Kada je general Tus 10. listopada 1991. objavio da svi koji žele braniti Vukovar dođu na Zagrebački velesajam, odazvalo se 400 ljudi. Ni ja nisam bio među njima, iskreno je, a valjda i samokritički prošlog četvrtka na tribini “Što čita Predsjednik” u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu rekao predsjednik Republike Zoran Milanović. A prvog vikenda prikazivanja igranog filma Branka Schmidta “A bili smo vam dobri”, koji tematizira hrvatske branitelje, u hrvatskim je kinima, prema službenim podacima, vidjelo 2489 gledatelja. Za hrvatski film to i nije mala brojka, ali možemo samo zamisliti kakva bi gledanost tog filma sljedećih tjedana bila kada bi ga u kina išli pogledati svi oni koji imaju status branitelja? Doista i više nego relevantna i to čak i u regionalnim razmjerima, gdje filmovi domaćih kinematografija u pravilu prolaze mnogo bolje nego što hrvatski filmovi prolaze u hrvatskim kinima. Kada je prije tri godine, uoči obilježavanja pada Vukovara, u dvorani Vatroslava Lisinskog bila najavljena praizvedba prigodnog oratorija “Rapsodija za Vukovar”, koncert je otkazan jer je prodano premalo ulaznica. A da su na taj koncert došli samo oni stanovnici Zagreba koji svakog 18. studenoga pale svijeće uz zagrebačku Vukovarsku ulicu, za njih sasvim sigurno ne bi bilo dovoljno mjesta u dvorani Lisinski. Kakav su to onda odnos Hrvati imali prema Vukovaru 1991. godine, kada ih se samo 400 odazvalo na poziv generala Tusa, a kakav 2018., kada nisu pokazali gotovo nikakav interes prema oratoriju posvećenom Vukovaru? I kakav odnos prema tom gradu koji se naziva gradom herojem imaju danas, kada je tekst književnika i novinara Borisa Dežulovića o ritualnom obilježavanju pada grada Vukovara s više nego provokativnim naslovom izazvao velike rasprave i to ne samo po portalima nego i u mainstream medijima, ali i među općom populacijom? Na taj je tekst oštro reagiralo i Ministarstvo hrvatskih branitelja, a da bi onda na njihovu reakciju još oštrije reagiralo Hrvatsko društvo pisaca braneći pravo svog člana na slobodu iznošenja stavova i na slobodu pisanja. Jesu li svi koji kritiziraju Dežulovićev tekst doista taj tekst i pročitali? Ili ih je ponajprije zasmetao naslov sa psovkom, a već su ionako unaprijed nabrušeni i na Dežulovića i na njegove novinske tekstove i knjige te feralovsku prošlost. I puni predrasuda prema piscima i intelektualcima koji imaju petlju napisati i reći ono što se većina ne bi usudila. Neposredni povod za Dežulovićev tekst bilo je odgađanje koncerta Rade Šerbedžije u Vinkovcima najavljenog za 15. studenoga. U međuvremenu je otkazan i Šerbedžijin koncert u Koprivnici najavljen za 6. studenoga, zamišljen kao dar građanima podravske prijestolnice. I dok je odgađanje vinkovačkog koncerta obrazloženo blizinom dana pada Vukovara koji ove godine obilježavamo kao državni blagdan, kao razlog za koprivnički otkaz spomenuta je epidemiološka situacija. Zašto se u javnosti nije stvorila buka oko otkazivanja koprivničkog koncerta, kao što se stvorila oko onog vinkovačkog, koji je odgođen te će biti održan u prosincu? Zar zato što je na vlasti u Koprivnici SDP, pa se otkaz Šerbedžijina koncerta u posljednji trenutak ne komentira ideološkim naočalama? Očito, u Hrvatskoj i dalje postoje dvostruka mjerila za sve probleme s kojima se ovo društvo suočava. Tako će se brojni Hrvati ljutiti što Hrvatska ne snima filmove o razaranju Vukovaru (koje, metaforički rečeno, traje i dan danas), ali neće ići u kina pogledati Schmidtov film o braniteljima i njihovim problemima.
Brojni Hrvati ljutit će se što Dežulović brutalno propituje pretvaranje grada Vukovara u grad muzej u kojem se prošlost pokušava zacementirati, ali neće otići u Lisinski kako bi poslušali “Rapsodiju za Vukovar”. I da. Danas bi mnogi gorljivo branili čast grada heroja u koji država više nego darežljivo ulaže milijune kuna, a stanovnici tome usprkos masovno napuštaju taj nekada bogati i tolerantni grad na Dunavu. A zašto onda u listopadu 1991. na Zagrebački velesajam nije pohrlilo tisuće Zagrepčana kako bi išli obraniti napadnuti grad koji je, baš kao i Vinkovci, bio meta epohalnog prekomjernog granatiranja? Granatiranja za koje nitko i nije odgovarao, a koje je Vukovar pretvorilo u suvremenu Hirošimu u kojoj su ugledni srpski sineasti mrtvi hladni snimali svoje filmove. Njih, čini se, nisu mučile dvojbe koje su mučile glumicu Dušicu Žegarac koja je u Vukovaru 1993. snimala film “Vukovar, jedna priča”. I u memoarima napisala “nemoralno je i bezočno igrati se umjetnosti na stratištima i nevidljivim grobovima pobijenih ljudi”. A toj se rečenici doista nema što dodati.
Kolumna