suprotnosti spram istine: Tko laže, ne mora krasti, a tko krade, mora lagati.

I smutljivac se posluži “istinom”, ali samo onom koja razara.

Kada novinari pišu o Mici, Mica kaže kako je novinari blate. A kada to isto novinari pišu o Cici, Mica kaže: “Gdje ima dima, ima i vatre”.

Maske ne trebaju istini jer ona ne treba ništa kriti.

Što god mržnja kaže, debelo laže. Tko se pravda lažima, čeka ga kinder jaje.•

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.