U posljednje vrijeme često se spominje postojanje više akademija znanosti i umjetnosti u kontekstu neriješenoga statusa ANU-a BiH i kritika pojedinih članova te akademije (i nekih drugih) na račun postojanja akademija s nacionalnim predznakom. Kritike bi mogle biti opravdane ako se ima u vidu broj akademika u svim akademijama u odnosu na ukupan broj stanovnika u BiH, ima ih više nego u zemljama koje imaju desetak ili više puta veći broj stanovnika (Francuska i dr.), a nisu ako su usmjerene protiv postojanja nacionalnih akademija.
Akademije imaju smisla i opravdanje ako promiču znanost (i umjetnost) koja je na dobrobit ljudima i čovječanstvu, društvu u kojem će se cijeniti sve ljudske vrijednosti, slobode i prava prema najvišim demokratskim standardima. Ne može ih biti puno niti je problem što su nacionalne ako promiču takve ideje i ako ne dopuštaju da se znanost zlorabi, da se ne bi koristila u druge svrhe, a pojava nacionalnih je posljedica što se ANU BiH nije bavila niti se bavi pitanjima koja su od nacionalnog interesa za sva tri konstitutivna naroda ni promicala interese države čije ime nosi, da bude po mjeri svih njezinih naroda i svih građana, da svi budu jednakopravni i da nitko u njoj ne bude diskriminiran.
Zato su utemeljeni ANU RS, HAZU i BANU jer sva tri naroda nisu zadovoljna djelovanjem i učincima ANU-a BiH u promicanju i zaštiti nacionalnih interesa njihovih naroda. Znam da je cilj i interes HAZU-a jednakopravan položaj svih naroda i građana na cijelom području BiH, a vjerujem i drugih dviju nacionalnih akademija, da cilj ANU-a RS-a nije odcjepljenje RS-a ni cilj BANU-a stvaranje građanske (unitarne) države s dominacijom bošnjačkoga naroda.
ANU BiH nije se izjašnjavao o problemima u društvu ni prije početka rata, a ne izjašnjava se ni sada ili mu “nije problem” što su u postojećem ustroju diskriminirani svi, Bošnjaci i Hrvati u RS-u, a Srbi i Hrvati u FBiH, odnosno Bošnjaci u RS-u, Srbi u FBiH i Hrvati u oba entiteta, a jednako tako Srbi i Bošnjaci u županijama u kojima su Hrvati u većini, a Hrvati i Srbi u županijama u kojima većinu imaju Bošnjaci.
Neizjašnjavanje o tim problemima moglo bi se tumačiti i kao podržavanje postojećeg stanja i takvog koncepta jer bi se, u protivnom, predlagala rješenja za promjenu takvog stanja, a rješenje nije ni šutnja o tim problemima, neće se riješiti sami od sebe. Kamo sreće da živimo u društvu u kojem se akademije znanosti ne bi trebale baviti tim pitanjima, a kad već nismo, onda bi i akademije trebale dati svoj doprinos, udio u izgradnji društva u kojem ni jedan narod ni građanin ne bi mogao biti u povoljnijem, privilegiranom ni diskriminiranom položaju.
Građanski ustroj nije moguć na državnoj razini dok pripadnici srpskog i hrvatskog naroda dragovoljno ne pristanu na to, dok se ne odreknu svoje nacionalnosti i ne pristanu izjašnjavati se Bosancima, a treba ga mijenjati i u entitetima i uvesti novi kako bi na cijelom području BiH i u svakoj njezinoj ustrojbenoj jedinici na jednak način i po istim kriterijima bili regulirani odnosi između većinskog i manjinskih naroda. U takvim okolnostima i nacionalna (državna, bosanskohercegovačka) akademija mogla bi biti “po mjeri” svih naroda i građana i ne bi bilo razloga ni potrebe za postojanjem nacionalnih akademija.
Čelnici naše akademije (HAZU) i ja osobno razgovarali smo s dužnosnicima i više članova iz svih akademija i predlagali zajedničko organiziranje te održavanje znanstvenih i stručnih skupova na kojima bi se raspravljalo o tim pitanjima i od njih dobili načelne suglasnosti za to, a nismo uspjeli jer ti pojedinci nisu imali potporu za to u svojim akademijama ili okruženju.
Osobno se nadam kako će čim prije i u drugim akademijama prevladati oni koji misle da je vrijeme početi raspravljati o tim pitanjima na zajedničkim znanstvenim i stručnim skupovima i na njima tražiti najbolja moguća rješenja za ostvarenje tih ciljeva jer jedino na taj način, i po uzoru na višenacionalne države u EU i svijetu, BiH može postati demokratska, prosperitetna i poželjna za sve svoje narode i građane.