U židovskoj rabinskoj predaji postoji tumačenje priče o Kuli babilonskoj prema kojem graditeljima nije bilo osobito stalo kad bi tijekom gradnje poginuo čovjek, ali bi se uznemirili kad bi pala jedna opeka. Bog, prema tom tumačenju, ne zaustavlja gradnju samo zbog ljudske oholosti, nego zbog svijeta u kojem je cigla postala važnija od čovjeka.
Te sam se slike prisjetio nakon vijesti iz Mostara: u Liska haremu, muslimanskom groblju i prostoru dugogodišnjeg građevinsko-političkog prijepora, pronađena je svinjska glava. U prostoru grobova, sjećanja i boli, na mjestu na kojem bi i najtvrđi politički protivnici morali zašutjeti iz elementarne pristojnosti, netko je ostavio poruku prezira. Riječ je o ogavnom i kukavičkom činu, ali najgore možda nije ni to što se dogodilo, već to što nas gotovo ne iznenađuje.
U zdravijem društvu skrnavljenje grobova bilo bi šok. U našem društvu takva se vijest uklopi u poznati scenarij: zgražanje, osude, pozivi nadležnima, nekoliko izjava i potom tišina. Sve traje dok se ne potroši dnevna doza zgražanja, a zatim se vraćamo čekanju sljedeće predizborne sezone u kojoj se stare rane ponovno otvaraju, jer je lakše upravljati strahom nego ponuditi ljudima normalan život.
Svinjska glava u haremu zato nije samo uvreda muslimanima, Bošnjacima i obiteljima ondje pokopanih ljudi. Ona je znak, a znakovi u društvu poput našega nikada nisu nevini. Biraju se mjesta, predmeti, dani i rane. Nije važno samo što je bačeno, već i gdje je bačeno, komu je namijenjeno i što je time trebalo probuditi.
U tome je sva bijeda ovakvih čina: ne trebaju biti veliki da bi bili opasni, dovoljno je da društvu pošalju staru poruku prema kojoj se “njihovo” može poniziti, “naše” se mora braniti, a između toga više nema čovjeka. Tako primitivizam postaje politički jezik. Ne komunicira argumentima, već smradom, slikom, provokacijom i grobom. To je gramatika mržnje za one koji nemaju rečenicu.
Na to smo se navikli. U Bosni i Hercegovini pred izbore ne bude se samo stranke, kandidati i slogani; bude se i grobovi, rovovi, zastave, svetinje, uvrede i poniženja. Kampanja se često ne najavi programom, već mirisom stare mržnje. Oni koji nemaju što reći o plaćama, školama, bolnicama i odlascima mladih uvijek pronađu način da govore o ugroženosti, jer se ugroženost kod nas ne liječi, nego proizvodi.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se gotovo svi zaklinju u vitalne nacionalne interese, no kad se pogleda život običnog čovjeka, ti interesi zvuče kao lozinka kojom se otključavaju tuđe karijere, dok običan čovjek ostaje zaključan u istom siromaštvu, istoj nemoći i istom strahu od budućnosti. Ako je vitalni interes dostojanstven život, onda smo svi zakazali. Ako je vitalni interes da elita sačuva vlastitu poziciju dokazivanjem ugroženosti, taj interes funkcionira gotovo savršeno.
Svinjska glava u Liska haremu zato je prljavi predizborni vjesnik: najava sezone velikih riječi i malih ljudi, ugroženosti bez odgovornosti, priče o tome tko kome prijeti umjesto pitanja zašto nam djeca odlaze.
Kad su graditelji Kule babilonske više žalili za opekom nego za čovjekom, priča kaže da su izgubili zajednički jezik. Mi smo taj jezik već odavno izgubili. Još govorimo istim riječima, ali u njima sve manje ima čovjeka; ima naroda, teritorija, zastava, svetinja, interesa, kampanja i građevinskih dozvola, dok se čovjek, živ ili mrtav, gubi u fusnoti tuđih „velikih“ priča.
Možda zato najvažnije pitanje nakon Mostara nije samo tko je donio svinjsku glavu u Liska harem i zašto. To je posao policije. Mnogo ozbiljnije pitanje ostaje cijelom društvu: tko nas je doveo do toga da nas takve vijesti više i ne diraju?
Kad grob prestane biti granica, a tuđa bol postane politički materijal, Babilon je već među nama: u riječima koje ne liječe, u znakovima koji ponižavaju, u svetinjama koje branimo samo kad su „naše“ i u čovjeku kojeg više ne znamo vidjeti. Ne zato što govorimo različitim jezicima, već zato što smo iz zajedničkog jezika izbacili ono jedino zbog čega je jezik uopće vrijedan: lice drugoga čovjeka.