Kolumna

Naše gore list

Naše gore list
07.12.2020.
u 17:07
Pogledaj originalni članak

“Ne može dalmatinski trn roditi ovako lijepu ružu.”

Tako su talijanisti, na svakome mjestu i na sav glas, željeli u svoju kulturnu baštinu uvrstiti sv. Jeronima, jednoga od najvećih umova ljudskog roda i poroda – rođena oko 420. godine našega vremena. Dugo se talijanska zavrzlama igra oko Julija Klovića (1498. – 1578.), Michelangela malih motiva, i Ruđera Boškovića (1711. – 1787.), svećenika, astronoma, matematičara i filozofa.

To se lako, zapravo najlakše, može dogoditi narodu koji je više i dulje bio okupiran i potlačen nego slobodan i svoj na svome. Prije pet stotina godina Marko Marulić (1450. – 1523.), otac hrvatske književnosti i kršćanski humanist, uzeo je sv. Jeronima za svoga nebeskog zaštitnika. Uzeo ga je za svog teološkog uzora jer njegova zvijezda sja neokrnjenim sjajem kao najljepša na našem nebu.

“On je našijenac, on je moj, a ja sam njegov”, piše znameniti Marul.

Rukopis Marka Marulića posvećen sv. Jeronimu, koncem 18. stoljeća, nestao je iz knjižnice splitskih dominikanaca i tko zna kojim putovima “skrasio” se u Britanskom muzeju u Londonu. Pronašao ga je akademik Darko Novaković.

Splićani od pamtivijeka u posljednje dane rujna pobožno idu na Marjan. Idu hodočastiti do crkvice koja nosi ime sv. Jeronima. Uz crkvicu se nalazi špilja u kojoj je, prema staroj legendi, i sam svetac boravio. Veliki likovni umjetnici radili su portrete sv. Jeronima. Ispred crkvice na Marjanu nalazi se statua splitskog slikara Vaska Lipovca, a ispred Zavoda sv. Jeronima u Rimu kip je Ivana Meštrovića. Najveće umjetničko djelo statua je Ivana Meštrovića koja se nalazi ispred zgrade hrvatskoga Veleposlanstva u Washingtonu. Konačno Splitsko-dalmatinska županija blagdan sv. Jeronima ili – kako oni kažu – sv. Jere proglasila je za svoj dan.

Prije gotovo stotinu godina pjesnik Tin Ujević (1891. – 1955.) piše:

“U Dalmaciji i narodnim masama sv. Jeronim bio je oduvijek najpopularniji svetac. Njemu je povjereno veleposlanstvo našeg kraja u carstvu nebeskom. Žalosno je da su mu djela i rad, proučena samo od šačice erudita, slabo poznati širem krugu čitatelja. Javnost ne osjeća dovoljno povijesno značenje njegove misli na području živuće kulture.”

“Može li dalmatinski trn roditi i ovakav cvijet?”, pitaju se talijanisti.

Može. I prije je rađao.

Od smrti sv. Jeronima prošlo je 1600 godina. Do dana današnjeg stoji zapisano da je on, uz sv. Ambrozija, sv. Augustina i sv. Leona, dio četverolista najvećih umova i vjerskih učitelja.

Isto tako stoji uvriježeno mišljenje da se na našim prostorima ne može roditi bistar, uman i puno pametan čovjek. U povratku sa svečanosti uručenja Nobelove nagrade za književnost Ivo Andrić (1961.) odsjeo je kod svog prijatelja u Beču. Na velikom salonskom prijamu, u trenutku opuštanja, ovaj zapita: “Dobro, Ivo… Je li istina da ste vi u Bosni rođeni? Ovdje nitko ne vjeruje da ovakva književna djela može napisati čovjek koji je u Bosni rođen.”

Miljenko Smoje, splitski novinar, znao je za umišljenost i prepotentnost zapadnog svijeta. Tako pripovijeda da je za vrijeme sedmodnevnog boravka u Londonu, ujutro i navečer, stao pred čistača cipela, lagano pjevušio:

“Ča je Londra kontra Splita gradu” i molio: “De ti, šjor, moje postole malo počisti…”

A eto… Iz te Bosne u bijeli svijet ode jedan pa drugi nobelovac. Odoše i preci slavnoga kipara Ivana Meštrovića čija je jedina nesreća to što je rođen u malom i neutjecajnom narodu, a ne u francuskom Parizu, talijanskoj Firenci ili njemačkom Münchenu. Tada bi bio veći od francuskog Rodena. Bio bi uz bok slavnog Michelangela.

Gdje je rođen sv. Jeronim, jedan od najučenijih ljudi svijeta i prevoditelj najboljeg primjerka Biblije? Gdje se nalazi mjesto Stridon?

Jedni govore da se mjesto nalazi na prostoru današnje Dalmacije, odnosno Splitsko-dalmatinske županije. U svome djelu De virus illustribus sv. Jeronim piše da je rođen od oca Euzebija u gradu Stridonu, koji je na granici Dalmacije i Panonije – u gradu koji su Goti do temelja porušili. Tu je sve propalo osim neba i zemlje. Tu sada žive samo zmije i množe se.

Drugi govore da se grad Stridon nalazio u jugozapadnom dijelu Bosne, u mjestu Bosansko Grahovo, i to na putnom pravcu koji je vodio iz Salone prema sjeveru – prema rijeci Savi i gradu Sisku. U prilog tomu govori i narodna baština. U Bosanskom Grahovu postoji crkva sv. Jeronima. Postoji i nekoliko manjih kapelica i tragovi života stariji od četiri tisuće godina.

U ovom mjestu sv. Jeronim slavi se od pamtivijeka. S generacije na generaciju pronosi se priča o sv. Jeronimu.

Za oca hrvatske arheologije Franu Bulića nema dvojbe o tomu da je grad Stridon bio u blizini današnjeg Grahovskog polja. Ako je tako, onda je sv. Jeronim naše gore list. Kako god i gdje god, utjecaj sv. Jeronima u hrvatskom narodu i njegovoj kulturi neupitan je. I nedostižan.

U povodu 1600. obljetnice smrti svetog Jeronima, na tragu učenja arheologa don Frane Bulića Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine utemeljila je svetkovinu pod nazivom Godina Božje riječi. Svetkovina će se održavati na Grahovskom polju,svake godine na dan 30. rujna. To je dan svetog Jeronima.

Inače, suvremenici svjedoče da su pisma i djela sv. Jeronima biserje i remek-djela književne ljepote i elegancije. Opisivali su ga kao Papina miljenika, kao intelektualnu bujicu, kao čovjeka kojemu ni milost Božja nije uspjela izbrusiti oporu narav. Do svoga vanjskog izgleda nije držao. Hodao je loše odjeven, nepočešljan, ponekad i slabo umiven. Pravi pustinjak. Zbog takva načina života, prgave naravi, sv. Jeronim nije postao papa.

“Kada me ogovaraju neobrazovani ljudi, ja im opraštam, jer u pravilu ne znaju što govore. Kada me ogovaraju obrazovani ljudi, ja znam da oni mene ne žele samo povrijediti nego raniti. Ja znam da šuma raste da sutra bude posječena, da se polje sije da sutra bude požnjeveno, ali ne razumijem ljude koji svoga brata žele posjeći, požnjeti i s Božje livade skloniti. Onome tko baca kamen u visinu kamen će pasti na glavu. Nemoj drugog klevetati i misliti da si zato vrijedan. Svaki dan komadaju nas ratovi, gutaju bolesti, stalno se s granicama sukobljavamo.

Ja znam da ne postoji nijedno razdoblje u životu ljudi koje nije obilježeno sukobima. Ja znam da na svijetu ne postoji nijedno mjesto u kojem nema mržnje. Strah me je pripovijedati o nesrećama i sukobima našeg vremena”, piše sveti Jeronim.

Eto, od tog vremena do dana današnjeg ima zla, pa tako i potrebe, braniti se od njega. Kada čovjek u miru pročita misli sv. Jeronima i pismo Ive Andrića iz 1920. godine, vidjet će da se na našem planetu ništa promijenilo nije.

Projektanti u svojim nacrtima, po stotinu puta, provjeravaju svaku crtu i statički proračun.

Književnici svaku riječ mjerkaju i povezuju u jedan sklad s drugim riječima, rečenicama i mislima.

Nasuprot tomu, postoje ljudi koji ne provjeravaju ništa. Razvežu jezik i zlu misao pa s time putuju od dnevnika do dnevnika, od portala do portala. Čovjek se mora prestrašiti i razboljeti. Nakon svega večer postaje slična onoj iz starih vremena kada je guslar slavio junake, velike bitke i pjevao:

 

Nosim desnu u lijevoj ruci,

Krvav ručak, krvava večera,

Svak’ krvave žvače zalogaje

I krvavom otire se rukom.

 

Za vrijeme turske carevine bilo je strogo zabranjeno širiti i prepričavati zle vijesti i nesretne događaje kada se dogode u susjednoj državi, a kamoli kada se radi o svom narodu, vlastitom domu i vlastitoj državi.•

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.