KOLUMNA

Besputna zemlja Hercegovina

Besputna zemlja Hercegovina
18.03.2018.
u 07:00
Pogledaj originalni članak

Davno je Ivo Andrić pisao “Travničku kroniku”. A još dalje od toga vremena njegovim gradom i travničkom kotlinom hodao je, šepurio se i pitao se francuski konzul. Danju i noću, po kiši i blatu, po vremenu i nevremenu, čas uzbrdo, čas nizbrdo, obilazio je različita mjesta. Svugdje ga se moglo sresti i vidjeti.

Stare knjige svjedoče kako je išao od vašara do vašara, od svetkovine do svetkovine, svugdje gdje se ljudi okupljaju i razgovaraju. Išao je sv. Anti u Brestovsko, sv. Ivi u Podmilačje, a Velikoj Gospi u Olovo, Guču Goru i Kraljevu Sutjesku. Prilazio je ljudima i svećenicima, s njima razgovarao i raspitivao se.

O svemu!

Diplomat, kao i svaki drugi, želio je što bolje upoznati svoje novo stanište. Želio je vidjeti kako ljudi žive, kako se ponašaju, kakva su karaktera, u što vjeruju te, ako je ikako moguće doznati - da što naopako ne pripremaju. Ne daj, Bože, kakvu pobunu!

Ustanak!

U tom slučaju sve bi pošlo naopako. Njegova diplomatska misija bila bi okončana. Opterećen odgovornošću, noći je budan provodio. Plašio se da ga nešto u našim bespućima ne zaskoči i zatekne te da se osramoćen, ponižen i otpušten, mora kući vratiti. S takvim nesanicama, pri kraju svakog mandata, danas živi i muči se vojska konzula i različitih bjelosvjetskih predstavnika rasutih diljem naše zemlje.

Konzulovo ponašanje i silan trud bili su podređeni potrebi da u svoju zemlju i njezinu prijestolnicu pošalje temeljite obavijesti. Francuska metropola, koja je zagrizla pola Europe i pola cijeloga svijeta, nije mogla gledati kako turska vlast bezočno pljačka domaću sirotinju, a da ona nema nikakvog “ćara”, nikakve koristi. Okupator, kao i svaki drugi!

Tako je došao red i na našu zemlju.

I nju je trebalo sa svih strana osvojiti i pokoriti. Malo nama, malo njima, a domaćima - ako što ostane i - mirna Bosna.

Obilje slatke i slane vode, bujnih šuma i plodnih njiva, čiste sunčeve svjetlosti i blage klime, neodoljivo su privlačili kolonijalni nagon Osmanlija, Austro-Ugarske i drugih. Svi su maštali, snivali i planirali - kako bi bilo lijepo Bosnu i njezinu posestrimu Hercegovinu osvojiti, obljubiti i opljačkati. Nikada mladom konzulu nije bilo jasno iz kojih razloga i s kojom upornošću ljudi iz okolnih katoličkih mjesta za svaku, najmanju i najsitniju potrebu, po kilogram brašna i litru ulja, po bespuću, po kiši i snijegu, idu pješice do Travnika.

Idu!

Pješače!

Trpe, podnose, i nikome se ne žale.

To konzul nije mogao shvatiti.

Čudio se kako, uz svu muku, ljudi idu jedan za drugim i jedan na drugoga paze. Oprezno koračaju, u zemlju gledaju i uvijek se Bogu mole. Nigdje se svijet ne moli kao u Bosni. Ujutro, na podne i uvečer, mladi i stari, mole prigodne molitve. I sve ih znaju. Znaju što se moli za blagdan sv. Ante i sv. Ive, što za Uskrs, Veliku Gospu i božićne blagdane. Topla je duša bosanskoga čovjeka. Zato treba upoznati Kiseljak, Kreševo, Fojnicu, Travnik, Guču Goru, Kraljevu Sutjesku i livanjsku Goricu, pa tek onda suditi. Bezbroj puta ostao sam zatečen kako obrazovani ljudi iz Zagreba, Splita, Dubrovnika, pa i iz Mostara, malo ili gotovo ništa ne znaju o mjestima iz kojih je poteklo sve. Ne znaju ni oni koji su umislili da ih Božja providnost poslala razriješiti bosansko čvorište. Neznanje su skupo platili, a sve nas nasukali na hridi tvrdog nesporazuma.

Nije puno znao ni francuski konzul. Pogotovo nije znao kolika su se mudrost, odvažnost i životno iskustvo nataložili u habitu bosanskog svećenika franjevačkog reda.

U razgovoru s mjesnim župnikom u Podmilačju konzul govori kako nigdje na svijetu ne postoji besputnija zemlja. - Ovaj narod, mimo sve druge narode, kud sam hodao, a nahodao sam se, ima neku nerazumljivu mržnju prema putovima, a oni su začetak svakog napretka i blagostanja.

U ovoj nesretnoj zemlji putovi se ne drže, ne održavaju se i propadaju. Kao da nikome ne trebaju. U susjednoj Dalmaciji naš general Marmont gradi putove, otvara nove prostore i vidike. Putovi sve oko sebe povezuju.

Zašto ovako nije i u Bosni? - pita se mladi konzul i očekuje da ga fra Ivo podrži i objasni zašto je to tako. Konzul priča i pita, a ne zna s kim razgovara.

Fra Ivo, mjesni župnik, gleda konzula, vitla čas habitom, čas bijelim franjevačkim pasićem, sam sebi namiguje i u sebi misli da on ne zna gdje je došao i što govori. Zamišljen, gleda i razgleda po župnom uredu i na koncu, na zaprepaštenje visokog predstavnika, bjelosvjetskog namjesnika, najčešće i hohštaplera, kaže:

- Što je put gori, to je ovdje gostiju manje, i mi mirniji i sretniji.

Nije nama do svakakvih gostiju. Kada bismo mogli, mi bismo između naših razrovanih i nikakvih putova i onih koji bi ovdje željeli doći i ostati, ispriječili veliko neprelazno brdo.

Kada bi se nas male i nemoćne pitalo, mi bismo najradije ostali sami sa sobom. I malo kuče i još manje mače, najmanje dijete i najstariji čovjek, misle da bi nam tako bilo bolje.

Vi tamo, a mi ovamo.

Od vas, kakvi ste, što radite i kako se prema nama odnosite, nemamo nikakve koristi. Što se nas tiče, mi se malo pomučimo, put prijeđemo, možda za koji sat više. Na koncu - nigdje nam se ne žuri. Ništa nam pobjeći neće!

Navikli smo mi na rđave putove i rđave gospodare. Mi živimo od teškoća i s teškoćama. Dok god je okupator u Travniku, nama bolji putovi ne trebaju.

Što će nam?

Konzul sluša zaleđena pogleda i Boga moli da fra Ivo što prije završi.

Tako je bilo nekada.

E, sada, jesu li se prilike u našoj zemlji promijenile?

Može li se Hercegovina otrgnuti i dobiti suvremene ceste, onakve kakvi su izgrađeni u susjednoj Republici Hrvatskoj? Lijepo je zaploviti suvremenom hrvatskom autocestom, uzbudljivo je proći preko visokih, nadvožnjaka i projuriti kroz tunele koji raskošnom rasvjetom podsjećaju na diskoteke u kojima se mladi ljudi odmaraju i zabavljaju.

U neposrednoj blizini graničnog prijelaza Bijača (i Hercegovine), desetak kilometara naprijed, u predgrađu Vrgorca, Europska putna agencija proglasila je jedan tunel najboljim i najsuvremenijim u Europi. O tome se pisalo.

Stotinjak kilometara dalje, uz Jablaničko jezero, na ulazu u Ostrožac, nalazi se tunel Crnaja. Ako je onaj vrgorački najljepši i najsuvremeniji u europskoj putnoj mreži, onda je ovaj u Crnaji - crna rupetina. Crnja ne može biti! Magistralna cesta s dva uska traka, s poderanim asfaltnim zastorom, bez podne signalizacije i odgovarajuće rasvjete, ne postoji nigdje. Cesta iz davnih, starih, zaboravljenih stoljeća.

Zašto je zastala gradnja autoceste na graničnom prijelazu Bijača? Prema najavama ministara prometa prošloga i tekućeg saziva, govorilo se da će radovi na dionici Bijača - Počitelj, pa Počitelj - Mostar, započeti. Po tim obećanjima, autocesta je danas i za dolazeću turističku sezonu trebala biti iznad grada Mostara i nadomak planini Prenj.

Jedna pa druga trasa, jedan pa drugi natječaj, žalba za ovo, prigovor za ono nikako da stvari krenu onako kako bi trebalo biti, kako se obećavalo i najavljivalo.

Nema odvojka ni prema najposjećenijem marijanskom svetištu - Međugorju. Ugovori su davno potpisani i novac osiguran. Što može fra Marinko Šakota, agilni međugorski župnik, fratar kome, iz dana u dan, dolaze hodočasnici iz cijeloga svijeta? Cesta od Zvirovića do Međugorja infrastrukturna je sramota. Po svim elementima, ona je nekategorizirana, divlja šumska staza.

Fra Marinko se, iz dana u dan, srami pred stotinama tisuća hodočasnika i po prilici govori ono što je u svoje vrijeme govorio i njegov subrat fra Ivo u Podmilačju:

- Od vas, kakvi ste, kako radite i kako se prema svetištu odnosite, nemamo nikakve koristi. Kao da vas i nema!

Nisu ovo vremena francuskog konzula i fra Ive iz Podmilačja! Svijet se kao knjiga rastvorio i povezao. Ne može se na Bijači podići brana pa kazati:

- Vi tamo, a mi ovamo!

I mi bismo željeli tamo.

Željeli bismo da i oni koji dolaze ovamo dođu cestom primjerenom ovom vremenu i statusu najposjećenijeg i marijanskog međugorskog svetišta.

Načas ću se odmaknuti od autoceste i skrenuti u pravosudnu stranputicu. Tamo je makadam!

Pomrčina!

Ovo je mjesec ožujak.

Brzo će i svibanj.

To je vrijeme nerazjašnjenih ubojstava i nesuvislih ponašanja državnika. Osmoga ožujka davne 1995. godine ubijen je general Vlado Šantić, 28. ožujka 1999. Jozo Leutar, doministar unutarnjih poslova, a 27. svibnja 2014. godine gospodarstvenik Jozo Kafadar.

Ubijeni su kao psi na ulici, a ubojicama i nalogodavcima - ni traga, ni glasa.

A, sve je znano i za sve postoje neoborivi dokazi.

Vremena su teška i nemirna, sve je na svoju ruku i za svoju stranu.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

IR
Irena5
09:35 18.03.2018.

Nas narod kako nam lijepo piše živi od teškoca i sa teškoćama...valjda se navike teško mijenjaju....i nepozna za bolje niti se buni..... Prodete pola europe što bi naši rekli za "čas" i onda potonete u bespuca nasih puteljaka....