Šećerna bolest, od koje u svijetu boluje više od 150 milijuna ljudi, opterećenje je za odrasle, a kamoli za mališane koji se već od djetinjstva moraju naučiti kontroli, odricanju i odgovornosti. Previše za njihova mala pleća. S bolešću se od svoje treće godine nosi hrabri jedanaestogodišnji Filip Milas, koji je prije nekoliko dana napravio jedan mali iskorak.
Ugradnja
Naime, on je prvi kojemu su na Klinici za dječje bolesti SKB-a Mostar ugradili inzulinsku pumpicu. Ulaskom u jednu od soba na odjelu za dječju endokrinologiju dočekao nas je nasmiješeni plavokosi dječak. Filipa nije zbunio dolazak novinarskih ekipa koje su ga okružile kamerama, kao i škljocanje fotoaparata. - Liječnici su mi stavili pumpicu. Sada mi je puno lakše, jer se više ne moram puno bosti injekcijama inzulina, samo svaki treći dan moram promijeniti infuzijski set, kaže nam Filip dodajući kako sada može i puno više jesti. Prim dr. Željka Bilinovac, endokrinologinja i pedijatrica Odjela za endokrinologiju Klinike za pedijatriju SKB-a Mostar kazala nam je kako su zahvaljujući ZZO HNŽ-a nabavili i uključili pumpu. - To je trenutačno najmoderniji aparat koji postoji na tržištu, kao i sustav za mjerenje šećera. Mi smo njemu to plasirali, a on je jako pametan i dobro educiran, kao i njegovi roditelji, o šećernoj bolesti. Njegova kontrola šećera je savršena, a doza inzulina se sada smanjila za 20 jedinica. Do kraja druge kontrole, njegova će doza biti pola od one koju je primao ranije, kazala je dr. Bilinovac dodavši kako se sada dječak ne mora pet, šest i više puta bosti kako bi imao šećer normalnih vrijednosti. U svemu ovome pomogao joj je njen tim: dr. Marija Šandrk, te sestre Branka Karačić i Nives Vasilj.
Važnost edukacije
O šećernoj bolesti moraju znati i roditelji, poput Filipove majke Dragane koja je kazala da im je ovo olakšanje. - Ukazala se potreba za pumpicom jer je dolazilo do povećanja šećera i određenih problema. Kad smo krenuli s pumpicom, to je bilo kao ostvarenje sna. Odjednom je šećer bio savršen, prima upola manje inzulina, a čak pojede i poneki slatkiš što do sada nije. Ovo je u biti kao da nema šećer, kazala nam je Dragana dodavši kako ipak treba biti pažljiv i educirati se. Filip je normalan dječak, koji ide u školu, ali eto, kako sam kaže, mora još neko vrijeme provesti u bolnici kako bi sve naučio. - Ovo je jako dobro i moraju ovo nabaviti. Lakše bude, poručio je Filip drugoj djeci koja imaju dijabetes. Naravno da čeka igru s prijateljima, ali dodaje da se “ne smije gurati kako se aparat ne bi pokvario”. “Pozdravio bih svoj 3b razred i svoju osnovnu školu i učitelje, a pogotovo one koji će me pitati, kazao je nasmiješeni Filip.
