Brutalna ruska invazija na Ukrajinu u samo nekoliko mjeseci iz temelja je promijenila cjelokupnu geopolitičku arhitekturu Europe. Čelnici 30 članica Sjevernoatlantskog saveza donijeli su na ovotjednom madridskom summitu, najvažnijem od okončanja hladnog rata, novi strateški koncept u kojem je Rusija definirana kao izravna prijetnja savezu i njegovim članicama, a istodobno su uputili pozivnicu Finskoj i Švedskoj da se pridruže NATO-u. Riječ je o prijelomnim odlukama, kojima zapadni vojno-politički savez ponovno podiže hladnoratovski zid prema Putinovoj Rusiji, koja zbog agresije na Ukrajinu postaje ključna prijetnja Zapadu. Time je okončano dva i pol desetljeća dugo razdoblje u kojem je NATO pokušavao uspostaviti partnerske odnose i suradnju s Rusijom, nakon što je u svibnju 1997. u Parizu potpisan povijesni Osnivački akt NATO-Rusija, kojim je uspostavljeno i Vijeće NATO-Rusija. Bio je to korak koji je trebao formalizirati okončanje hladnog rata i voditi prema uspostavi trajnog povjerenja i suradnje. Na čelu Rusije tada je bio Boris Jeljcin. Tadašnji njemački kancelar Helmut Kohl upravo je taj trenutak označio kao kraj podjele Europe.
Zapad je Rusiji obećao gospodarsku pomoć, a NATO je zajamčio da u novim članicama NATO-a u srednjoj Europi, u blizini ruskih granica, neće biti razmještanja nuklearnog oružja ili stalnih vojnih baza, što je u tom trenutku zadovoljavalo Jeljcina. Međutim, i to valja naglasiti s obzirom na to da je oko toga posljednjih mjeseci bilo puno dezinformacija i manipulacija, Jeljcinova Rusija suglasila se sa širenjem NATO-a na istok. Vijeće NATO-Rusija nakon toga se jedno vrijeme sastajalo redovito, u pravilu u vrijeme sastanaka NATO-a na vrhu. Međutim, ubrzo nakon dolaska Putina na vlast u Rusiji, pojavili su se i problemi. Od Čečenije, preko Gruzije do Ukrajine, Putin je vojnim akcijama protiv zemalja u svom susjedstvu započeo ispravljati posljedice onoga što on smatra "najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća". Naravno, riječ je o raspadu Sovjetskog Saveza. Putin, koji sebe uspoređuje s Petrom Velikim, sada pokušava uspostaviti novi ruski imperij (on i sovjetski imperij zapravo smatra ruskim imperijem), pokušavajući povratiti moć i slavu Rusije u svjetskoj povijesti, čime bi i on u ruskoj povijesti ostao zauvijek upisan kao veliki vladar. I zato je Putin još 2007. u Münchenu optužio Sjedinjene Države i NATO za stvaranje "monopolarnog svijeta" i agresivnu politiku prema Rusiji. Ako se iz današnje perspektive osvrnemo na taj Putinov govor i kada znamo što se sve dogodilo u međuvremenu, postaje jasno da se radilo Putinovoj retoričkoj objavi rata NATO-u i Zapadu, nakon čega su uslijedili pravi ratovi, najprije u Gruziji, a zatim i u Ukrajini. Zato valja imati na umu da je i prije nego što je NATO Rusiju proglasio egzistencijalnom prijetnjom Putin NATO proglasio prijetnjom Rusiji. Jasno je i zašto. NATO je opstruirao Putinove velikoruske planove stavljanja susjednih država pod ruski utjecaj i zato je postao prijetnja Rusiji. Putin, naime, Ukrajinu i druge postsovjetske države ne smatra pravim državama. Bilo da je riječ o Ukrajini, Bjelorusiji ili, primjerice, baltičkim republikama, on smatra kako je riječ o zemljama ograničenog suvereniteta i kolonijama, bilo da su pod njegovom ili tuđom dominacijom. On tako smatra da Ukrajina i druge postsovjetske zemlje zapravo pripadaju Rusiji, što onda i opravdava upotrebu brutalne vojne sile, otimanje teritorija i okupaciju, kojima u ovom trenutku svjedočimo u Ukrajini.
Iz današnje perspektive također je bjelodano da bi bez NATO-a Europa danas bila puno gore mjesto nego bez njega. Mnogi učeni i pametni ljudi prognozirali su NATO-u nakon pada željezne zavjese i raspuštanja Varšavskog pakta sigurnu smrt. U jednom se trenutku činilo da je NATO, barem onakav kakav je bio dotad, osnovan zbog zaustavljanja sovjetske prijetnje i širenja komunizma u istočnoj Europi, postao stvar prošlosti. NATO je dugo pokušavao pronaći odgovor na ključno pitanje svog identiteta: zbog čega uopće postoji i tko mu je neprijatelj nakon što je povijesnog neprijatelja ispratio u ropotarnicu povijesti. Putin je najzaslužniji za revitalizaciju NATO-a. Iako je NATO nedvojbeno odgovoran za brojne pogrešne odluke i kriminalne intervencije, bez odobrenja Ujedinjenih naroda, što se uglavnom odnosi na razdoblje kada je NATO nekritički sudjelovao u američkim ratovima i "širenju demokracije" ognjem i mačem, tvrditi danas da je širenje NATO-a prema istoku bilo pogrešno i da je samo probudilo "ruskog medvjeda" ne samo da je potpuno netočno i neutemeljeno nego je i potpuno apsurdno. Putinovi planovi nisu posljedica širenja NATO-a, a zamislimo samo u kakvoj bi se situaciji Europa danas nalazila da Poljska, baltičke republike i druge bivše komunističke zemlje, pa i Hrvatska, nisu članice NATO-a? Primjeren odgovor na Putinovu agresiju jedino je više NATO-a, a ne manje NATO-a. Iako prokremaljski propagandisti rusku agresiju pokušavaju opravdati "agresijom NATO-a", skoro pridruživanje Finske i Švedske, zemalja s višedesetljetnom i višestoljetnom tradicijom neutralnosti, svjedoči da je ovdje riječ o obrambenom refleksu, koji istodobno predstavlja jedini mogući odgovor na novu situaciju, uz opravdano redefiniranje ciljeva saveza i implicitnu poruku da s Rusijom, dok je na vlasti Putin, ne može biti pregovora. Svjedočimo obnovi transatlantskog partnerstva pod vodstvom Sjedinjenih Država (zbog čega će i projekt europske strateške autonomije jedno vrijeme biti na čekanju) i jačanju obrambenih kapaciteta i stvaranju moćnog obrambenog pojasa od Crnog mora do Baltika, koji ulaskom Finske i Švedske u NATO postaje NATO more. Putin je krenuo u rat protiv Ukrajine obećavajući Rusima "manje NATO-a", na ruskim granicama, a kako Finska s Rusijom dijeli granicu dugu oko 1300 kilometara, granica Rusije s NATO-om uskoro će se udvostručiti. Tektonske promjene ne dovode u novu poziciju samo Rusiju nego i ruske saveznike u Europi, koji također postaju prijetnja. Proglašavanje Rusije izravnom prijetnjom miru i sigurnosti Europe i Zapada odrazit će se i na odnos prema režimu u Srbiji, koji se odbija jasno opredijeliti i uvesti sankcije Rusiji, dok se javnost u Srbiji većinski solidarizirala s ruskom agresijom, a ne Ukrajinom, žrtvom te agresije. Saveznice Rusije u Europi dijelit će njezinu sudbinu. Možda je zato predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovih dana toliko nervozan. Prije nekoliko dana Vučić je legitimne i recipročne mjere vlade u Prištini o osobnim iskaznicama i registarskim tablicama proglasio pripremom za "opći napad" na sjever Kosova, s ciljem da se "napravi nova Oluja" i da se protjeraju Srbi sa sjevera Kosova, na što je Vučićev trbuhozborac Aleksandar Vulin odmah prisnažio da albanska politika, koju podržavaju zemlje Kvinte (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska i Italija), može izazvati sukob koji će zapaliti čitav Balkan. Još donedavno pitali smo se hoće li Putin preko svojih lokalnih podizvođača izazvati nove sukobe na Balkanu. Čini se da bismo uskoro mogli dobiti odgovor na to pitanje.
Kolumna