Kolumna

POSUŠKI DRAGULJ

POSUŠKI DRAGULJ
22.05.2016.
u 07:00
Pogledaj originalni članak

Sredinom prošloga stoljeća Mostar je bio srednjoškolsko odgojno središte cijele Hercegovine, dobrim dijelom i Dalmacije – od Splita do Dubrovnika. Uz glasovitu Gimnaziju, u gradu su bile utemeljene strukovne, pa tako i Srednja elektrotehnička škola. U drugim hercegovačkim mjestima, od Trebinja do Livna, škole ovog profila nisu postojale. Prometna povezanost Mostara i okolice bila je loše organizirana. Putovalo se makadamskim, prašnjavim cestama i trošnim autobusima. Osobnih vozila bilo je malo; na prste jedne ruke mogla su se izbrojiti. Zato su učenici od Livna do Trebinja tražili smještaj u srednjoškolskom đačkom domu, tada elitnoj odgojnoj ustanovi, u kojoj se vodilo računa o svemu – stjecanju radnih navika, stručnom obrazovanju, kulturnoj nadgradnji - o svemu. Od ranoga jutra do povečerja dan je bio isplaniran i osmišljen. To je vrijeme u kojemu Mostar nije imao visoke škole, fakultete.

Posušje nekad

Ako je putnik i namjernik poslom ili drugom potrebom morao poći preko Posušja do Duvna ili Livna, svoj naum mogao je ostvariti ako je na vrijeme došao na autobusni kolodvor i uhvatio jedno od 35 slobodnih mjesta u autobusu koji je polazio “ranom zorom” da bi, nakon nekoliko sati, krivudavom cestom izbio na prostrano Duvanjsko polje.

O ovom iskustvu svjedoče i moji prvi odvjetničko-vježbenički dani. U središtu Posušja, gdje se cesta račva udesno prema Duvnu i Livnu ili ulijevo – prema Vinjanima i Imotskom, stolovala je jedna zgrada na kojoj je velikim, naglašenim slovima pisalo “Hotel”. Zgrada se tako zvala jer je u njoj, u isto vrijeme, moglo prenoćiti petnaestak putnika.

Ako ste imali potrebu poći na neku drugu stranu, prema Rakitnu ili Blidinju, prema Viru ili Imotskom, nastao bi veliki problem. Za one koji nisu uhvatili Šimu Bakulu da ih preveze svojim Peugeotom 404, nastao bi problem koji nitko drugi nije mogao riješiti. Javni prijevoz i taksi služba nisu postojali. To je bilo Posušje sredinom prošloga stoljeća, a ništa bolje nije bilo ni u drugim malim hercegovačkim mjestima. Bilo je i gore.

U Prozoru i Konjicu, u Čitluku i Grudama, hotela i javnog prenoćišta nije bilo. Zapadna Hercegovina životarila je pod hipotekom neprijateljskog kraja. Stanje je bilo nepodnošljivo. Osjećao je to i aktualni društveni poredak pa su na savjetovanju Centralnog komiteta Saveza komunista BiH (Mostar, 30. 9. 1966.) odbačene dotadašnje predrasude o zapadnoj Hercegovini i njezinim ljudima. Na tragu takvih zaključaka Cvijetin Mijatović, visoki partijski čelnik, došao je u Čitluk i na velikom mitingu rekao:

Ni ovdje, u središtu zapadne Hercegovine, nije bilo lako živjeti s imenom Hrvat.

Otvaranjem procesa društvenog pomirenja i sve češćih odlazaka na privremeni rad u inozemstvo, na početku u Njemačku, a potom na sve strane svijeta, počeo je hercegovački, pa tako i posuški preporod.

Posušje danas

Koncem mjeseca travnja s akademikom Mladenom Bevandom pošao sam u Posušje na predstavljanje knjige akademika Bože Žepića. Na ulazu u grad birali smo kraći put kojim se može doći do kinodvorane, u kojoj je bila zakazana prigodna svečanost.

Zalutali smo!

Pokušali smo doći iz drugoga pravca, s rubnog dijela grada na kojem su, s jedne i druge strane ceste, poredane velebne poslovne zgrade i obiteljske kuće urednih fasada i otvora, uređenih dvorišta i ukrasnih ograda. Pred svakom od ovih kuća parkirano je po jedno ili dva luksuzna vozila iz asortimana Mercedesa, BMW-a i Opela. Opet smo zalutali. Uz pomoć i upute prolaznika, izašli smo na pravi put i došli do dvorane kakva se u našim sredinama ne može vidjeti.

U razgovoru s fra Milanom Lončarom doznao sam da je dvoranu uredio i opremio dr. Ciril Zovko, rođeni Posušak, doktor znanosti, veliki graditelj i humanist, čovjek dostojan najdubljeg poštovanja i divljenja.

Koliko puta je pomogao ove i one, a napose mostarske umjetnike, sportaše i Maticu hrvatsku. Posušje je riznica neobičnih ljudi. Na jednom mostarskom predavanju Goran Milić, glasoviti novinar i putopisac, priča da je obišao cijeli svijet: obje Amerike, obje Koreje, Kinu i Indiju, ali da nigdje nije sreo zrelije i uspješnije privatno poduzetništvo od trokuta Široki Brijeg - Grude - Posušje. Tko u ovu priču ne vjeruje, neka posjeti širokobriješki Feal, grudsku Violetu ili posuški Weltplast. Sve ću mu biti jasno. Posušje, nekada malo hercegovačko mjesto, po svome urbanom, gospodarskom i kulturnom ushitu, izraslo je u srednjoeuropski grad austrijskog tipa.

Posušje je neiscrpna riznica nadarenih i intelektualnih ljudi. Dovoljno je sjetiti se dvojice gorostasa, svećenika, pjesnika, kulturnih i političkih djelatnika – fra Petra Bakule (1816. –1873.), fra Grge Martića (1822. – 1905.), braće Branka i Vinka Bakule, braće Dubravka i Jadranka Barišića, Vlade Petrica i Milana Ramljaka, sveučilišnih profesora na zagrebačkom Medicinskom i Pravnom fakultetu. Dr. Iva Tolušić znanstvenim otkrićima zadivila je cijeli svijet. Očito je da ovom svijetu nedostaje samo uređena država i vlastita banka. Za sve drugo znadu se pobrinuti vrijedni, radini, razboriti, sposobni ljudi. Evo primjera, pođimo od početka! Prije nekoliko desetljeća u mostarski srednjoškolski đački dom došao je, sjećam se, jedan plavokosi dječak iz Posušja. Njegovi kriteriji izvrsnosti dali su naslutiti da je na životnu stazu iskoračila odlučna, pametna, radina i osoba nemirna duha. Odličan učenik i izvrstan elektrotehničar jednu godinu morao je provesti u Jablanici u središtu poduzeća Hidroelektrane koje su mu pomogle bezbrižno završiti školovanje. Reforma društvenog sustava i brijunski obračun s neistomišljenicima naveli su ovog mladog čovjeka da svoj smiraj potraži u nekoj drugoj zemlji, u nekom mirnijem i stabilnijem društvenom okruženju. Bez potpore, budući doktor znanosti pošao je koridorom koji je vodio od rodnog Posušja do drugog kontinenta i dalekog Toronta. Kada ga upitate o tom vremenu, mladenačkim odlukama i tegobama, reći će vam:

Odlučio sam napustiti zemlju. U Kanadi sam počeo raditi u rudniku i učiti engleski jezik. Vrlo teški uvjeti rada natjerali su me na razmišljanje o povratku. Nisam imao sredstava za povratnu kartu. Ni danas ne znam što bi se dogodilo da sam u tim dvojbama imao nešto kapitala. Nakon nekoliko prespavanih noći i razmišljanja, u meni je proradio hercegovački ponos i prkos. Prošlo je nekoliko tegobnih radnih i obrazovnih godina. Naučio sam engleski jezik, završio elektrotehnički fakultet, magistrirao, doktorirao, zasnovao obitelj i kao “vrijedan momak”, sa suprugom izrodio petero djece – dva sina i tri kćeri. Kao privatni poduzetnik u Kanadi i Americi, sredinom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, ostvario sam tzv. američki san. U Torontu sam otvorio hotel visoke kategorije. Moj poslovni život krenuo je u drugom pravcu. Devedesete godine prošloga stoljeća nagovještavale su nove, korjenite društvene promjene i reforme. Velika poslovna iskustva i poznanstva, svoj kapital i obitelj, odlučio sam vratiti u domovinu i s njom podijeliti neizvjesnost koja je bila na vidiku – u miru dubrovačkog imperija priča dr. Ciril Zovko i nastavlja:

U tom desetljeću u Zagrebu sam podigao i otvorio dva kapitalna objekta – Importanne centar na Glavnom kolodvoru i Galeriju na Iblerovu trgu. Ova dva objekta ulaze u krunu mojih poslovnih uspjeha. Oni su moj ponos i ukras grada Zagreba.

Sa suprugom i djecom obišao sam cijeli svijet. Boravio sam, odmarao se i ljetovao na najboljim turističkim i golferskim destinacijama. Ipak, najljepše što je moje oko vidjelo je grad Dubrovnik i njegov Lapad. Tako su mislili moja pokojna supruga i naša djeca.

Prvo desetljeće ovoga stoljeća posvetio sam Dubrovniku i obogaćivanju njegove turističke ponude. Kupio sam hotel Neptun i podigao ga na najvišu moguću razinu. Uz ovaj hotel izgradio sam novi hotel Ariston, s pet zvjezdica, uz njega hotel Royal Palm, s pet zvjezdica, uz njih – hotel Royal Princess, s pet zvjezdica, i obiteljsku vilu Elita, također s pet zvjezdica. Do konca godine bit će dovršen hotel Royal Blue. Time će biti dovršena moja dubrovačka etapa – etapa iza koje će ostati pet luksuznih hotela, svaki s pet zvjezdica. U mojim poduzećima sretno je zaposleno 2000 djelatnika, različitih zanimanja. Želio sam investirati u Mostaru, u gradu moje mladosti. Natjecao sam se i želio kupiti hotel Neretva, a u utrobi trga Musala izgraditi poslovni grad, onako kako je to u zagrebačkom Importanne centru. Ne mogu razumjeti razloge zbog kojih je moja ponuda odbijena i hotel prodan čovjeku koji ga ni deset godina poslije nije uspio obnoviti. Za uskrsne blagdane prošao sam pored tog strašila. I danas to ne mogu prežaliti. Nije u pitanju biznis, želio sam pomoći i oplemeniti šetalište moje mladosti od trga Musala do Rondoa. Politika je tako odlučila. S takvom politikom ne može se daleko doći! Mostar se mora trgnuti! Mora se osloboditi ideoloških podjela na nas i njih, na naše i vaše, na djecu partizana, ustaša i četnika. Podjele ni čemu ne vode. Svijet ide naprijed. Nitko nije spreman godinama čekati na naše otrežnjenje. Sjećam se da je mudri Ivo Andrić jednom prigodom napisao: Šovinizam je svugdje isti i svagda mu je jednaka namjera - suprotstaviti se istinskom zajedništvu i napretku! Kada nije bilo moguće graditi u Mostaru, odlučio sam u Splitu kupiti terene i tamo izgraditi nekoliko novih luksuznijih hotela. Očekujem izdavanje građevinskih dozvola i početak gradnje kompleksa Duilovo, gdje će, na lokaciji velikoj 35 tisuća četvornih metara, uskoro zasjati svjetla novih hotela.

Nakon svega, može li ikoga čuditi što je engleska kraljica Elizabeta II. u Hrvatsku uputila gospođu Michele Jean, predsjednicu kanadske vlade, da dr. Cirilu Zovki uruči Orden za poslovne rezultate i uspjehe?! Zvjezdica do zvjezdice, i na koncu - dragulj za sva vremena, u osobi dr. Cirila Zovke.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.