Marin Topić

Ova izložba je kruna moga stvaralaštva

Ova izložba je kruna moga stvaralaštva
12.11.2017.
u 07:00
Pogledaj originalni članak

 

Ima ona izreka da nitko nije prorok u svome selu, nisam ni ja vjerojatno ali mi je drago što sam za šezdeset godina života i četrdeset godina slikarstva doživio da se jedna velika retrospektivna izložba odvija u galeriji koja se nalazi u mojoj ulici, u prostoru u kojem sam proveo djetinjstvo. Stariji Mostarci znaju da je tu nekad bila meteorološka stanica, a na mjestu gdje je sada Zavod za zapošljavanje bila je naša tvrđava gdje smo se kao djeca igrali kauboja i indijanaca. Tu iza meteorološke igrao sam lopte jedan na jedan s pokojnim Nenadom Ćećom  Bijedićem koji je genijalno igrao nogomet. Tu su živjela ‘boksitna’ djeca sve gola sirotinja kojoj sam i ja pripadao a preko puta su bile ‘sokolske’ zgrade i oni su bili dobrostojeći. Ali to su bila tatina djeca i nitko od njih pojma nije imao o lopti, osim Ćeće. Najbolje od svih je igrala Laura Bošković, koja je i sad živa. U prostoru sadašnje galerije Aluminij bio je restoran  ‘Aluminij’ gdje sam prvi put sa Simom Borozanom popio alkoholno piće i malo me bilo uhvatilo. Za taj me prostor vežu me emocije i brojne uspomene. Tu se i moj brat ženio i to su bili najjači svatovi sedamdesetih godina. Ovo je kruna moga rada“ – uzbuđeno i sa sjetom govori nam mostarski slikar, arhitekt i kroničar društvenih zbivanja Marin Topić, dok vrši posljednje pripreme za otvaranje “izložbe života” koja će se pod nazivom Zemlja Humska - kist i Krist upriličiti u galeriji Aluminij.

Retrospektiva se odvija pod pokroviteljstvom predsjedatelja Predsjedništva BiH dr. Dragana Čovića, te uz pomoć Matice hrvatske Mostar, Sveučilišta u Mostaru i Aluminija. Svečanost otvaranja zakazana je za četvrtak, 16. studenoga u 17.30 sati. Naziv izložbe je ne samo „osnovna tematsko-motivska odrednica ukupnoga slikarskog opusa Marina Topića, nego i njegov životni i autorski credo“. Preuzet je od novinara Dragana Marijanovića, koji je tim riječima naslovio članak u Oslobođenju, nakon predstavljanja Topićeve monografije 2008. godine.

„Nitko u tri riječi nije bolje objasnio tko sam i što sam ja. Zemlja  humska - to je moja Hercegovina, ali ne ova u administrativnom pogledu kakvu je danas poznajemo jer ona se mijenjala kroz vremena ovisno o okupatoru. Ja Hercegovinu doživljavam i promatram kroz svjetlost i mentalni kod ljudi koji žive na tom prostoru. Za mene Hercegovina se prostire sve tamo do Drine od Foče, pa ako hoćete Herceg Novog, Kotora sve do Cetinja. To je sve isto podneblje. Iako su zadnjih 500 i više godina ovdje bile tri religije, identitet tog naroda je ostao isti, ostala je ista klima, isti toponimi, iste biljke, ista svjetlost. A ja sam umjetnik i ja slikam svjetlost. Drugo, te svjetlosti i svega što ja slikam uopće ne bi bilo da nije jedne osobe, a ta osoba je Krist. Na samoj izložbi možda će biti samo par slika čisto vjerske tematike, ali i da nema ni jedne slike sakralne tematike, isti bi bio naziv izložbe“ – pojašnjava Topić, koji nije samo veliki likovni majstor, nego i samozatajni i suptilni čuvar humske baštine i tradicije.

Na njegovim djelima sačuvani su motivii grada kao što je bio bife Rondo, platani sa srcem urezanim u stablo, raja s Carine na Pijesku, Oblutci u Neretvi, likovi poput Padre Pijs, Pape Woytile, Katarine Kosače i Gospe Međugorske i nadasve Zemlje Humske i Cvjetne nedjelje. Marin Topić često ističe da slika mirise djetinjstva.

- Jer ja sve što osjećam je djetinjstvo, mladost i kućni odgoj. Čovjek što tad upije prati ga kroz cijeli život. I to se sve zrcali na mojim slikama. I moja snaga leži u tome što sam svoj i što sam uvijek kontra. Kada su u razredu svi bili protiv nečega u školama ja sam odmah bio za. I obratno. I kad slikam Cvjetnu nedjelju, pejzaže, kad slikam kamenje u Neretvi ja uvijek slikam slavu Božju, ono što je moj stvoritelj napravio. Ja sam čovjek otvoren prema svakoj vrsti umjetnosti i svemu, ali ja ne mogu zamisliti da ja u svojoj mašti mogu stvoriti neki ljepši svijet od onoga  što ga je Bog načinio. I nikad nisam bio nadobudan da ja sad pravim neke apstraktne slike, furao neki svoj rukopis, kako su nas učili na Akademiji. Čovjek rođenjem stječe svoj rukopis. Svaki je čovjek unikatan isto kao kad daješ otisak palca, nemaju dva ista. Samo komplekse nabacuju koji prate mladoga umjetnika cijeli život. Zato bih im poručio slikajte što god vam srce želi, što osjećate, to je vaš rukopis, rukopis ljubavi“ – poručuje Topić, i dodaje kako on takvih kompleksa nije imao i da vjerojatno zato ljudi vole njegove slike. I doista nije ma poznat slikar u ovoj vali pa i šire da ljudi odmah prepoznaju njegova djela. I Marina živciraju koncepti tzv. moderne umjetnosti.

„Pobjedom Oktobarske revolucije sve se promijenilo nagore. U početku je još to bilo i dobro kad su Maljevič i Kadinski pokrenuli modernu, ali poslije te moderne nam dođe jedno trideset puta postmoderna, postmoderna, postmoderna...što više poste ljudi moji. Pa, kako može nešto biti moderno u umjetnosti, što to znači. Lijepo je to rekao nedavno u intervjuu s vama glumac Boro Stjepanović, da je riječ moderno toliko budalasta. Nešto što je moderno može imati veze s modnim pistama ali ne mora imati nikakve veze s umjetnošću koja je vječna kategorija, kao što je ljepota vječna kategorija. a jesam arhitekt ali stvarno ne  volim modernu arhitekturu koja jeste funkcionalna, ali koja nema duše. I danas više od moderne volim neku staru zapuštenu gostionicu sa starim stolnjacima. To je najbolje u svojoj knjizi “Poetika prostora” opisao Gaston Bachelard. On je objašnjavao zašto je soba na tavanu uvijek mističnija od sobe u podrumu. Zato što si blizu svjetlosti, blizu si nebu. Imaš drukčiji osjećaj. Onda kad prolaziš kroz kuću znaš svaku šteku napamet i otprilike je t najblje opsao moj dragi prijatelj Tedi Spalato u svojoj pjesmi “Lipote gladan, ljubavi žedan”, a glasi: “Svaki friž na stolu, riže, para, siče...”,. Mislio sam da mi baš Tedi otpjeva tu pjesmu na otvaranju izložbe ali nije mogao spriječen je. I, što je znao onaj pračovjek u Altamiri kada je crtao životinje. Ništa. A nitko ljepše i pokretnije nije naslikao one bikove od njega, neobrazovanog pračovjeka u Altamiri... Zato što je slijedio svoj instinkt. Ili kako je nastala jedna Miloska Venera, da ne spominjemo egipatsku civilizaciju, grčku, doba baroka. Ako je nešto kvalitetni i vrijedno onda nije relativno nego je relevantno. Isto kao što istina nije relativna“ – kazuje Marin koji je također kod slikanja slijedio svoj instinkt i osjećaj. „Da, slikao sam po osjećaju. Pokušao sam slikati u Njemačkoj ali nisam mogao slikati Njemačku jer je ne osjećam. Ameriku sam malo osjećao jer je Kalifornija slična ovom našem podneblju ali opet je Hercegovina nešto posebno“. “Za motiviku Marina Topića nije pretjerano kazati kako je podjednako određena regionalnim, hercegovačkim ishodištima, koliko i univerzalnim, kozmopolitskim temama” – zapisao je akademik Tonko Maroević.

Jedna od njegovih najupečatljivijih djela je slika „Sumrak bogova“, na kojom dominira raspeti Isus nad srušenim simbolima grada Mostara također ćemo vidjeti na ovoj izložbi. „Raspetog Isusa nad tminom je, prema viziji sv. Ivana od Križa, naslikao Salvador Dali. Dalijev kozmički Krist kao jezgra atoma i jedinstvo svemira u Marinovoj viziji i kompoziciji postao je kataklizmički Krist koji, umjesto Staroga mosta, spaja i natkriljuje razrušene dijelove Grada i sebe još jednom nudi kao žrtvu i mogućnost za iskupljenje grijeha bez obzira tko ih je, kada i zašto počinio. Kao kontrapunkt toj kataklizmičkoj dramatici ljudske egzistencije, donjim planom slike dominiraju mirni, hladni, bezgrješni kameni oblutci. Drama egzistencije nasuprot nevinosti prirode. Ta slika toliko je moćna da, u usporedbi s njom, i Dalijev izvornik djeluje nekako blijedo i sladunjavo“, zapisao je Ivan Vukoja, u katalogu izložbe. I doista kako je nastalo ovo fenomenalno djelo: “Slikarstvo ima dvije  dimenzije i u te dvije dimenzije teško je sve objasniti, za to je najbolji filma. Ta slika sve govori o ovoj mostarskoj kotlini u kojoj su se izmiješale tri svjetske religije plus Židovi Sefardi. Ovdje je bilo ratova i prije ali ovaj zadnji rat je bio poseban jer se po prvi put ratovalo u samome gradu na ulicama. Mostar nikad nije bio paljen, nešto malo u Drugom svjetskom ratu su ga bombardirali Englezi, ali nije bio zapaljen grad. Uvijek su osvajačima davali ključevi grada. I dogodilo se to da se prvi put rat spustio u grad na njegove ulice i da su srušeni svi simboli od Starog mosta, crkava i džamija sve srušeno. I ona veličanstvena slika pozajmljena od Salvadora Dalija gdje Isus lebdi nad svijetom taj Isus na mojoj slici pada sa Staroga mosta tafte, što bi mi Mostarci rekli i simbolizira pad svih vrijednosti. Za naziv slike uzeo sam citat od poznatog nihilista Friedricha Nietzschea “Sumrak bogova”. To je moja jedina slika  u kojoj sam objasnio snagu tame. Premda sam ja slikar svjetlosti a ne tame. Iako su ta bremenita vremena iza nas Marin Topić ni na sadašnjost ne gleda s balgonaklonošću premda vlada kakav-takav mir. „Danas vlada Iphone koji je donio informaciju, ali i otuđenje.

Današnji čovjek u ekran gleda po sedam-osam sati dnevno što nije u njegovoj prirodi. Čovjek nije sazdan od metala da bulji u ekran. On stvoren da živi s prirodom. I sve ove bolesti koje nas napadaju došle su jer smo izgubili harmoniju s prirodom i s Bogom. Jer svi ovi lijekovi koje nemilice trpamo u sebe nekad su rasli oko naših kuća, i došli farmaceuti uzeli nam to i prodaju nam kao skupe lijekove. Samo ne znam što će kad unište prirodu. Kad ste zadnji put čuli da je netko umro prirodnom smrću. To je rijetkost. To sam vidio u sceni “Prosjaka i sinova” kad umire did Kikaš. Osjetio je da mu je došlo vrijeme, umrla mu konkurencija Škiljo iz Zagvozda, i čim se nemaš s kime nosat’ izgubi se smisao života i umire se prirodno“. Bilo je razdoblja u životu kada Marin uopće nije slikao, kada je digao ruke od kista i štafelaja. „Praktično ja sam bio prestao slikati, tek tu i tamo  bih naslikao  jednu sliku godišnje. I onda me slikarstvu vratio Josip Muselimović negdje 2005. godine i na tome sam mu zahvalan.

“Bolan Marine što ti ne slikaš više”? pitao me je? “Zaboravio sam” - kažem mu ja i ponovno pokušao. Na nagovor odvjetnika Muselimovića pripremio je monografsku izložbu koju je organizirala Matica hrvatska Mostar. S njim je obišao Mostar, Dubrovnik, Zagreb, Sarajevo, Podgoricu… a vidjelo ju je preko 100.000 ljudi. Bio je to veliki povratak. „Nadam se da će i ova izložba polučiti sličan uspjeh ali na žalost traje samo dva tjedna. Ovo je uistinu kompleksna izložba i ja sam nisam mogao ovo organizirati zato se moram zahvaliti gospodi Draganu Čoviću, Josipu Muselimoviću, rektoru Sveučilišta u Mostaru Zoranu Tomiću, direktoru Aluminija Mariju Gadžiću, koji su pomogli da pripremim izložbu, kao i Marinu Musi na sjajno urađenom katalogu, te Tonku Maroeviću i Ivanu vukoju na tekstovima u katalogu. Naravno zahvaljujem se i svim vlasnicima djela koje sam naslikao. Sve su to prekrasni i otvoreni ljudi i od dragosti je svatko od njih dao sliku na raspolaganje. I tek nakon 12 godina vidjet ću svoje slike na okupu. Ja kod sebe u ateljeu nemam niti jedne svoje slike. Jer ako ja u ateljeu imam sliku onda sam umro od gladi. A na sreću još nisam umro od gladi. Za mene je veličanstveni uspjeh da ja svojih 40-50 radova vidim na jednom mjestu. Jedva čekam usporediti slike, boje, uočiti neke greške... To je uživanje u umjetnosti.“

Iako je zašao u sedmo desetljeća Marin Topić svakodnevno slika.

“Svaki dan moram barem jednu liniju povući. Pola sata ali svaki dan. Zadnjih 12 godina nijedan dan nije prošao, osim nedjelje, da nisam radio. I za tu se nedjelju moram nagodit s Bogom, jer nedjeljom ne slikam iako u mene nije fizički rad. A kad baciš na papir koliko nedjelja ima u godini, to je meni slika jedna. Ali, ipak mislim da ću nedjelju ostaviti za obitelj koja je za njega svetinja. Uz obitelj najviše ljubav i ima za svoj Mostar i Hercegovinu koji su prisutni na skoro svim njegovim platnima.

“Svijet će spasiti ljepota” – citira Dostojevskog.

“Postoji jedna moja slika koja se zove “Hercegovina zemlja svetosti i svjetlosti”, postoji u katalogu ove izložbe ali je nećete nažalost vidjeti. E, to je moja Hercegovina, onakva kakvu je ja vidim. Posjetitelji izložbe, na žalost, bit će uskraćeni i za još jedno Marinovo remek-djelo sliku “Gospa Međugorska”, koju je naslikao 1981. domah po ukazanju. “Ima jedna andgdota vezana za tu sliku. Postoje priče da je original vjerojatno ukraden negdje u Americi, a netko mi je rekao da je možda čak završila i kod bivšeg predsjednika Ronalda Reagana. Čovjek koji je kupovao tu sliku imao je neke veze s republikancima tako da ni to nije isključeno. U svakom slučaju ta 1981. godina bila je posebna ukazala se Gospa, zbio se atentat na Reagana i na papu Wojtyla.

 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.