Snimka zorno potvrđuje ono što smo već znali: što god bilo u njegovoj ludoj glavi, napadač nije imao nikakve šanse ni približiti se premijeru, a kamoli stvarno ugroziti mu život. Prvi faktor je vrijeme – vjerojatnost da Plenkovića u ponedjeljak u osam ujutro zatekne u Banskim dvorima manja je nego da u to vrijeme na Pantovčaku zatekne Milanovića. Drugi faktor je mjesto – pred ulazom koji Plenković uopće ne koristi. Ne otkrivam nikakve tajne, to je nešto što bi svaki organizirani napadač lako saznao. Plenković i njegova pratnja pak imaju posebne sigurnosne protokole, o kojima, naravno, pisati neću, iako sam na pločniku Trga svetog Marka tijekom dvadesetak godina proveo mnoge preduge sate i dane.
Jedini na koje je mogao računati da će tamo sigurno biti jesu policajci i TV ekipa, koja je pukim slučajem kasnila nekoliko minuta.
Naravno, ne pada mi na pamet na temelju toga izvlačiti nikakve dalekosežne zaključke na kakve se odvažio Plenković! Uz toliko pitanja, a bez ikakva dokaza, odgovornost za napad uvaljivati u krilo oporbe, javno pokazivati prstom na “ekstremnu desnicu”, potpuno je suprotno od onoga što u takvom trenutku odgovoran lider treba raditi.
Nervoza ili plan, pitanje je sad? Možda i jedno i drugo. Jasno, nikome ne bi bilo svejedno da zna da se među nama kreću neljudi koji bi bez oklijevanja pucali na tebe te da ima još mnogo više onih koji bi se tome radovali! Ako je samo to, onda Plenkoviću puno ljudsko razumijevanje i podrška!
No posve druga priča ako on ovo prepoznaje kao priliku za konačni obračun. Jer, ako u Hrvatskoj doista sad postoji neka organizirana “ekstremna desnica”, onda to može biti samo Plenkovićeva odgovornost. Ako ona postoji, onda to može biti samo dokaz njegova radikalnog odmaka od Tuđmanove doktrine. Naime, Tuđman je prijatelje držao blizu, neprijatelje još bliže.
Da nije Plenkovića, ne bi bilo ni Škore ni Domovinskog pokreta, koji su u retorici HDZ-ovih čelnika u svega nekoliko mjeseci “unaprijeđeni” iz “desnice” u “ekstremnu desnicu”. Smiješno, ali čak i Most im je sad “ekstremna desnica”!
Plenković otvoreno traži priznanje svojih zasluga za civiliziranje HDZ-a. “Obraćam se ljevici”, kaže on uvjeravajući ih da je HDZ danas sasvim drukčiji te da je to samo njegova zasluga. Rezultat njegova mukotrpnog truda! Za sve loše u društvu danas pak ponajviše proziva one koji su donedavno bili članovi HDZ-a i koje je i on sam stavljao na liste.
Očito da takvu projekciju Plenković smatra nuždom kako bi sebe lakše pozicionirao na političkom spektru, no to je potpuno suprotno od onog što je radio Tuđman, koji je znao da će pojedince mnogo lakše kontrolirati tako da ih stavi pod marginu vlastitog kaputa nego da im pruži priliku da se razmašu izvan njega. No to što je u ovom slučaju (možda!) kratkoročno dobro za Plenkovića, (sasvim sigurno!) dugoročno nije dobro za Hrvatsku. U sljedećim mjesecima on i svi mi suočit ćemo se s uzletom mržnje sa svih strana političkog spektra, koja će njemu poslužiti kao dokaz tih teza. No iracionalnost doslovno buja na društvenim mrežama, neograničena bilo kakvim ideološkim predznakom, a ako budemo prisiljeni na neki oblik lockdowna, tad nam doista prijeti eksplozivna situacija.
Ovakve Plenkovićeve izjave dolijevanje su ulja na vatru, a posve opipljiv rast nervoze na svojoj koži svakodnevno osjećamo i mi novinari. Ja osobno šokiran sam podrškom koju je dobio neandertalac koji je s dobermanom na povocu (“sjedni i čekaj napad!”) prijetio Alemki Markotić i televizijskoj ekipi.
Sigurno ne pomaže da je ususret vrhuncu pandemije hrvatska Vlada odlučila izmaknuti tlo ispod nogu blokiranih. Dok Italija produljuje moratorije, Vlada RH ih u očekivanju najtežeg udarca krize – ukida! K tome, i dalje ne odgovaraju zašto je Hrvatska jedina država u svemiru i okolici u kojoj ovrha i za najmanji dug podrazumijeva automatsku blokadu računa?!
Gospodarske posljedice pandemije još su nesagledive, ali socijalne su opipljive i traže hrabre poteze Vlade bez udžbeničkih alibija, a najmanje što Vlada može učiniti je produljenje moratorija, socijalno promišljeno, do pronalaska trajnog rješenja, poručuje istodobno predsjednik Milanović. Dakle, doista je nevjerojatno dokle smo stigli kad kao glas razuma moram navoditi poruku čovjeka koji je svojedobno bio glavni odgovorni za eksploziju broja blokiranih! Na što je pak spao Plenković kad mu čak i Milanović dijeli lekcije iz emocionalne inteligencije i pri tome je do zadnjeg slova i zareza u pravu?