Kada se uzme u obzir procjep u kojem se trenutačno nalazi Srbija pod njegovim vodstvom, recentni potezi srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, uključujući i optužnicu protiv hrvatskih pilota, zavređuju isključivo ignoriranje, i to u mjeri u kojoj je to objektivno moguće, iako time ne želimo dovesti u pitanje opravdanu potrebu da se osude svi ratni zločini i kazne njihovi počinitelji. Međutim, ovdje uopće nije riječ o kažnjavanju ratnih zločina, nego o još jednoj manipulaciji i namjernom potpaljivanju napetosti u odnosima između Srbije i Hrvatske te poticanju protuhrvatskog raspoloženja u Srbiji, zbog čega je Vučić ponovno posegnuo upravo za kontroverznim zakonom kojim je Srbija proširila svoju jurisdikciju na teritoriju drugih država, znajući da će korištenje tog zakona izazvati upravo onaj efekt kakav priželjkuje. Drugim riječima, ovdje je riječ o još jednom slučaju politizacije i zloupotrebe pitanja kažnjavanja ratnih zločina od Vučićeva režima, a ne o iskrenoj namjeri da se ratni zločinci doista i kazne.
A zašto Vučić baš sada, kada se zbog rata u Ukrajini otvara ozbiljan prostor za ubrzanje ulaska zapadnobalkanskih zemalja u EU, uključujući i Srbiju, ponovno pokušava testirati hrvatsku potporu Srbiji za njezino članstvo? Razlozi se najvjerojatnije kriju u činjenici da se Vučić ovaj put doista nalazi u krajnje nezavidnoj, gotovo bezizlaznoj situaciji. I EU, čija se politika prema Srbiji godina temeljila na pretpostavci da je stabilnost Srbije važnija od njezine demokratičnosti – čime je aktivno pridonijela neviđenoj uzurpaciji vlasti u toj državi – ovaj je put nedvosmislena. Sve kandidatkinje za ulazak u EU, pa i Srbija, žele li postati članice, moraju svoju politiku uskladiti s europskom politikom sankcija Rusiji, a Srbija je u ovom trenutku jedina europska zemlja koja se solidarizirala s Putinovom nelegalnom agresijom na suverenu Ukrajinu, kojom se krše sve važeće norme međunarodnog prava.
I kakve veze sada optužnica protiv hrvatskih pilota ima sa sankcijama Srbije protiv Rusije? Vučić je zbog sankcija stjeran u kut, a otvaranje priče o hrvatskim zločinima nad srpskim izbjeglicama služi mu za odvraćanje pozornosti javnosti od pitanja sankcija Rusiji, koje će na kraju najvjerojatnije morati uvesti, iako će donošenje te odluke odugovlačiti koliko god bude mogao, a to mu odugovlačenje neće omogućiti da se izvuče iz situacije u koju se sam doveo, kao što mu je to pošlo za rukom toliko puta do sada. Prije konačnog uvođenja sankcija će, naravno, isprepadati Srbe svim mogućim užasima kojima će ih EU tobože izložiti u slučaju neuvođenja sankcija, a otići će i na razgovore s Putinom kako bi dogovorio dobru cijenu plina, poslije čega će vjerojatno uslijediti odluka o sankcijama, što u Kremlju shvaćaju i zato Vučića drže na ledu.
Odluka o sankcijama "majčici Rusiji", međutim, sigurno će naškoditi Vučiću i njegovu pravovjernom imidžu neumornog borca za interese Srbije, s obzirom na to da se prema recentnim istraživanjima javnog mnijenja većina Srba u ovom trenutku protivi ulasku u EU, što je također najvjerojatnije povezano s ratom u Ukrajini i pritiscima iz EU da Srbija uvede sankcije Rusiji, čemu se većina građana protivi. Zato otvaranje priče o hrvatskim zločinima u Oluji olakšava Vučićevu situaciju u ovom trenutku, a tu je i onaj dobro poznati refleks aktualne srbijanske vrhuške koja se pokušava ponašati kao da se Unija pridružuje Srbiji i da zbog toga EU treba prihvatiti srbijanska pravila, a ne obratno. Vučić zato pompozno i zlonamjerno poručuje da će Srbija, ako je nekažnjavanje ubojica srpske djece cijena neulaska u EU, radije ostati izvan europske integracije, manipulirajući i namjerno zamagljujući stvarni problem sa srbijanskim zakonom o univerzalnoj jurisdikciji.
Hrvatska, međutim, na provokacije iz Beograda ne bi trebala reagirati iracionalno, a pozivi na trenutačnu blokadu srbijanskih pristupnih pregovora zbog optužnice iz Beograda u svakom su slučaju iracionalni i kontraproduktivni. Blokada za koju Hrvatska ne bi imala saveznike u EU osuđena je na neuspjeh, a svi dosadašnji pokušaji Hrvatske da uvjeri europske sugovornike u neprihvatljivost srpskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji za ratne zločine, iako taj zakon dovodi u pitanje načelo suverenosti drugih država i nemiješanja u unutarnje poslove susjednih država, okončani su neuspjehom. Hrvatska negatoru srbijanskih zločina i genocida u Srebrenici ne bi trebala otvarati prostor da se pred Europom predstavlja kao zagovornik sankcioniranja ratnih zločina. Vučića, kao što smo naglasili na početku, treba u što većoj mjeri ignorirati i pustiti ga da se bavi svojim problemima, ne samo pitanjem kako će opravdati uvođenje sankcija Rusiji, nego i pitanjem kako će urediti odnose s Kosovom, Crnom Gorom i Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini. To su ključna pitanja čije je rješavanje Vučić obećao svojim međunarodnim sponzorima, a Hrvatska, članica EU i NATO-a, srećom nije među njima.