Razgovor

Goran Končar: Papandopulo me spojio s jazzom

Foto: Marko Lukunić/Pixsell
Goran Končar: Papandopulo me spojio s jazzom
04.07.2013.
u 23:31
Papandopulo je poslao kompoziciju u Beograd na neki natječaj, ali nekim slučajem nije došla do ljudi koji su je trebali izvesti i tako se zagubila. Prije dvije godine preko nekih kolega došao sam do te partiture i jako sam se iznenadio.
Pogledaj originalni članak

Svjetski proslavljenog violinista Gorana Končara, dugogodišnjeg šefa Zagrebačkog kvarteta, uskoro ćemo vidjeti u neuobičajenoj kombinaciji s jazzerima.  U programu Riječkih noći na Trastu 12.7. bit će održana praizvedba “izgubljene” kompozicije Borisa Papandopula “Capriccio za violinu solo i jazz kvartet”, nakon koje slijedi niz izvedbi do velikog koncerta na zagrebačkom jazz festivalu u Lisinskom u listopadu.
- Ovo je prvi put da sam se kod nas okušao u jazz projektu, ali 80-ih godina sticajem okolnosti svirao sam u jazz kombinaciji s Chickom Coreom i Garyjem Burtonom, u Londonu u Royal Festival Hallu - kaže Končar. - Meni je ta scena bila donekle poznata, ali ne u velikoj mjeri. I ostao sam zapanjen njihovim profesionalizmom u kojem su zadovoljeni svi standardi pripreme i odnosi koji vladaju u vrhunskoj klasičnoj glazbi. Njihov rad apsolutno spada u klasiku, tako da sam 1995. godine bio u Tokiju potpisnik deklaracije kojom se jazzu priznaje status klasične forme, što je više nego zasluženo.
Kakvu ste ekipu okupili za ovu prigodu?  
- Činilo mi se ne samo fer, nego i najbolje da taj jazz kvartet budu stvarno jazzeri, a ne klasičari koji sviraju jazz. Znate, vi možete staviti pet pjevača da pjevaju kao klapa, ali oni nisu klapa, klapa su oni koji stalno pjevaju. I tako sam se čuo s Krunom Levačićem, Charlijem Darkom Jurkovićem, Zvjezdanom Ružićem i Henryjem Radanovićem, dakle s ljudima koji su životno prisutni na jazz sceni. I već na prvoj probi ne samo da smo se dobro složili, nego me razveselilo i entuzijazam pun energije koji je potreban u svakoj glazbi.
O kakvoj se vrsti skladbe i jazza radi?
- Papandopulo je uvijek prije svega Papandopulo. Dakle, to je njegov tipičan slog, ali on je imao izlete svuda. Imao je, recimo, kompoziciju koja se zove “Rock’n’Roll” prije nego je Elvis počeo pjevati. Ako netko od te kompozicije očekuje rock’n’roll kakav je nama poznat, to nije to. Ali neki ritmovi iz rocka su prisutni, a to je tipični Papandopulo. Violinska je dionica u ovoj kompoziciji do te mjere klasična da bi se i sam Schönberg, kao predstavnik klasične bečke škole zadivio, jer su nevjerojatno spretno ukomponirani elementi dodekafonije, s druge strane, u jazz strani ima niz raznih ritmičkih pomaka, čak dio improvizacije. To je opsežna kompozicija od dvadeset i nešto minuta, vrlo komplicirana za izvedbu.
Otkud se skladba pojavila?
- Papandopulo ju je poslao u Beograd na neki natječaj, ali nekim slučajem nije došla do ljudi koji su je trebali izvesti i tako se zagubila. Prije dvije godine preko nekih kolega došao sam do te partiture i jako sam se iznenadio.
Planirate li album?
- Praizvedba Papandopulova djela uvijek je veliki događaj jer je on jedan od naših najvećih, ako ne i najveći skladatelj. Puno se premalo o njemu zna u Europi, domaći je glazbeni svijet predugo čekao da pokaže u inozemstvu što imamo,  kao što su pokazali Mađari i Česi. Nas je u svijetu uvijek najviše predstavljala alternativna glazba, a najveće smo vrijednosti držali zakopanima kod nas. Među njima je svakako i Papandopulo, tako da bih svakako volio da to snimimo jer već postoji interes da se snimke ovog jazz ansambla plasiraju u inozemstvo.

Preuzeto sa www.vecernji.hr

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.