Glazba nas zove – samo trebamo pružiti joj ruku

Studentica 3. godine klavira obilježila je početak koncertne sezone Simfonijskog orkestra na koncertnom spektaklu filmske glazbe “Speak softly, love’’ . To je, ujedno bio i povod za ovaj razgovor.

Lucija je prava osoba koju treba upitati: zašto postoji glazba?

Glazba je nastala kao nužna posljedica čovjekove želje za duhovnim rastom i stvaranjem. Čovjek je duhovno biće i kao takav se umjetnošću, pa tako i glazbom, suptilno približava Stvoritelju.

Kazali su mi da svirate nekoliko instrumenata?

Moj glavni instrument je klavir, ali ponekad mi osjećaj traži neku drugu boju…, onda uzmem primjerice gitaru, harmoniku ili violinu i izražavam se koliko umijem. To me čini sretnom.

Klavir i kist

Osim glazbe, bavite se i slikanjem…?

Jednom sam, prolazeći ulicama Širokoga Brijega, slučajno opazila oglas kojim se pozivaju zainteresirani za tečaj slikanja i kiparstva. Do tada o tome nisam mnogo razmišljala, ali me toga trenutka nešto privuklo kistu i bojama i odmah sam se prijavila na tečaj. Od tada su prošle po prilici dvije godine, moj rad budno nadziru cijelo vrijeme prof. Željko Marić i Srećko Slišković. Jednom tjedno, uz vino i čokoladu, okupljamo se u našem ateljeu, a uz obilje pozitivnih vibracija ne nedostaje inspiracije.

Sigurno onda imate i popriličan broj radova?

Nikada mi nije bilo bitno kada ću završiti sliku, nego koliko će mi radosti priuštiti kad god ju pogledam. Kad osjetim da je završena, odložim kist i prepuštam oku promatrača. Činjenica da se ne bavim profesionalno slikarstvom omogućuje mi komotnije ponašanje. Nema vremenske odrednice, ni pritiska da nešto moram ili trebam do određenog roka završiti.

Vratimo se glazbi… Kakav je Vaš angažman oko crkvenoga zbora u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Pologu?

Već skoro 12 godina vodim zbor i sviram na nedjeljnim misama. Ne mogu zamisliti svoje bavljenje glazbom bez sviranja duhovne glazbe. Prema mom mišljenju, glazbom se na najdostojniji način može zahvaliti Bogu, od kojega čovjeku i stiže nadahnuće. Sjetimo se samo Haendlova „Mesije“, Bachovih misa ili Mozartova Requiema… Neka od najvećih glazbenih ostvarenja su upravo duhovnog karaktera, zar ne? Glazba nas uvijek zove – samo joj trebamo pružiti ruku.

Koliko mladih sudjeluje u zbornom pjevanju? Ispričajte nam malo o probama… koliko su današnji mladi zainteresirani za takav način provođenja slobodnog vremena?

Moj zbor čini 25 mladih (i onih malo starijih) koji su veoma zainteresirani za probe, kao i za nastupe i na nedjeljnoj misi i na gostovanjima. Naravno da me to motivira i usprkos pomanjkanju vremena, nastojim odvojiti vrijeme za naše probe. Raduje me činjenica što se mladim ljudima, uz suvremene šansone, sviđaju i tradicionalne crkvene pjesme u kojima ima veoma puno umjetničkih elemenata i dubokih duhovnih misli.

Widjaja kao uzor

Želite li možda nekoga posebice izdvojiti tko je na Vas ostavio veliki dojam na Vašem glazbenom putu?

Osoba koja me je najviše oduševila svojim življenjem glazbe i unošenjem u izvedbu je indonezijski dirigent Noorman Widjaja. Nekoliko sam puta imala prigodu nastupati s Katedralnim oratorijskim zborom, na čijem je čelu sve do nedavno stajao don Dragan Filipović. Beethovenova „Deveta simfonija“ i Verdijev „Requiem“ pod ravnanjem maestra Widjaje nezaboravni su doživljaji za sve nas koji smo ga imali čast upoznati.

Zasigurno je velika čast raditi sa svjetski poznatim glazbenim imenom kakav je maestro Widjaja?

Zahvaljujući, naime, požrtvovnosti, a koga drugoga, nego don Dragana Filipovića, maestro Widjaja je ravnao upravo našim zborom. Nikada do tada nisam vidjela vatrenije i zanosnije proživljavanje glazbe. Čak su i oni najravnodušniji među nama dali svoj maksimum. Nikada do tada, ponavljam, nisam pjevala u većoj ekstazi.

Kako je tekao Vaš glazbeni put?

Nižu i Srednju glazbenu školu završila sam u Širokome Brijegu. Pedagozi koji su me vodili u mome školovanju na klaviru bili su: Lidija Matković, Karmen Stojić, Anita Milićević, Oliver Mott, Omer Blentić i Belinda Krnić. Mnogo ih je, mogao bi netko pomisliti, no od svih sam nastojala uzeti najbolje i ugraditi u svoje sviranje, i svima sam im zahvalna. Sada sam na trećoj godini studija klavira u klasi prof. Jadranke Garin.

Nedavno je u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače svoj solistički koncert održala Vaša profesorica Jadranka Garin.

Da, bilo je to prvi put da svoju profesoricu slušam na javnom nastupu. Iskustvo slušanja bilo je veoma duboko… Svaka je odsvirana melodija bila zapravo otpjevana i to tako umilno da smo slušali bez daha. Uvijek je lijepo promatrati osobu posvećenu svome poslu, bilo čime da se ona bavi. No, kada je riječ o umjetnici, tu riječi ponestaju…

Određuje li zapravo žanr glazbe koju slušamo i nas same?

Naravno. Glazba koju slušamo oblikuje u svakom slučaju naše osobine, naš karakter, ukratko cijelu našu osobnost. Veoma je bitno, da ono što slušamo bude kvalitetno, bez obzira na žanr.

Mislite li da bi šund trebalo oporezovati?

Mislim. Puno ga je na sceni, a ne pridonosi unutarnjoj izgradnji čovjeka, nego ga razgrađuje.

Koliko današnji čovjek, u vrevi svakodnevice i borbe za egzistenciju, uopće dospijeva pratiti glazbu?

Vrlo malo, moram priznati. Najveći postotak ljudi usputno sluša glazbu s radija, s televizije i sl., a jasno nam je, u kojoj je mjeri to što slušamo kvalitetno i vrijedno pažnje. Kada bi čovjek znao, koliko ga zapravo glazba koju sluša određuje, ne samo njega, nego i one oko njega pažljivo bi birao što bi slušao

Jeste li i koliko religiozna osoba?

Nastojim biti, ne religiozna, nego jednostavno vjerna onom istinskom, moje približavanje Bogu vrlo je jednostavno, dovoljno je biti iskren i otvoreno Mu se obratiti, onda se sve samo posloži. Svijet danas misli da može djelovati po zakonima, a bez Boga. To nužno vodi u propast i besmisao. Kao što se u dvjema najvećim zapovijedima ljubavi spominju Bog i čovjek, tako mislim da i glazba, duhovna i svjetovna, trebaju ići ruku pod ruku.