“Nasilje i laž su u najneposrednijoj vezi. Nasilje se može pokriti samo lažima, a laž se može održavati samo nasiljem. Za svaku laž i nasilje ima lijeka. Najbolji lijek je vrijeme jer ono otkriva sve”, napisao je slavni ruski pisac Aleksandar Solženjicin (1918. - 2008.), dobitnik Nobelove nagrade za književnost i najistaknutiji vođa otpora totalitarnom režimu Josifa Visarionoviča Staljina.
Vjerojatno je iz jedne takve ili slične misli nastala mudroslovca koja se često može čuti – “Zaklela se zemlja nebu”. Zaklela se da nijedan događaj ne može biti duboko zakopan i pohranjen, a da jednog dana, na ovaj ili onaj način, neće isplivati na površinu i svijetu se objaviti kao istina.
Prije nekoliko dana gledao sam filmski prikaz o stradanju poražene vojske II. svjetskog rata, civila i zarobljenika. Nekoliko tisuća nesretnika utjerano je u rudarski rov i s nekoliko daščanih i betonskih pregrada zatrpano, zabetonirano i zakovano. Počinitelji toga velikog zločina vjerovali su da su tako prikrili tragove svoga bezumlja.
Vrijeme je učinilo svoje. Istina je izbila na svjetlo dana i sada nam predstoji desetljeće sporenja, identifikacija, DNK analiza i rasprava. Od toga bezumnog, postratnog obračuna proteklo je sedamdesetak godina.
Ovom kolumnom vratit ću se na polovinu ovog vremenskog razmeđa. Vratit ću se na ono što se prije tridesetak godina događalo u gradu Mostaru. I ranije sam se osvrtao na ovaj događaj, ali sada i danas - s drugim povodom i razlogom.
Svakako, priča će biti od koristi, ako nikom drugom, onda mladim kolegama odvjetnicima koji su odjenuli braniteljsku togu i pripremili se za obranu ljudskog dostojanstva, istine i slobode.
Prije tridesetak godina, serijom započetih sudskih procesa, Mostar je podrhtavao. Društvena kriza bila je na vrhuncu svoga zapleta. Nad Mostarom i cijelom zemljom nadvio se vihor antibirokratske revolucije čije je polazište i konačan cilj bilo lako prepoznati. Kratko - antibirokratska revolucija bila je kulisa i paravan za realizaciju brižno pripremanog vojno-političkog projekta, za realizaciju zacrtanih ciljeva na svaki način, pa i po cijenu ratnog sukoba i obračuna.
Ipak, nitko nije mogao vjerovati u ono što su zluradi ljudi najavljivali. Nitko nije mogao vjerovati da će, uz nekoliko sveučilišnih profesora i najistaknutijih gospodarstvenika (Ivan Marić, Cojla Semiz, Jozo Brkić, Mišo Kajgo, Sadi Ćemalović), biti uhićen Josip Jole Musa. Ikona grada. Ikona druge ikone - Nogometnog kluba Velež, predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije, predsjednik Teritorijalne obrane grada, predsjednik Uprave Aluminijskog kombinata i suradnik Džemala Bijedića te svemoćnog Josipa Broza Tita.
Ali, eto, i to se dogodilo!
Čudo nečuveno!
Nebo se na zemlju spustilo, moglo se čuti na ulici, u kavani i svakom drugom mjestu gdje su se ljudi sastajali. Nitko nije bio siguran što nosi novi dan. Policija je udarila na ono što je do jučer bilo nedodirljivo.
Neupućena armija odanih navijača Nogometnog kluba Velež tumačila je to na svoj način i spremala se, kako su govorili, “i svojim životima braniti slobodu predsjednika kluba”. Nitko ne smije stati na put Veležu, Dušku, Mari i Franji, oni moraju biti prvaci države. Najbolji su!
Ne mogu nas drukčije zaustaviti, pa žele destabilizirati klub i njegove zlatne stranice povijesti. Kada se temelji države zaljuljaju, ona je spremna i na ono što živ i razuman čovjek pretpostaviti ne može.
Ona je spremna na laž i nasilje. Po naručenom scenariju, na Josipa Musu sručila se lavina optužbi. Priča je krenula iz Beograda.
U članku “Rasipanje moćnika” početkom veljače 1987. godine novinar Politike ustvrdio je kako je Josip Jole Musa kod tvrtke Alexander Dunn iz Edinburgha naručio proizvodnju ekskluzivnog viskija sa svojim imenom. Tvrdio je kako je za proizvodnju viskija i njegovu reklamu potrošen ogroman novac.
Jedino - nije mu bilo poznato koliko je viskija s imenom Josipa Jole Muse uvezeno u zemlju, je li na visokotarifnu robu plaćena carina i koliko je oštećen državni proračun.
“I to će se istražiti!”, pisao je beogradski novinar lista “Politika”.
Na tu gnusnu laž odgovorio je Drago Marić, ugledni mostarski novinar i dopisnik istog lista. Člankom “Ipak bez viskija” objasnio je kako je Josip Musa od svojih prijatelja dobio bocu viskija na koju su stavili naljepnicu s njegovim imenom. To i ništa više te ništa drugo.
Uzalud, optužnica je potvrđena, predstojao je dvotjedni sudski proces. Mostar se tim procesom pretvorio u turistički grad. Da bi se još više potaknula euforija progona, dnevni tisak objavio je fotografiju raskošne, višekatne vile (nečije) s Jadranskog mora, s pričom da je vila vlasništvo uhićene i raskalašene elite u kojoj je provodila dane slatkog života. Još jedna brutalna izmišljotina i laž!
Josip Jole Musa (1931. - 2000.) potjecao je iz ugledne mostarske obitelji. Njegova braća Jure i Ante, sestre Jozefina i Paulina, nadarene su, obrazovane i ugledne osobe. Glazbenik do glazbenika.
U gradu ih je lijepo i ugodno sresti. Pogotovo s njima zastati i porazgovarati. Po stasu i izgledu, odijevanju i ophođenju, prava gospoda!
Tako su jednog popodneva došli u moj ured i zamolili da preuzmem obranu njihova brata Josipa. Znao sam da bi svakom odvjetniku u gradu i cijeloj Jugoslaviji bila čast braniti tako popularnu, prostodušnu i uglednu osobu.
Konzultirao sam se. Razgovarao s bliskim prijateljima. Savjetovali su da ne ulazim u taj vrtlog, u to “vrzino kolo”, jer nitko ne zna što se tu može dogoditi. Jedan blizak prijatelj podsjeti me na proces koji je sedamdesetih godina vođen protiv prof. Ivana Alilovića, književnika i profesora hrvatskoga jezika u mostarskoj Medicinskoj školi. Tog nesretnog čovjeka branio je tada glasoviti mostarski odvjetnik Petar Znaor i devetorica najpoznatijih odvjetnika iz Dubrovnika, Metkovića, Splita, Zagreba i Beograda. Podsjeti me kako je profesor Ivan Alilović, na pravdi Boga, osuđen i otpremljen u Foču, a samo godinu dana kasnije, u grubo montiranom procesu, i Petar Znaor, predvodnik njegove obrane.
Prespavao sam, sve razmotrio i odlučio - branit ću Josipa Jolu Musu! Uz mene je bio Žarko Bulić, sarajevski odvjetnik, veliki stručnjak, veliki čovjek, pouzdani kolega i odani prijatelj. Na pripremi obrane dugo sam radio.
Glavna rasprava zakazana je jednoga ponedjeljka, u travnju 1988. godine. Predmet sam zatvorio, pripremio koncept obrane i odlučio poći na more, predahnuti, u ponedjeljak doći u ured, uzeti stvari i poći na Sud.
Na moje zaprepaštenje, u ured nisam mogao ući! Ključ ovako, ključ onako, čas s jedne, čas s druge strane. Ne ide!
Nikada mi se to ranije nije dogodilo. Posumnjao sam da je ured netko pokušao obiti. Bližio se početak glavne rasprave.
Poslao sam mladoga vježbenika da ode do suda i predsjedniku Vijeća kaže kako ne mogu ući u ured, uzeti stvari i doći na početak glavne rasprave. Uputio sam ga da predsjednika Vijeća zamoli da s početkom glavne rasprave pričeka. Svakoga trena trebao je doći majstor i otvoriti vrata.
Tako je i bilo! Od vremena toga procesa prošla su tri desetljeća. Josip Jole Musa (1935. - 2000.) umro je. Oko njegova procesa sve mi je bilo jasno, ali ne i ono što se tog ponedjeljka dogodilo s bravom moga odvjetničkoga ureda.
Tko je nepozvan tamo želio ući?
I, evo ga, zaklela se zemlja nebu!
Nakon 30 godina, priča se otvorila!
U nedjelju, 22. prošloga mjeseca, našao sam se s dragim prijateljem na jutarnjoj kavi u Gardensu, našem omiljenom kafiću. Nakon uobičajenih pitanja o zdravlju, obitelji, poslu i predstojećem odmoru, u jednom trenu prijatelj reče: - Bio sam u New Yorku. Sreo sam našeg zajedničkog poznanika, bivšeg djelatnika mostarskog SUP-a. Pitao je za tebe, pozdravio te, doći će uskoro i ispričat će ti ono što je meni, kako reče, u najkraćem, već kazao. Ispričat će ti kako je u travnju 1988. godine u noći pred početak procesa mostarski SUP, u suradnji s nadređenim sarajevskim, formirao skupinu od 12 policijskih komandosa. Njihova zadaća bila je ući u tvoj odvjetnički ured i provjeriti čime i kojim dokazima obrana raspolaže. Prvi prsten predstavljali su policajci koji su osiguravali raskrižja ulica, drugi neposrednu blizinu ureda i onaj treći, operativni, trebao je ući u ured fotografirati i uzeti sve što bi optužbi moglo biti zanimljivo.
Zašto?
Zato što su znali da u optužbama protiv Jole, Ivana, Cojle i Sadija nije bilo kriminala, ekskluzivnog viskija s imenom Josipa Jole Muse, ni raskošne vile na Jadranskom moru.
Nije bilo ničega, a otvorio se sudski proces od kojega je podrhtavala Hercegovina, a lagano i dalji, puno širi prostori.
Eto, tako je, nakon 30 godina, isplivala istina o operaciji kodnog imena “Odvjetnička brava”.
Zaklela se zemlja nebu!•