Kristijan Aleksić (50) danas tijekom dana trebao bi biti doveden na ispitivanje u ŽDO Šibenik, a nakon toga vjerojatno i pred suca istrage Županijskog suda u Šibeniku. Policija će vjerojatno tijekom dana priopćiti i detalje onog što su utvrdili tijekom kriminalističkog istraživanja, a po onom što su izjavljivali razni ljudi iz šibenske policije, Aleksić se sumnjiči za teško ubojstvo Luke Milovca, 19-godišnjaka iz Drniša, koji bi možda bio živ da se taj famozni sustav još jednom nije tako grandiozno raspao.
I iz te perspektive pomalo je otužno gledati kako su se visoko pozicionirani pripadnici policije i pravosuđa u ponedjeljak navečer razmili po nacionalnim televizijama kako bi svaki od njih ispričao svoju verziju istine. Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova RH, riga vatru na pravosuđe, govoreći da je policija napravila sve što je trebala, a njegove riječi je zatim papagajski ponovio i svaki pripadnik MUP-a koji je o tragediji u Drnišu govorio na nacionalnim televizijama.
Damir Habijan, ministar pravosuđa RH zgrožen je što Općinski sud u Šibeniku Aleksićev postupak za nelegalno posjedovanje oružja nije smatrao hitnim, pa nije sazvao raspravu dvije i pol godine, iako tako kaže pravilnik za čije postojanje Ministarstvo pravosuđa RH valjda zna. Habijan je poslao inspekciju na Općinski sud u Šibeniku i Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, jer će se u tim institucijama valjda naći Pedro koji će visjeti, usprkos činjenici da dugotrajnost sudskih postupka nije neka novost koja je do sada pretjerano opterećivala sve one čiji je posao da na to utječu i promijene.
I dok su tako svi zgroženi, opet, a nitko nije odgovoran, doznaju se novi detalji Aleksićeve pravosudne povijesti. Kao što je već poznato, on je 1994. iz čista mira ubio Marijanu Sučević (22), koju je brutalno, nožem kojeg je sam izradio, izbo 17 puta. Ubojica je bio neotkriven do 2002., kada je Aleksić uhićen za to nedjelo te kasnije prvo nepravomoćno osuđen na 12, a zatim pravomoćno na 15 godina zatvora. Mnogi sada problematiziraju tu kaznu, no Aleksiću se sudilo po zakonu koji je vrijedio 1994., kada je ubojstvo počinio, i po tom zakonu osoba koja je bila mlađa od 21 godine zatvora mogla je dobiti maksimalno 15 godina za tako težak zločin.
Kako je Aleksiću u vrijeme njegovog prvog ubojstva bilo 18 i kako je bio smanjeno ubrojiv, Županijski sud u Splitu ga je osudio na 12 godina zatvora, a Vrhovni sud je kasnije tu kaznu povisio na 14 godina zatvora. Tu je kaznu izdržavao u Lepoglavi, gdje je napao i teško ozlijedio jednog zatvorenika, zbog čega je 4. lipnja 2008. na Općinskom sudu u Ivancu bio osuđen na godinu i četiri mjeseca zatvora. Tada mu je izrečena i mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja mu je bila izrečena i zbog ubojstva Marijane Sučević.
Aleksić se teretio da je 7. kolovoza 2007. oko 14 sati u TV sali na 1B odjelu kaznionice u Lepoglavi, zbog netrpeljivosti drvenom daskom za rezanje mesa u glavu udario drugog zatvorenika, a zatim je preklopnim nožićem tupe oštrice dužine šest centimetara svojoj žrtvi zadao dvije rezne rane s lijeve i dvije rezne rane s desne strane vrata. Te su ozlijede kasnije okarakterizirane kao lakše, no smatralo se da je Aleksić imao namjeru da tog zatvorenika teže ozlijedi pa je 25. veljače 2008. optužen za nanošenje teške ozlijede, dok je 4. lipnja 2008. za to i nepravomoćno osuđen.
Aleksić je tada tvrdio da nije kriv, a tvrdio je i da je ga je zatvorenik kojeg je napao pet dana prije događaja fiksirao pogledom te de je radio neke glupe izraze lica. - Meni je to smetalo, no ništa nisam poduzimao. Međutim, tog dana on mi je opsovao oca kazavši mi: "J.... ti ćaću!", a moj ćaća je umro 2002. Upozorio sam ga da s tim prestane, jer mi to smeta, ali on nije prestao. Ja sam rezao jabuku na dasci s nožićem i kako on nije prestao meni se zamračilo ispred očiju pa sam došao do njega i tom ga daskom udario po glavi, a ne sjećam se što sam uradio s nožićem jer mi se pred očima zamračilo - branio se Aleksić 2008.
Nakon toga događaja i disciplinski je kažnjen u kaznionici u Lepoglavi pa je boravio šest mjeseci u samici, a tijekom tog suđenja je psihijatrijski vještačen. Vještaci su tada rekli da kod Aleksića ne nalaze simptome duševne bolesti, već da je kod njega riječ o trajnom stanju poremećaja osobnosti karaktera zbog čega je, kako su kazali, slabije adaptibilan. I tada su vještaci smatrali da je bio smanjeno ubrojiv te su predložili mjeru obvezatnog psihijatrijskog liječenja u ustanovi.
Sud mu je pri izricanju presude od godinu i četiri mjeseca olakotnim cijenio smanjenu ubrojivost i loše ekonomsko stanje, dok mu je otegotnim cijenjena ranije osuđivanost jer je 1998. zbog teške krađe osuđen uvjetno na tri mjeseca zatvora uz rok kušnje od tri godine. Za isto djelo je 2000. osuđen uvjetno na pet mjeseci zatvora uz rok kušnje tri godine. Potom je 2003. pravomoćno osuđen na 14 godina zatvora za teško ubojstvo i tada mu je izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja. Ovo posljednje, prema stavu vještaka, imalo je opravdanje no očekivanja od tog liječenja su bila mala, a svrha mu je trebala biti da Aleksiću sustav da neku vrstu potpore te da uz primjenu lijekova zapravo prevenira njegovo buduće potencijalno opasno ponašanje.
Nekoliko godina kasnije, u studenom 2012. Aleksić je tražio objedinjavanje te kazne i one od 14 godina zatvora za teško ubojstvo pa je osuđen na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora, u koju mu je bio uračunat i boravak u istražnom zatvoru i do tada izdržana kazna. Inače, istražni zatvor mu je bio određen 30. srpnja 2001. kada je bio uhićen zbog brutalnog ubojstva Marijane Sučević. Po izlasku s izdržavanja kazne vratio se u Drniš, gdje je, kako se sada čuje, bio dobro poznat susjedima koji su ga se bojali. Posla je s njim imala i policija i pravosuđe, jer je 2020. prijavljen i osuđen zbog prijetnji strini. Za to je dobio ublaženu novčanu kaznu od 1600 kuna i zabranu približavanja i kontakata sa strinom.
Gotovo nestvarno zvuči da je za prekršajnog suca koji ga je tada osudio Aleksić bio prekršajno neosuđivana osoba. Rehabilitacija mu je "pojela" dvije uvjetne presude za teške krađe, no presuda za teško ubojstvo nije bila pod rehabilitacijom, pa je trebala biti vidljiva u Aleksićevoj kaznenoj evidenciji. Tri godine kasnije, policija mu je našla ilegalno oružje za što je tada i optužen, optužnica je postala pravomoćna, no suđenje nije počelo, jer spis nije bio hitan. A nije bio hitan jer je ODO za njega tražilo bezuvjetnu kaznu od godinu dana zatvora, no ne i istražni zatvor ili mjere opreza.
Iako su svi u Drnišu znali tko je Aleksić, i ako građani tvrde da su ga se bojali, policija ga od 2023. očito više nije provjeravala, sud dvije i pol godine nije zakazao ročište, nitko nije kontrolirao njegovo psihičko stanje i zdravlje, a sav taj nemar i javašluk sustava, viđen bezbroj puta, jedan 19-godišnjak je platio životom. I za to, na žalost, vjerojatno opet nitko neće biti odgovoran, koliko god se sada svi - od premijera preko ministara do javnosti zgražali nad Aleksićevim zločinom, pitajući se: kako je takvo nešto uopće moguće?.