Prije 12 godina u Mostaru, tada gradu bez kina i crnoj rupi u svemiru, trojica mladih mostarskih glumaca Slaven Knezović, Velibor Topić i Miro Barnjak krenula su graditi filmski festival koji će okupljati domaće i umjetnike iz cijele regije. Ponajviše zahvaljujući ustrajnosti Slavena Knezovića, njihova ideja uspješno je realizirana i traje do danas. Mostar je danas grad koji ima kino, grad u kojem se održava filmski festival na koji dolaze filmaši iz regije i mjesto gdje se snimaju filmovi i dodjeljuju festivalske nagrade. Na netom završenom 10. Mostar Film Festivalu u ulozi predsjednika žirija našao se Velibor Topić. Glumac koji je u svojoj filmskoj karijeri prošao sito i rešeto. Glumio je u teatru pod granatama u opkoljenom Sarajevu, da bi kasnije po svijetu svjetla reflektora dijelio s Orlandom Bloomom, Russellom Crowom, Cate Blanchett, Collinom Firthom, Bradom Pittom te surađivao s filmskim redateljskim veličinama poput Ridleyja Scotta, Phillipa Noycea i Guya Ritchieja, kojima bi život Velibora Topića mogao poslužiti kao odličan predložak za film.
Vela, deseti Mostar Film Festival je iza nas. Malo tko zna da si ti jedan od utemeljitelja ovog festivala. Ovo je prilika da se vratimo na same početke kad se rađala ideja o festivalu i da napravimo jednu reminiscenciju svega. Je li ovaj festival danas, nakon 10 godina, ono što si ti očekivao da će biti?
- Prvo bih ti zahvalio na tako dobrom pitanju. Ja jesam bio jedan od organizatora festivala Dana filma, ali glavni “krivac” i osoba bez koje ne bi ništa bilo moj je prijatelj i kolega Slaven Knezović i svaka mu čast na tome. Sjećam se prije nekih davnih 12 godina kad mi je jednu večer, vraćajući se kući šećući, Slaven rekao: “Vela, hajdemo nešto napraviti za ovaj grad, pokrenuti neki festival, dovesti u ovaj grad glumce, redatelje...”. Ja, onako umoran, nikakav, krenuo kući leći, govorim mu: “Ma pusti me, Slavene, nemoj pričati gluposti, naslušao sam ih se puno u životu”... Ali, malo nakon toga ostvarilo se ono što je htio. Imao je želju i bio uporan i na tome mu skidam kapu. Znaš, Slaven je inače čovjek na kojeg ljudi često gledaju s nepovjerenjem, neizvjesnošću, ali on je zaista napravio veliku stvar za ovaj grad. I moram reći da ga neki ljudi, umjesto da to pohvale, kude. Ako za nešto postoji interes, ako postoje publika i ljudi koji su zainteresirani i spremni pomoći, onda će sve doći na svoje.
Ima li Mostar logistike i publike za ovakav događaj?
- Da budem iskren, uvijek očekujem više publike. Žao mi je što je nema više i što ljudi, uglavnom, u velikom broju dolaze samo prvu večer kad su svi gala odjeveni, kad su party i medijsko praćenje... Nakon toga ih nema.
Dani filma krenuli su u vremenima kada Mostar nije imao poštene kinodvorane i čiji su naraštaji odgajani bez kina. U međuvremenu dobio je kino, stvari su se počele kretati nabolje. Kolika je zasluga festivala za to?
- Slažem se s tobom, Mostar je tada bio mrtav grad, ali i grad s velikim potencijalom. Mostar i okolica imaju vrhunske lokacije za filmove, tu su se i ranije snimali veliki spektakli. Recimo, kad sam gledao film “Mrtve ribe plivaju na leđima”, ni sam neke lokacije nisam mogao prepoznati, pitajući se gdje li ih je samo Slaven pronašao. Naravno, ovaj festival jako je pomogao afirmaciji filma, utro je put producentima i redateljima da dođu ovdje i snimaju na cijelom gradskom području. Eto, i to je pozitivna strana ovog događaja jer kroz umjetnost mi spajamo ljude. Ne želim dijeliti ovaj grad i za mene postoji samo jedna strana, to je strana Mostara. I zbog svega što je ovaj grad prošao tijekom bliže prošlosti, drago mi je da vidim ovdje ljude iz svih dijelova grada, ali i da nam dolaze uvaženi gosti iz cijele regije. Ugostili smo velike umjetnike poput Šerbedžije, Nadarevića, Milene Dravić... Dakle, Slavenu Knezoviću uspjelo je okupiti filmsku elitu iz cijele bivše Jugoslavije u Mostaru i da svi skupa dijelimo ljubav i umjetnost, a ne da se dijelimo po nekim drugim načelima.
Od ove godine MOFF je dobio ozbiljne festivalske konture. Uz filmove, odvijao se i bogat popratni program s filmskim razgovorima, studentskim radionicama i konferencijama, što je znatno doprinijelo kvaliteti festivala.
- Tu ideju ću jako pohvaliti. Na radionicama smo imali velike umjetnike poput Kristijana Milića, Seje Sexona, Zenita Đozića, Dragana Despota, Danila Šerbedžije, Anile Gajević i ja sam održao jedno predavanje o temi “Gluma na tuđem jeziku”. I to je bilo sjajno. Na predavanju je bilo četrdesetak studenata koji su ovdje došli iz Novog Sada, Cetinja, Beograda, Sarajeva i Mostara i to mi je zapravo nešto najbolje što se moglo dogoditi ovom festivalu. Iskreno se nadam da će ti mladi ljudi postati ono što žele biti. Ostvarili smo sjajnu interakciju, kroz smijeh i zabavu. Kao što je moj profesor Miralem Zubčević kazao na prvom satu naše klase: “Ja nisam ovdje da vas naučim glumiti, ja sam ovdje da vas naučim da mislite kao glumac”. I ja sam njima rekao da sam ovdje iz konkretnog razloga kako bih im pomogao i uputio ih u konkretne stvari kako pronaći agenta, kako otići u inozemstvo, upoznati casting direktore, kako se ponašati na audicijama, pripremiti za nastup, što odjenuti... Prvo, i što je najvažnije, bez čega glumac ne može uspjeti u svijetu jest agent...
Toliko je bilo zanimljivo da su nas nakon dva-tri sata doslovno istjerali iz dvorane jer se spremao neki drugi događaj. Najveća mi je nagrada bila veliki pljesak koji sam dobio na kraju. To je ono što festival treba biti. Mjesto gdje će ljudi pogledati filmove, družiti se, razmjenjivati mišljenja i dijeliti iskustva i nagrade.
Bio si u ulozi predsjednika žirija. Kako gledaš na dobitnike nagrade?
- Imali smo jako ozbiljne filmove i jako težak zadatak. Nagrade su otišle u prave ruke, ali isto tako ne bi bilo nezasluženo da su ih dobili, primjerice, Izudin Bajrović, moj dugogodišnji prijatelj i ratni kolega. Lucija Šerbedžija je izvrsnu ulogu odigrala u “Oslobođenju Skoplja”, bio sam jako iznenađen njezinom pojavom i glumom. Film me se dojmio možda iz razloga što sam s njezinim ocem Radom i Vanessom Redgrave igrao u Londonu u istoimenoj predstavi u režiji Ljubiše Ristića. Laureat, mladi hrvatski glumac Stjepan Perića, oduševljava lakoćom igranja, kao uostalom i Ksenija Marinković.
A kako ti se svidio film “Mrtve ribe plivaju na leđima” u kojem također imaš zapaženu ulogu?
- “Mrtve ribe plivaju na leđima” gledao sam i prije ove mostarske projekcije. To je film našega Josipa Mlakića s kojim sam surađivao na filmu “Živi i mrtvi”. Radi se o psihološkoj drami, dosta inteligentan film. Priča je povezana sa ždralovima koji nose zle godine. Vraća se u blisku prošlost pa odlazi u budućnost. Komplicirana priča različitih ljudskih skupina koje povezuje jedan pokop.
Film nije zabavan?
- Film uopće nije zabavan. Iako, redatelj našim problemima i sumornoj svakodnevici prilazi na poseban humorističan način. Pred redateljem Milićem bio je veliki izazov. On je poznat kao redatelj koji voli ispucati 12 tisuća metaka kao na “Broju 55”, dok je u ovom filmu ispucao samo jedan. Mislim da će oko filma vladati podijeljena mišljenja.
Jesi li zadovoljan svojom rolom?
- Budući da obično igram takve likove, ovaj put su se ljudi smijali toj glupošću karaktera koji se bavi nebulozama i nevažnim stvarima u životu kao što je blagoslivljanje automobila. Ali, to je već psihologija naših ljudi. Drago mi je da je publika barem moju ulogu popratila sa smijehom.
Ponovno si doma, kako ti izgleda Mostar?
- Ovih sedam dana zaista mi je bilo prelijepo, jako ugodno. Bio sam okružen prijateljima, odličnom organizacijom i novinarima, tako da nemam ništa drugo reći nego da se osjećam odlično. Tu imam kuću i rodicu i uvijek kad dođem u rodni grad prorade emocije, iako sam u njemu proveo najmanji dio svojeg života. Taj osjećaj teško se može opisati. U svakom kutku ovog grada vidim svoju prošlost, svoje djetinjstvo, mjesta gdje sam izlazio, s kim sam bio. Vidim svoje Narodno pozorište, Treću osnovnu školu, Staru gimnaziju. Vidio sam i neke prijatelje koje nisam viđao godinama, a s druge strane, pojavljuju se neki novi dobri ljudi s kojima se upoznajem. Kao da proživljavam neki treći život. U trbuhu me nešto steže kad se moram vratiti u Englesku.
Za vrijeme kratkog boravka uspio si svratiti do Sarajeva za koje te vežu jake uspomene?
- U Sarajevo uvijek volim rado ići, volim sresti ljude s kojima sam proveo najteže ratne dane, a ovaj put imao sam nekih obveza prema medijima. Rat me zatekao u Sarajevu na drugoj godini akademije, imao sam 22 godine i ostao sam jedini student u klasi profesora Miralema Zubčevića. Nisam se mogao vratiti doma u Mostar. Živio sam dan za danom, u potpunoj neizvjesnosti, znao sam biti gladan, žedan...
I pod granatama su se igrale predstave?
- Naravno. To nam je bio jedini spas da ne poludimo. Za vrijeme predstave “Ajax”, koju sam s Pjerom Žalicom i Ines Fančović pripremao puna tri mjeseca, granate su padale svuda oko nas. Tu smo predstavu igrali samo jedanput jer ju je poslije apsolutno nemoguće bilo igrati. Igrali smo predstave pod svijećama, ali ono što je neobično - nikada nije bilo nekog pretjeranog straha. Inače, predstave koje smo igrali za vrijeme rata bile su toliko ispunjene emocijama jer smo mislili da će svaka od njih biti zadnja.
Nikad niste znali što vas čeka prije, za vrijeme ili poslije predstave. Nisi mogao razmišljati unaprijed više od pet minuta. Poslije svih tih predstava nisam želio da me itko ocjenjuje za ocjenu, već da me ocjenjuje publika koja mi je bila jako bitna. Igrao sam predstave za vojnike, slijepce, za ranjenike u bolnicama, za ljude koji umiru i unesrećenu djecu koja su me shvatila više nego bilo koja publika u svijetu. To je bilo neponovljivo iskustvo. Zamislite, u jednom malom sobičku igram japanski teatar. Od toga vojnika koji se borio i koji me je gledao čuo sam samo muk i pohvalu poslije predstave. Nisam čuo ni od koga da mi je kazao: “Vidi ovoga, što on hoće”. Ne, oni su mene razumjeli, a i ja njih. Krajem 1994. godine imali smo turneju po Europi s predstavama Harisa Pašovića “U zemlji posljednjih stvari” i “Svileni bubnjevi”, kad sam izišao iz grada. I nakon toga htio sam vratiti se u Sarajevo, međutim, moji roditelji i brat natjerali su me da to ne činim.
Jesi li u tim trenucima mogao naslutiti da ćeš jednoga dana igrati u velikim blockbusterima poput “Kraljevstva nebeskog” ili “Robina Hooda”?
- Ni na kraj pameti nije mi bilo da ću jednoga dana raditi s Ridleyjem Scottom u “Kraljevstvu nebeskom” ili Anthonyjem Minghellom, Jean-Claude Van Dammeom, Ewanom McGregorom, Stellanom Skarsgardom… Glumci koji dolaze s naših prostora dobivaju uloge Rusa i istočnih naroda zbog toga što nikad neće moći glumiti Engleze, jer mi ne možemo govoriti njihovim naglascima.
Kakvi su daljnji planovi? Vežeš li se za London i dalje ili te čekaju možda neki projekti doma?
- Nadam se jednom projektu u Hrvatskoj, ako ga uopće smijem navesti. To je serija o Anti Gotovini, u režiji Antuna Vrdoljaka. Radi se o uistinu velikom i ozbiljnom filmskom projektu u kojem će igrati Goran Višnjić i Penelope Cruz. Znam da će biti sniman na nekoliko velikih lokacija i nadam da ću surađivati s redateljem Antunom Vrdoljakom s kojim sam već stupio u kontakt. A, u Londonu me čekaju audicije, snimam sam sebe kad nisam u Londonu, o tome sam govorio i studentima... Volim Engleze jer imaju respekt prema nama, a i dosta su nam slični. Najviše prihvaćaju šalu. Zadovoljan sam životom tamo, radim, imam britansku putovnicu…
A, što je s kazalištem? Imaš li u planu neku predstavu?
- U kazalištu sam prestao raditi još davno, iako bih želio raditi predstavu, ali na našim prostorima i na našem jeziku. Ovdje se puno više radi na odnosima između redatelja i glumca, puno više pozornosti posvećuje se ulogama, sve je studioznije, dok je u Engleskoj sve bazirano na vremenu.