George Orwell je prije više od osamdeset godina povukao razliku koju Balkan otad uporno potvrđuje, premda se jednako uporno pravi da je nije razumio. Patriotizam je za Orwella privrženost mjestu i načinu života bez potrebe da ih namećemo drugima. Domoljublje, po naški. Nacionalizam počinje onda kada nam više nije dovoljno voljeti svoju zemlju, nego od drugih tražimo da je vole na naš način.
Zato slogan Demokratske fronte “Građanska, zemlja ljiljana” zaslužuje više od usputnog podsmijeha. DF tvrdi da “građanska” znači državu ravnopravnih pojedinaca, a “zemlja ljiljana” privrženost povijesnim simbolima Bosne i Hercegovine. Na plakatu djeluje skladno, ali u političkoj stvarnosti ta se pukotina vidi s par kilometara udaljenosti.
Koliko god on bježao od toga, Slaven Kovačević kandidira se za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U spotu poručuje da “ljudi zemlje ljiljana ne poznaju strah”, a nekoliko dana poslije govori o “odbrani države”, mapama podjela te o tome da u Predsjedništvo ne smiju ući politike Ratka Mladića i Slobodana Praljka. Kovačević ima pravo ljiljan tumačiti kao znak zajedničke države. Problem nastaje kada se za hrvatsko mjesto kandidira pod simbolikom koju velikom dijelu upravo tih Hrvata tek treba objasniti kao njihovu. Univerzalnost kojoj je potrebno toliko objašnjenja obično pati od neugodnog nedostatka univerzalnosti.
Ljiljan pripada jednom važnom poglavlju bosanske povijesti, onome Tvrtka, Katarine, Stjepana i srednjovjekovne bosanske države čiji je kontinuitet prekinulo osmansko osvajanje. Nitko tu povijest ne treba ni brisati ni poklanjati bilo kojem današnjem narodu. Ali simboli ne ostaju zarobljeni u stoljeću u kojem su nastali. Tijekom rata ljiljan je za jedne ostao znak države, dok je za druge postao znak strane s kojom su ratovali. Takvo se iskustvo ne može poništiti objašnjenjem da simbol zapravo znači nešto drugo. Znak zato može biti povijesno bosanski, a istodobno politički neprihvaćen kao zajednički.
Enver Kazaz “zemlju ljiljana” naziva očitim nacionalizmom, DF povijesnim simbolom države. Tu heraldika prestaje biti pitanje povijesti i postaje semantika moći. “Građansko” ne pretvara partikularno u univerzalno samim time što smo ga tako nazvali, kao što ni etiketa fašizma ne čini fašistom svakoga tko se s nama ne slaže. Što je lakše fašizam prepoznavati samo u drugima, to ogledalo postaje neugodnije.
Tu počinje i izborna matematika. Svaki birač u Federaciji može glasati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva. Ne postoji nikakav “bosanski” član. DF etnički poredak želi nadići, ali do hrvatskog mjesta pokušava doći kampanjom u kojoj se “odbrana države” suprotstavlja Mladićevim i Praljkovim politikama. Kada jedan identitet pokušavamo oslabiti tako što drugome nudimo razlog da ga se boji, ne izlazimo iz etničke logike. Samo mijenjamo njezin predznak. Etničko tako ne nestaje. Samo dobiva građanski rječnik.
Najdublja ironija takvog modela jest u tome što osjećaj političke nemoći ne oslobađa ljude od kolektivnog identiteta, nego ih još čvršće tjera u njegovo okrilje. Što je među Hrvatima snažniji osjećaj da drugi mogu odlučiti tko će zauzeti hrvatsko mjesto, to je lakše utišati unutarnje razlike, prešutjeti korupciju i klijentelizam te svaku kritiku vlastitih političkih elita proglasiti luksuzom koji si ugrožen narod ne može priuštiti. Komšićev model zato ne razbija hrvatski politički monolit, nego mu stalno iznova daje razlog da opstane. Hrvatska politika pritom nema pravo glumiti nevinu žrtvu: ako od DF-a traži pluralizam, mora ga dopustiti i Hrvatu koji ne želi ni treći entitet, ni stranačko jednoumlje, ni HDZ kao trajnu političku sudbinu. Tako dvije politike koje se hrane međusobnim neprijateljstvom jedna drugoj postaju najkorisniji izborni argument. Svi nešto dobiju, a državi ostaje isti rov, samo svaki put malo dublji.
Ljiljan sam po sebi nije problem. Problem nastaje kada simbol prestane biti znak i postane kriterij: tko ga prihvaća, pripada; tko ga ne prihvaća dovoljno, mora još nešto naučiti o vlastitoj zemlji. Tu se građansko vrlo lako pretvara u malu administraciju dopuštenih osjećaja. Država koja svojim građanima mora objašnjavati kako je trebaju osjećati već je, baš u Orwellovu smislu, prešla granicu između ljubavi prema zemlji i potrebe da je drugi vole na isti način.