Prije stotinu godina nobelovac Ivo Andrić napisao je:
”Teško je u Europi, pa i u cijelome svijetu, naći zemlju u koju se toliko upliću sukobi, sudbine i različiti interesi kao što je to u Bosni.”
Zaista, meštri i masoni svih boja, razreda i staleža vjerovali su da se srodni slavenski narodi mogu ujediniti i da se, u granicama versajskih kartografskih tvorevina, balkansko bure baruta može držati pod nadzorom.
Pogriješili su!
Ni jedna građevina, bila ona obična brvnara, ne može se graditi bez razrađenih i proučenih projekata, osobito onih koji se bave statičkim proračunima. Mali potres, jača bura, jugo i košava sve u jednom času mogu pomesti. Ni jedna državna tvorevina nije duga vijeka ako se njezini temelji naslanjaju na ozbiljne povijesne nesporazume, različita i opasna društvena klizišta.
Zašto?
Zato što u graditeljstvu postoje materijali koji se ne slažu jer nemaju nužnu vezivnu supstanciju. Neki materijali su sezonske naravi. Lako korodiraju i zahrđaju. Tako je i sa zajednicama naroda različitih povijesnih mijena, prostranstava, kulturnih, religijskih, gospodarskih i inih za sada i razlika. Nije to samo specifičnost Balkanskog poluotoka.
Tako je po cijelome svijetu.
U određenom povijesnom trenutku elan zajedništva se potroši. Otvore se krateri ranijih nesporazuma i eto drevne latinske sentence: “Accerima proximorum odia/Mržnja među najbližima je najupornija”. Ili, kako naš narod kaže, “Jadu nikad kraja”.
Tako dođe, nastupi i prevlada vrijeme u kojemu ništa nije dobro i nije lijepo, nego daleko od svake ljepote i svake dobrote.
Naši narodi nikako da shvate da tuđa pamet, tuđa uprava i tuđa milost nikome i nikada nisu dobro donijeli. Dobro je i korisno još jednom i još pokoji put podsjetiti se krupnih događaja i velike nekažnjene nepravde. U travnju 2001. godine Wolfgang Petritsch, omalen i golobrad visoki predstavnik, na Hercegovačku banku poslao je tenkove i oklopne divizije.
Na privatnu banku!
Na iznimno uspješnu banku!
U Službenim novinama dao je aboliciju - dao je oprost od kaznenog progona za sve radnje koje pri upadu u banku budu poduzete. Hercegovačka banka je uništena, novac odnesen i opljačkan, gospodarstvo bačeno na koljena, a čelnici banke, nevini ljudi su pod okriljem noći pohapšeni.
Toliko o tuđoj upravi i tuđoj milosti!
”O sram i grdoba”, pjeva slavni crnogorski pjesnik Njegoš.
Dvije godine kasnije njegov nasljednik, još brutalniji i opasniji, Paddy Ashdown (1941. - 2018.) napravio je reformu pravosudnog sustava te, kako kažu sinjski alkari, pogodio “u ništa”.
Sustav se do dana današnjeg nije oporavio.
I neće se oporaviti.
I neće dok taj posao, u skladu s domaćom pravnom tradicijom, ne urade domaći
stručnjaci, suci Vrhovnog i Ustavnog suda, sveučilišni profesori, dokazani suci i odvjetnici, praktičari, domaći pravni mudraci, a ne norveški vodoinstalateri.
Toliko o tuđoj, uvezenoj pameti.
U vrijeme okončanja Prvog svjetskog rata 1918. između Kosova i Vojvodine, Makedonije i Slovenije, bilo je malo povijesnih, kulturnih i religijskih spona i dodira.
Tisuću godina Republika Hrvatska dijelila je sudbinu moćne Austro-Ugarske Monarhije. Republika Srbija, Bosna i Hercegovina stoljećima su muku mučile i trpjele zulum i danak osmanskih osvajača. Ozbiljni problemi uvijek i svugdje nastaju kada kraljevske krune počnu padati i kada se carstva počnu urušavati.
Državne “ostavinske rasprave” znaju biti dugotrajne, bolne, često i krvave. Tako je uvijek kada svatko na svoj način počne tumačiti razloge ujedinjenja, motive razlaza i kako se ostavinska rasprava treba okončati. Najteže je u Bosni i Hercegovini, umornoj, poniženoj i iscrpljenoj starici, kojoj svaki dan netko na svoj način, iz svojih sebičnih, često nejasnih političkih pobuda, zaziva rekvijem i misu zadušnicu.
Ne tako davno, usred naše zemlje i njezina Parlamenta, Valentina Matvijenko, kako govore - mali ženski Putin, bez diplomatskih obzira i dlake na jeziku reče da Ured visokog predstavnika treba ukinuti, a našu zemlju kao državu razvrstati.
Jedni vrište i govore da je to neviđen diplomatski skandal.
I jest!
A drugi upozoravaju - dobro ste čuli i upamtite što poručuje predsjednica Gornjeg doma Ruske Federacije. Je li to nediplomatski pucanj u potiljak jedne suverene zemlje?
Inače, na političkoj sceni puno je ljudi opasnih namjera. Kada je iz beogradskih vojarni nepregledna kolona tenkova i topova krenula put Vukovara i Republike Hrvatske, Koča Popović, ozbiljan filozof i iskusan diplomat, napisao je: “Politička bagra i brabonjci unazađuju, zaglupljuju i unesrećuju naše narode”.
Na čudan način promišlja i otvoreno govori visokorangirani politički magnat. “Ako u listopadu dođe do susreta nogometnih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Rusije, ja ni tada neću navijati za Bosnu.”
Mir Balkanskog poluotoka - “moj Milane, jabuko sa grane” - može se naći samo u zajednici uređenih i uljuđenih naroda ujedinjene Europe. Put prema toj zajednici iznutra je zamršen, a izvana isprepleten interesima velikih sila. Trebat će puno diplomatskog strpljenja, pameti i mudrosti da se naša “barka mala, što pušta na sve strane” izvuče iz kala i zaplovi mirnim vodama Mediterana.
U prijelomnim društvenim trenucima znaju se pojaviti moralni autoriteti koji snagom znanja, zvanja i posvećene pozicije upućuju na stranputice na kojima se društvo može poskliznuti i stropoštati u bezdan i beznađe. I takve osobe znadu pasti u neprilike i surove progone. Kada se to dogodi, onda će oni potražiti pomoć branitelja stručnog, etičnog i odvažnog čovjeka.
Ovom kolumnom, s naklonom do poda, samo s nekoliko riječi želim se prisjetiti dvojice velikana uzvišenog odvjetničkog poziva - dr. Ive Politea (1887. - 1951.) i Ilije Radulovića (1937. - 2022.), pjesnika prava, prognanog tuzlanskog suca i svevremenog beogradskog odvjetnika. U petak, 28. rujna, u 85. godini života, u trenucima predaha, umro je helenist Ilija Radulović.
Čovjek odozgo!
Neka nekoliko ovih redaka bude poziv široj društvenoj zajednici da o odvjetništvu, kao bitnom i nezaobilaznom segmentu pravosudnog sustava, konačno povede brigu na način kako se to radi u svim civiliziranim društvenim zajednicama. Jer, kada se čovjek nađe u okolnostima progona i nepravde, odvjetništvo ostaje kao posljednja nada i utjeha.
Usred Drugog svjetskog rata, 1943., poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić upozorio je zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca pismom i riječima:
”Mi znamo da ste Vi naš najveći protivnik, ali Vam dajemo do znanja: ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, mi ćemo Vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa. Vi ste običan magarac i običan ljigavac!”
Tako stoji u novim, do jučer zapečaćenim povijesnim dokumentima.
U isto vrijeme policijski ataše Gestapa u Zagrebu pripremao je atentat na nadbiskupa. Kada je Alojzije Stepinac bio uhićen, usred zagrebačke sudnice njegov branitelj dr. Ivo Politeo rekao je:
”Uzoriti nadbiskup je nevin čovjek. Ja mu bespogovorno vjerujem.”
Zato, uz dosta drugih dokaza, na kući u Zagrebu stoji ploča s natpisom: “U ovoj kući rodio se i radio dr. Ivo Politeo, veliki čovjek i veliki odvjetnik”.
Unatoč tomu što je s Romanije i velikog narodnog skupa svemoćni Josip Broz Tito grmio:
”Bogamu, drugarice i drugovi, ovdje kod vas u Tuzli ima neki sudija koji piše romantičarske presude!”
Unatoč jasnu upozorenju, Ilija Radulović nije odstupio od svetog sudačkog načela: “Non sub homine, sed sub lege/Nikada prema čovjeku, uvijek prema zakonu”.
Zato je tuzlanski katolički svećenik fra Ivo Mršo oslobođen kaznene odgovornosti od teškog kaznenog djela neprijateljske propagande, a sveučilišni profesor zbog izgovorene kritike Josipa Broza Tita, komunizma s njim i socijalizma. Prvoborci, predsjednik općine Ugljevik i sekretar Općinskog komiteta Saveza komunista osuđeni su na teške zatvorske kazne. “Izdali su revoluciju i njezinu moralnu vertikalu”, u obrazloženju presude kazao je sudac Ilija.
Ljudi starije životne dobi mogu ispravnije suditi o hrabrosti, pravednosti i etičnosti tuzlanskog suca.
Zato bi na zgradu Županijskog suda u Tuzli trebalo postaviti mramornu ploču i na njoj uklesati: “U ovoj zgradi radio je i sudio svevremeni pjesnik prava, sudac Ilija Radulović”.
Mladim sucima i svim nositeljima pravosudnih zadaća takva ploča može biti put i putokaz kako treba i kako se mora obnašati časna sudačka zadaća. U protivnom, sve će se, kako piše sveti Augustin, pretvoriti u razbojničku pećinu. •