Vijest da se ni ove godine neće održati tradicionalna procesija u Sinju s Gospinom slikom na Veliku Gospu izazvala je poplavu ogorčenja među vjernicima. I dok je identična odluka lani prošla bez većih kritika, ovogodišnja se našla na žestokom udaru i to zacijelo najviše zbog čudnih kriterija i procjena tko se i u kolikoj mjeri smije negdje okupljati, pa se vjernici s pravom pitaju što je s aktualnim gužvama na plažama i u turističkim središtima i uspoređuju ih s jednodnevnom procesijom u Sinju.
Doista, nema logike. A žestinu kritikama dolili su događaji u samome Sinju, od boravka premijera i pratnje u sinjskom svetištu i crkvi bez maski do garda sinjskog gradonačelnika da na sebe preuzima svu odgovornost za eventualnu lošu epidemiološku sliku nakon sinjske alke.
No, u sjeni onoga što se zbiva u političko-epidemiološki uzavrelom Sinju, događa se nešto važno što ne bi smjelo promaknuti pažnji javnosti. A to je poziv šibenskog biskupa mosn. Tomislava Rogića na post uoči Velike Gospe, ovoga petka, 13. kolovoza. Velika Gospa je blagdan, veli mons. Rogić, koji vjernik puk uvelike slavi i hodočasti u Gospina svetišta. A Šibenska je biskupija njima premrežena, kao i brojnim crkvama posvećenima Blaženoj Djevici Mariji, prošteništima i kapelicama te ima čak četiri biskupijska marijanska svetišta: Gospu od Vrpolja, Gospu od Anđela na Visovcu, Gospu od Karavaja u Tisnom i Gospu od Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Biskupiji kod Knina i u Kninu. Također, najstariji Gospin lik i najstarija molitva Gospi (“Šibenska molitva”) potječu iz Šibenske biskupije.
Biskup Rogić, zapravo, želi obnoviti zamrlu tradiciju, koja je obdržavala post uoči velikih blagdana. To nije bio zapovijedani post, kao što su u crkvenim propisima i kalendaru obilježeni Čista srijeda (Pepelnica) i Veliki petak, no vjerni je narod naučio postiti i dane uoči drugih značajnih blagdana. Ali u današnjem je svijetu post posve iščeznuo. Činjenica je da je post u suvremenoj Crkvi posve otupio oštricu svoga poslanja i praktičnoga smisla, a u nekim zapadnim zemljama posve iščezao kao praksa. Čak toliko daleko da čuveni teolog Anselm Grun na pitanje gdje se danas posti, odgovara: “Jedva tamo gdje bismo to najviše očekivali, u samostanima. Tamo se nabrajaju mnogi razlozi zašto se danas ne može više postiti onako kako je to predvidio, na primjer, Benedikt u svom propisu ili kao što je to prakticirao Franjo. Smatra se da se danas mora raditi više nego prije, da čovjek više nije tako zdrav, a i daje mnogo toga vremenski uvjetovano”.
Biskup šibenski upravo je stoga stavio naglasak da želi obnoviti tu vjerničku tradiciju uoči velikih blagdana, a posebice jer smo “svjesni vremena u kojem živimo, pandemije, prirodnih nepogoda i različitih duhovnih kriza i traženja”. Pa je pozvao na post i molitvu s nakanama da svemogući Bog okonča dane ovih iskušenja, zaustavi epidemiju i potrese, a svim stradalima da snagu vjere za nositi se s ovim nevoljama, da se među vjernicima i svim ljudima dobre volje izgrađuje zajedništvo i bratstvo, međusobno razumijevanje i prihvaćanje drugoga, da Duh Sveti vodi obnovu Crkve i vjerodostojno naviještanje evanđelja, kako nas je pozvao papa Franjo molitvenom nakanom za kolovoz ove godine.
Šteta je samo što se inicijativa biskupa Rogića nije iz Šibenika proširila na cijelu zemlju. Post i molitva moćno su oružje u duhovnom boju, a kušnje vremena koje živimo nisu omeđene samo vidljivim i mjerljivim ljudskim mjerilima, nego duboko zahvaćaju i u nevidljivi duhovni svijet.
A taj svijet ne komunicira ni s popuštanjima ni sa stezanjima epidemioloških mjera, tj. ne uzima ga kao kriterij za potvrdu vlastite opstojnosti. Crkvi je to jako dobro poznato i umjesto da se hrva s konfuznim kriterijima koliko ljudi i gdje smije biti, treba se vratiti svojoj iskušanoj tradiciji i cijeloj ovoj priči s pandemijom dati duhovni odgovor. Ne samo zbog svojih vjernika, nego i cijeloga svijeta, pa i znanosti, koja doduše s isključivošću gleda na duhovnost, ali se očito s ovim teškim pitanjima očigledno nikako sama može nositi.