Španjolski redatelj Nestor López donosi na Mediteran Film Festival film “Sjeme iz Kivua” koji će večeras biti prikazan u konkurenciji, a koji je već prepoznat od strane kritike i publike širom svijeta. Film se bavi duboko emotivnom i teškom pričom o grupi žena koje pokušavaju ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životima nakon što su bile žrtve silovanja od gerilaca u Kivu regiji, jednoj od najnasilnijih i najopasnijih područja svijeta. Redatelj, koji je nagrađivan na prestižnim festivalima poput Sundancea, Sitgesa te već ima i tri Goya nagrade, kroz ovaj rad istražuje ne samo osobnu borbu ovih žena, već i politički kontekst kontrole nad resursima poput koltana, koji je ključan za financiranje gerilskih sukoba. Ovaj projekt postao je, kako navodi, jedan od najvažnijih u njegovoj karijeri, a sam film osvaja međunarodnu priznanja zbog svoje društvene vrijednosti, uključujući nagradu Amnesty Internationala.
Večernji list: Snimali ste u bolnici Panzi, instituciji s globalnom reputacijom zahvaljujući radu dobitnika Nobelove nagrade za mir dr. Denisa Mukwegea. Kako je njegovo naslijeđe oblikovalo atmosferu i vaš pristup filmu?
Njegovo naslijeđe je sve, jer nam omogućava, nama u Europi, da saznamo za stvarnost koja je namjerno skrivena – a koju mi, Europljani, očito ne želimo primijetiti. Isprva je film trebao biti biografski film o Mukwegeu, no ubrzo smo shvatili da, iako je njegov rad ključan, pravu težinu priče nose žene.
Večernji list: Koliko je bilo izazovno uspostaviti kontakt i povjerenje sa ženama koje su preživjele silovanje i pristale sudjelovati u filmu?
Za mene je najvažniji element povjerenje koje je izgrađeno. Medicinske sestre koje rade u bolnici Panzi mnogo su olakšale stvari. Tamo žene uče da je govoriti prvi korak prema ozdravljenju. Dijeljenje svojih priča dio je lijeka. Dakle, one koje su već u naprednoj fazi oporavka spremne su govoriti. Otud povjerenje raste s vremenom, sa zajedničkim životom, s transparentnošću u onome što želite reći. Uključivanje njih u proces pokreće snagu.
Večernji list: U filmu majčinstvo je prikazano kao oblik otpora i snage. Kako ste uspjeli prenijeti tu dimenziju?
Moja perspektiva bila je dati ženama prostor koji su trebale i razumjeti da je ljubav odgovor. Tko ne želi biti voljen? Tko ne želi da se netko brine o njemu? Vjerujem da je to vitalna perspektiva. Morate slušati, biti otvoreni i spremni mijenjati vlastite ideje. Majčinstvo je univerzalno, a dostojanstvo je inherentno ljudskom biću – posebno ženama koje se toliko bore da im dostojanstvo ne bude oduzeto. Otpornost i nastavak života najljepša su poruka koju možemo podijeliti kao ljudska bića. Nitko nije patio više na ovoj planeti od žena istočnog Konga. Nitko bolje od njih ne može nas podsjetiti da život ima smisla.
Večernji list: U svojoj karijeri ste osvojili priznanja na Sundanceu, Sitgesu, a imate i tri Goya nagrade. Po čemu je rad na Seeds from Kivu bio drugačiji od vaših prethodnih projekata?
Da, ponekad se osvrnem na ove nagrade i pomislim, wow, kakvo ludo putovanje. “S Kivu” je najposebniji projekt u cijeloj mojoj karijeri. Bio je sa mnom osam godina, od osnivanja moje tvrtke i mojih prvih koraka, sve do mog rasta kao redatelja. Otvorio mi je put. Zauvijek će biti najposebniji projekt moje karijere.
Večernji list: Dokumentarac kombinira duboko intimne svjedočanstva s politički nabijenim pitanjem kontrole mineralnih resursa. Kako ste uspjeli balansirati osobno s globalnim?
Ključ je bio u montaži. Tijekom snimanja i pisanja scenarija znao sam da ova nit mora biti dio filma. No, napraviti to u kratkom formatu, unutar ograničenog vremena, a da se zadrži emocionalno značenje, bilo je vrlo teško. Zajedno s montažerkom, Cristinom Otero, prošao sam 13 različitih verzija montaže dok nismo našli taj balans. I kad je došao, osjećao sam da je to ispravno – nije to bila sigurnost, više uvjerenje.
Večernji list: Amnesty International je nagradio film zbog njegova društvenog značaja. Vjerujete li da dokumentarni film može biti aktivno oružje u borbi za ljudska prava?
To je najvažnija stvar. Dokumentarni film je najefikasniji alat. Povezuje vas sa stvarnim iskustvima i stvarnim emocijama, a to omogućava da priče putuju do neslućenih razina.
Večernji list: Film također postavlja pitanje međunarodne šutnje o tragediji u Kongu. Smatrate li da umjetnost može napraviti vidljivim ono što politika sustavno ignorira?
To je sama suština umjetnosti – ukazivati tamo gdje drugi ne žele ukazivati, gledati tamo gdje drugi ne žele gledati, čak i ako boli. Umjetnost postoji da nam da alat koji omogućuje kritiku i pozornost na ono što treba biti viđeno.
Večernji list: Kada film prikazujete publici u Europi, na festivalima poput ovoga u Širokom Brijegu, kakve su reakcije, i kako se one razlikuju od onih u Africi?
Iskreno? Nema razlike. I to me fascinira. Gledanje filma u Španjolskoj, Koreji, SAD-u ili Švedskoj izaziva točno iste emocije. Fascinantno je – mislim da je to prvi put da sam to postigao u svojoj karijeri. U Africi, posebno u DR Kongu gdje sam ga već gledao, emocije su iste. Jedina razlika je što afričke žene smatraju da priča treba biti ispričana više, i da kratki film nije dovoljan. I slažem se.
Večernji list: Nakon ovog filma, što vidite kao svoj sljedeći izazov – hoćete li i dalje nastaviti raditi dokumentarce fokusirane na ljudska prava?
Pripremam dugometražni film “Seeds from Kivu”, proširujući ga izvan DR Konga na nova mjesta koja moraju biti uključena u sukob. Također, fokusiran sam na kampanju za Oscara za kratki film, jer smo na dugoj listi. Istovremeno, režirao sam više fikcija nego dokumentaraca, a moj novi kratki film “Polygon X” trenutno je u distribuciji. To je lijep trenutak za mene, a moji budući scenariji – i dokumentarni i fikcionalni – uvijek se vrte oko istraživanja ljudske prirode. Neizbježno je: uvijek ću govoriti o ljudskim pravima.