Kreso: Razumijem nezadovoljstvo hrvatskih i srpskih udruga

Početkom ove godine Meddžida Kreso ponovno je imenovana za predsjednicu Suda Bosne i Hercegovine na sjednici Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća. Predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso za Večernji list govori o aktivnostima i problemima s kojima se susreće te o budućnosti i izazovima ove institucije. Kreso također govori i o nezadovoljstvu provedbom Strategije za procesuiranje ratnih zločina te otkriva tko je za to odgovoran, kao i tome mogu li se ubuduće izbjeći novi slučajevi „Purda“, „Ganić“, Divjak“, „Jurišić“ i drugi.

Sud BiH je u prošloj godini zaprimio 15 posto više predmeta u odnosu na prethodnu godinu. Konkretno riječ je o 5628 predmeta. Koliko će oni predstavljati opterećenje za sud i o kojim je predmetima riječ?

Taj procenta uglavnom se odnosi na predmete upravnog referata. Tu smo doslovno zatrpani. Kako smo obvezni prema mjerama koje nam je predložilo VSTV, ne smo nama, već i drugim sudovima, a riječ je o poduzimanju podređenih koraka da se manje zaostaci i posebno riješe stari predmeti. Mi smo već napravili plan kako će se rješavati ti predmeti. S druge strane, u krivičnom referatu nemamo zaostataka. Oni se u većini slučajeva završavaju u roku, osim onih gdje imamo optuženike koji su pobjegli, a takvih je osam. Riječ je o osam predmeta u kojima je devet osoba optuženo.

Kako će se riješiti problemi s odbjeglim?

Na to pitanje ne mogu dati precizan odgovor, jer je to pitanje međuregionalne suradnje Bosne i Hercegovine sa susjednim državama. Mi ni za jednog od odbjeglih nismo dobili potvrdu da su locirani u bilo kojoj zemlji, unatoč raspisanim tjeralicama.

Očekujete li da ćete u državnom proračunu za ovu godinu dobiti dovoljno sredstava za normalan rad Suda BiH? Jesu li i koliko te potrebe veće u odnosu na ranije godine?

Naravno da očekujem. Proračun Suda BiH za 2010 godinu iznosio je 12,220,000.00, dok potrebna proračunska sredstva za našu instituciju u 2011. godini iznose 13.548.000,00 KM i predstavljaju povećanje za 10,87 posto više u odnosu na odobrena sredstva za 2010. godinu. Angažiranje dodatnih resursa Suda BiH uvjetovano je očekivanim povećanjem opsega posla iz djelokruga rada Tužiteljstva BiH, kao i procesima tranzicije i integracije Ureda registrara. Ova mjera je nužna da ne bi došlo do gomilanja predmeta, da se omoguće djelotvorna, pravedna i brza suđenja.

Izrazili ste nezadovoljstvo provedbom Strategije za perocesuiranje ratnih zločina. Koga smatrate najodgovornijim za takvu situaciju?

Poznato je tko su nositelji obveza pojedinih strateških mjera (sudovi i tužiteljstva) koji su bili dužni dostaviti podatke Sudu BiH na uvid, a postoje i određene obveze Nadzornog odbora. Da su oni promptno pristupili ispunjavanju svojih obveza, ne bismo danas bili u situaciji da se prijeti nezakonitim uhićenjima, da se najavljuju izmjene zakona prema kojima bi se Sudu BiH oduzela nadležnost za predmete ratnih zločina koji bi se onda procesuirali na entitetskim sudovima. Nedostavljane podataka Sudu BiH, kako je to strategija predvidjela, daje osnove za sumnju da se nešto krije, tj. da se vode istrage i pripremaju optužnice mimo Tužiteljstva BiH. To bi nas vrlo lako moglo vratiti u 1996. godinu, u jednu pravnu nesigurnost u kojoj građani BiH ne samo da neće moći sigurno putovati u druge države, nego će postojati bojazan i od prelaska međuentitetskih granica. Pravna država mora funkcionirati i u najosjetljivijim segmentima – a utvrđivanje istine o ratnim zločinima je sigurno jedan od njih.

Mogu li se suradnjom pravosudnih institucija u regiji izbjeći novi slučajevi „Purda“, „Ganić“, „Jurišić“, „Divjak“ i drugi?

Naravno da mogu ukoliko postoji dobra volja i iskrenost prilikom potpisivanja sporazuma sa susjednim državama. Bojim se da dosadašnji sporazumi, očito potpisani pod pritiskom međunarodne zajednice, ne štite državljane pojedinih zemalja (BiH, Hrvatska), jer je očito da se vode paralelni postupci protiv državljana susjednih zemalja. Konkretno, kada je riječ o sporazumu BiH-Srbija, tvrdim da je on jednostrano teretan i to za BiH. Naime taj sporazum predviđa da se kod ustupanja kaznenog gonjenja, a u slučaju dvostrukih istraga uzima u obzir (cijeni) prebivalište, državljanstvo i mjesto gdje je najveći broj dokaza. To bi trebalo značiti da će države jedna drugoj ustupati kazneni progon prema ovim kriterijima – s tim da riječ “cijeniti“ nije obvezujućeg karaktera, što se pokazalo točnim u slučaju „Divjak“. Praktično gledano, teško je zamisliti situaciju da neki osumnjičeni ili optuženi za ratne zločine iz Srbije pobjegne u BiH i da nakon toga Srbija kazneni progon ustupi našem pravosuđu. Do sada se to nikada nije dogodilo, a teško da će se i dogoditi ako imamo u vidu činjenicu da bh. pravosuđe, koje je isključivo nadležno za procesuiranje predmeta ratnih zločina, primjenjuje novi Zakon. Zato tvrdim da je ovaj sporazum jednostrano teretan za BiH, jer bi samo naše pravosuđe ustupalo kaznene progone za one koji pobjegnu u susjednu zemlju, jer ih dvojno državljanstvo štiti od izručenja. Pored toga, smatram da ovo nije samo problem BiH, Hrvatske i Srbije, nego cijele regije te ga stoga treba rješavati na regionalnoj razini.

Kako gledate na nezadovoljstvo hrvatskih i srpskih udruga zbog malog broja procesuiranih zločina nad pripadnicima ova dva naroda u proteklom ratu?

Razumijem njihovo nezadovoljstvo, no reći ću vam ono što svima ponavljam – Sud BiH ne može birati predmete niti može odlučivati o tome pripadnike kojeg naroda će suditi. Mi postupamo po svim optužnicama Tužiteljstva BiH i u predmetima ratnih zločina nemamo nikakvih zaostataka. To znači da smo, koga god je Tužiteljstvo optužilo, presudili na ovaj ili onaj način. Međutim, ponavljam, mi nismo ti koji vršimo selekciju predmeta – naša primarna uloga je da procesuiramo sve osobe koje optuži Tužiteljstvo BiH (bez obzira na nacionalnu pripadnost), a koje su počinile ratne zločine.

Hoće li se prekinuti praksa da optuženi za teška kaznena djela izricanje presude dočekuju na slobodi, što im otvara prostor za bijeg?

Općenito se ne može govoriti da se prekine ta praksa jer je svaki predmet priča za sebe i svakom predmetu se prilazi ponaosob. Primjenom alternativnih mjera Sud BiH ne krši zakon, nego ga poštuje. Alternativne mjere predviđa i Europska konvencija, no činjenica je da je, u posljednje vrijeme, došlo do zloupotreba. To znači da sudska vijeća sve ovo trebaju imati u vidu prilikom izricanja alternativnih mjera. Ja ne kažem da se od blažih mjera treba odustati, nego da se sve ove okolnosti trebaju uzimati u obzir.

Postoje li politički pritisci na rad državnog Suda?

Pojedinačni pritisci na suce ne postoje. Općenito, politički pritisak na Sud kao državnu instituciju je sve otvoreniji i brutalniji i dolazi od političara koji najavljuju nezakonita uhićenja, prozivaju pojedinačno sudije koje su donijele određene odluke, govore da se ne smiju uzimati u obzir olakšavajuće okolnosti koje zakon predviđa itd. Međutim, ja sam uvjerena da ljudi koji rade u ovoj instituciji neće pokleknuti i da će zadržati profesionalan i etičan odnos u ovom kaosu i da će odoljeti pritiscima kojim smo svakodnevno izloženi. Smatram da su Sud i Tužiteljstvo BiH najtvrđi bastioni koji će odoljeti nasrtajima za rušenje svega što je državno i zbog toga su u posljednje vrijeme na nas intenzivirani ovi silni napadi. Sama činjenica da smo često na udaru politike i raznih političkih interesa upravo govori o radu i značaju Suda BiH i potrebi za njegovim postojanjem. Sa sigurnošću tvrdim da nikakve političke izjave ne utječu na rad Suda i na sudske presude, jer postoji čvrsta volja svih sudaca da se odupru pritiscima i hajkama i sigurna sam da će ostati dosljedni na svom zadatku provođenja pravde i jačanja pravne države.

Nedavno ste rekli da je međunarodna zajednica prepoznala važnost rada i postojanja ove institucije za razliku od bh. vlasti. Zbog čega je to tako?

Činjenica je da je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini prisutna od završetka rata. Upravo ta međunarodna zajednica uložila je ogromna sredstva da osposobi državu i uvrsti je u red normalnih država. Jedan do segmenata u koje ulaže međunarodna zajednica je i pravosuđe. Mi smo u partnerskom odnosu s međunarodnom zajednicom i radimo na reformi pravosuđa. Na tom putu uspostave vladavine prava nailazimo na brojne prepreke od onih snaga koje su duboko zagazile u korupciju i kriminal. Njima nije u interesu uspostava vladavine prava. Oni čine sve da ometu rad ne smo ovoga suda, već pravosuđa u cjelini. U tom kontekstu, mi doživljavamo brojne neargumentirane kritike, ali naši rezultati rada opovrgavaju sve objede koji su upućeni na našu adresu.

Sve češće se u javnosti može čuti pitanje što će biti nakon odlaska međunarodnih sudaca iz BiH?

Ništa se neće dogoditi. Sud BiH kao državna institucija, ali istodobno i Tužiteljstvo BiH i VSTV moraju biti ustavne kategorije. Nastavit ćemo s radom koristeći najbolju praksu koju smo stekli s međunarodnim sucima. Suci Suda BiH koji budu i koji su do sada zamijenili međunarodne suce, samo nastavljaju pravnu praksu primjenjujući najviše standarde, pogotovo u procesima koji se odnose na ratne zločine. Kadrovski smo u potpunosti osposobljeni da nastavimo s radom i nakon odlaska međunarodnih sudaca.