Vjekoslava Prebega u Donjecku čeka izricanje smrtne kazne, tu nema mnogo sumnje. Malo je vjerojatno da će ta kazna Hrvatu biti doista i izvršena, kao niti njegovim ratnim drugovima iz Velike Britanije ili Maroka, no, neizvjesnost u kojoj njegovi bližnji žive ovih dana teško je i zamisliti. On sam davno je stavio glavu u torbu, kad je odlučio stati u obranu Ukrajine, svoje druge domovine u kojoj je stvorio svoju obitelj. Taj ukrajinski zet nije nikakav plaćenik, najamni ubojica, rušitelj ustavnog poretka nepostojeće države, on nije baš ništa od onog što stoji u optužnici tužiteljstva ruskih separatističkih vlasti, on je regularni ukrajinski vojnik koji prima plaću kao i svi ostali vojnici regularne ukrajinske vojske, spremni položiti živote možda ne samo za slavu majke Ukrajine, ali za njezino preživljavanje, na njenom vlastitom napaćenom tlu i pod njenim okrvavljenim skutima.
Naravno, nema nikakvog smisla junačiti se pred nekim tamo sudom "DNR", ništa više nego pred sudom neke od srpskih "Krajina", ili u logorima na Manjači ili u Stajićevu. Treba preživjeti čekajući novu priliku za susret u promijenjenim ulogama, do čega će sigurno doći. Ako ništa drugo, ima barem nešto dobro u cijelom tom prijetećem cirkusu. Smisao ove optužnice jest upriličiti politički show za domaću i svjetsku javnost, pa Rusi te optuženike moraju glavom i bradom, imenom i prezimenom posaditi pred kamere, teatralno pokazati svijetu, pokušati im u usta uvaliti nekoliko pokornih rečenica kojima će optužiti Kijev i truli zapad. Kad se to jednom obavi, onda su ipak mnogo manje šanse da će zatvorenika pojesti mrak.
No, sama činjenica da su spremni taj prijeteći cirkus izvesti do kraja, ne priznavajući stranim dragovoljcima u Ukrajini u punom smislu status ratnih zarobljenika, dovoljno ilustrira teroristički karakter ruskih vlasti u Ukrajini. Bez obzira na to što se ni u Putinovoj Rusiji smrtna kazna u pravilu ne izvršava, ovaj sramotni igrokaz dolazi na pola koraka do onih zloglasnih lažnih strijeljanja koja su ne davno bila omiljeni repertoar krajiških agresora, kojima je cilj bio poniziti i utjerati strah u kosti, slomiti duh zarobljenika i volju za otpor njegovih ratnih drugova.
Da, priželjkivani cilj je i demonstrirati moć, premda je stvarni efekt potpuno suprotan od toga. Putinovi poslušnici znaju, kad bi te kazne bile izvršene, u očima Zapada i definitivno bi bili izjednačeni s teroristima koji su pred kamerama rezali glave otetim zapadnjacima u narančastim kombinezonima. To bi samo bio znak da s teroristima ne smije biti nikakvih pregovora! Nema dvojbe, hrvatska vlada u ovom trenu ne bi se trebala junačiti oko oslobađanja Prebega iz ruskog zatvora. Vrijeme je za tihe poteze iza kulisa, usklađene s potezima drugih država EU koje pokušavaju osloboditi svoje zarobljene državljane.
To nipošto ne znači da treba promijeniti odnos prema Putinovoj Rusiji, dati se zastrašiti. Državni terorizam Putinove mafijaške kleptokracije ne smije naići na popustljivost Zapada, jer svaka racionalna popustljivost bit će shvaćena kao slabost, nakon koje će se granice u prenesenom i stvarnom smislu premještati na zapad. Kriminalci priznaju i poštuju samo snagu i moć nametnutu bez zadrške i oklijevanja.
A stanovnici tog Zapada moraju znati da su njihove države već odavna u neproglašenom ratu s Putinovom Rusijom, samo što, na njihovu sreću, umjesto njih oružje u rukama drže Ukrajinci. Taj rat Europljani nikako ne mogu izbjeći, makar kao nuklearni udar na njihove novčanike. To vrijedi i za stanovnike malih i naoko nevažnih država poput Hrvatske. Nema tog kamena ispod kojeg se mogu zavući, nema stola ispod kojeg se mogu sakriti, nema susjednog stola za koji se mogu preseliti praveći se da ih se to ne tiče.
Lažu oni koji tvrde da sankcije ne utječu na Putinovu Rusiju, ili da nanose više štete Europljanima nego Rusima. To je kremaljski agitprop! Naravno, sankcije neće zaustaviti rat, to nitko nikad nije ni tvrdio. Ali sankcije Rusiju vraćaju u prošlo stoljeće. Istina, Rusi su naviknutiji na nedaće nego prosječni Europljanin, tu nema nikakve dvojbe, oni će jesti travu ako ih Putin uvjeri da je u pravu. No, jednostavno je neodrživo s jedne strane davati podrška Ukrajini, a s druge milijardama eura svakodnevno financirati ruski ratni stroj kupnjom milijuna ruske nafte i plina. Nadajmo se za naše dobro da se raskid tog ovisničkog odnosa neće dogoditi baš preko noći, no, dealer Putin nam ionako neće dati onoliko vremena koliko bismo mi poželjeli. Htjeli, ne htjeli, već prije ove zime, moramo biti potpuno spremni na metadonsku terapiju.