Sve češće čuju se prijedlozi kako je potrebno rekonstruirati Federaciju BiH, a bošnjačka politika i njihovi lobisti zagovaraju da se takvo što provede po uzoru na Republiku Srpsku. Prof. dr. Božo Žepić takvo rješenje ne smatra rješenjem. Dapače, on ga doživljava kao novi udar na konstitutivnu ulogu Hrvata.

Poštovani profesore, kako komentirate prijedlog europarlamentarke Doris Pack, koja se ranije predstavljala prijateljicom Hrvata, o ukidanju županija u Federaciji BiH?

Taj prijedlog može biti dobar za državu BiH, koja bi se pojednostavila, racionalizirala i pojeftinila te postala simetrična s dva posve jednaka entiteta za dva brojnija naroda. Za hrvatski narod i hrvatsku nacionalnu politiku njezin je prijedlog katastrofičan, da ne kažem poguban, jer kada bi bio prihvaćen, trasirao bi put u nestanak Hrvata BiH kao jednog od tri konstitutivna, državotvorna i politička naroda. Prije svega zato što bi se od Federacije, ukidanjem županija/kantona kao federalnih jedinica, stvorio unitarni bošnjački entitet s legaliziranom majorizacijom na svim razinama vlasti. Naša su iskustva i s ovakvom Federacijom nadasve nepovoljna i nitko neće zažaliti ako se ona zajedno sa županijama ukine. Jer, problem Hrvata, niti je do sada bio, a niti je danas, kako iz države BiH nego kako iz Federacije? Ona je postala okvir za posvemašnju majorizaciju, ponižavanje i marginaliziranje. Međutim, uvažena gospođa pravi se slijepa za pravedno rješenje otvorenog hrvatskog pitanja. Prvo, ona kaže kad bi se nju pitalo - ukinula bi županije, ali da je se ništa ne pita? A, mi dobro znademo njezino visoko rangirano mjesto u europskoj politici međunarodne zajednice za BiH. Ako je se ništa ne pita, čemu onda bombastičan intervju s četiri slike u probošnjačkom Dnevnom listu?

Ali, ona nudi veće ovlasti općinama gdje su Hrvati u većini što neki vide kao moguće rješenje problema. Može li ova razina vlasti u cijelosti zaštititi interese kolektiva?

Općine su jedinice lokalne samouprave. One samo provode ovlasti koje su im dane iz državnog vrha i nisu nikakav jamac, štoviše ni kulturne, a pogotovo političke autonomije. Pack čak ne predlaže niti teritorijalnu reformu općina, a upravo bi ta reforma na lokalnoj razini mogla biti značajno pomagalo za rješenje nacionalnog pitanja i za povratak ljudi na svoja predratna ognjišta. Kao što je, primjerice, Švicarska koja ima više od tri tisuće općina, a tronacionalna je država i približne veličine kao BiH, u kojoj je tek samo 130 općina. To znači da u Švicarskoj svako veće selo ili naselje ima status općine. Da zaključim, ona predlaže gore rješenje nacionalnog pitanja na državnoj i entitetskoj razini od postojećeg, a ništa novo na lokalnoj. Njezin “prijateljski” prijedlog uspoređujem s njezinom eventualnom spoznajom da je hrvatski narod u BiH teško bolestan od neizlječive bolesti koja se zove razjedinjenost, pa mu ona nudi eutanaziju, kako se ne bi dalje patio u borbi za opstanak i jednakopravnost.

Ali, svejedno morate priznati da županije sada izgledaju kao višak, stvaraju gubitke, njihova je vlast neučinkovita. Kako to sve nadići?

Dakako, ako se ima u vidu da u RS-u i ne postoje, a sada svi priznaju da je to bolji i uspješniji entitet. Davno sam na to ukazivao, a i poznata Venecijanska komisija je zagovarala njihovo ukidanje. Međutim, ipak se ogradila naglasivši da bi Hrvati time bili oštećeni, budući da sada jedino u županijama imaju nešto autonomne vlasti. Ako im se to oduzme, a ništa ne dobiju, bit će izravno srozani na status nacionalne manjine. Nažalost, bez prava koja manjine imaju po Europskoj konvenciji! Zato sam kategorički protiv takvog prijedloga, a mislim da ga trebaju javno osuditi i od njega se ograditi prije svega hrvatske političke stranke i HNS, te nevladine udruge i organizacije.

Pa, je li rezultat takvog promišljanja konačno rješenje hrvatskog pitanja, dakle nestanak, stvaranjem bošnjačke i srpske državice čega smo svjedoci kroz poteze velikobošnjačkih stranaka SDP-a i SDA?

Upravo to. Sumnjali smo od potpisivanja Washingtonskog sporazuma da je država od dva entiteta namjerno skrojena za dva brojnija naroda, a sva događanja u ovih poratnih dvadeset godina na djelu to potvrđuju. Po svemu, cilj je bio treći narod prvo obespraviti, onda raseliti, a državu i nacionalne odnose u njoj na taj način pojednostaviti, te u konačnici tako lakše riješiti. Čvrsto se nadam da se to ipak neće dogoditi, ne zato što mislim kao neki, da BiH države nema i da ona nije moguća bez Hrvata, nego zato što u konačnici Hrvati to ipak neće dopustiti.

Što je onda moguće rješenje i kako gledate na nešto umjereniji prijedlog američkog veleposlanika Patricka Moona o okrupnjavanju županija. Je li takvo rješenje realističnije i prihvatljivije?

Ukidanje županija sigurno nije rješenje. Bio bi to pogrešan pravac usmjerenja ustavnih promjena i ja se nadam da do toga ipak neće doći. U suprotnom, treba učiniti sve što demokracija dopušta kako do toga ne bi došlo. Svakako da je okrupnjavanje prihvatljivije, ali i prema tomu treba biti krajnje oprezan. Nasjeli smo našim američkim prijateljima u Washingtonu i Daytonu vjerujući u obećanu i potpisanu konfederaciju, a onda na posebne odnose s Republikom Hrvatskom, kao jamstvo da neće biti majorizacije. Za to, i za mir u BiH, žrtvovana je Herceg Bosna. A, od njihova obećanja ništa. To je za posljedicu imalo sadašnji neravnopravan, nezavidan i krajnje težak položaj hrvatskoga naroda ovdje. Njima treba zahvaliti za najave da će Hrvate štititi, a zamoliti ih da nam omoguće ostvarenje prava na jednakopravnost sukladno međunarodnom pravu.

U diplomatskim se krugovima najavljuje neka nova inicijativa za reformama Ustava, nakon uspostave Vijeća ministara zajedno s presudom “Sejdić-Finci”. Mislite li da su Sjedinjene Države kao tvorac spremne priznati da Dayton ne valja i ustrojiti zemlju na novim osnovama?

Imao sam pozive na razgovor s njihovim stručnjacima. Oni samo više ne ponavljaju da je Dayton “jedina alternativa”. Ali zbog svoga nacionalnog ponosa i pozicije velike vodeće sile, nikada to neće javno priznati. Znanstvenici odavno ukazuju da je on čisti promašaj i da su dva desetljeća njegove provedbe ustvari izgubljeno vrijeme i potrošena sredstva. U dva pokušaja, travanjskom i butmirskom, predlagali su neka poboljšanja, kako ih oni vide, ali bez promjene dvoentitetske strukture države. Međutim, sve dok se to ne promijeni, ovo će ostati konfliktna zemlja, s nefunkcionalnim političkim sustavom, koja bez strane vlasti i međunarodnog poluprotekrorata i namjesnika, niti može funkcionirati, a niti biti samoodrživa. Država od dva entiteta za tri naroda je nelogična, nepravedna i nadasve upitna. Oni to znaju, ali iz sebi znanih razloga takvom je održavaju. Time daju za pravo onima koji argumentirano tvrde da međunarodna zajednica, s njima na čelu, ustvari namjerno neće riješiti bh. i hrvatsko pitanje u njoj, sve dok ne posloži Kosovo i neke druge stvari. Ali zato, sve dok to ne učini, vjerodostojnost njezine politike ovdje neće biti na poželjnoj razini koju od nje očekuje prijateljski joj naklonjen hrvatski narod, zajedno s mojom malenkošću.

Vi ne mijenjate stajalište da je rješenje u hrvatskoj republici. Profesore, prije nekoliko dana su osvanuli napisi “Dobro došli u Herceg Bosnu”. Je li to stvarni refleks naroda ili je možda neko podgrijavanje situacije?

Na to pitanje ne bih mogao precizno odgovoriti, jer ne znam čije je to djelo. Ono što znam i što sam zapisao i objavio u svojim knjigama jest to da se hrvatska politika u Kreševu izjasnila da nije za državu od dva entiteta nego za složenu federaciju, sastavljenu od tri ili više federalnih jedinica. Isto tako, da je država od tri republike već bila dogovorena i potpisana još u vrijeme rata. Napokon, da samo taj koncept ne dovodi u pitanje Dayton i Republiku Srpsku, dok ih svi drugi modeli uređenja države na novim osnovama ruše. Takvo rješenje, koje nije usmjereno na destrukciju i sukobe, samo preferiram u odnosu na ostala. Smatram ga najmanje konfliktnim, a najviše prohodnim u ovakvoj “pat-poziciji”. I da još jednom ponovim, i za mene, i za hrvatsku politiku, a i za hrvatski narod u cjelini, prihvatljivo je svako rješenje u kojem će se ostvariti načelo jednakopravnosti naroda i građana ove zemlje, u institucionalnom, pravnom, političkom i svakom drugom pogledu. I u kojem će država BiH ostati cjelovita, perspektivna, stabilna i samoodrživa, pravna i socijalna država. Država blagostanja njezinih naroda, nacionalnih manjina i građana.

Profesore, cijeli život ste u domeni sociologije, politologije i prava. Kako komentirate gotovo nikakav ili slabašan odgovor hrvatskih stranaka, ponajprije dva HDZ-a, na posljednje institucionalno nasilje nad Hrvatima u Federaciji BiH?

Ako mislite na formiranje federalne “vlade”, izbor “predsjednika Federacije” i formiranje vlasti u Srednjobosanskoj županiji, oni su reagirali. Ali, i danas reagiraju. Možda je to moglo biti jače izraženo. Međutim, morate imati u vidu da Hrvati nemaju kao Srbi vlastite institucije, pa temeljem iskustva sa samoupravom i propalim političkim suđenjima, postoji opravdana doza straha od moguće radikalizacije stanja i njegovih posljedica.

Treba li onda Hrvatima nova politička snaga, jer vidimo da je narod po političkim opredjeljenjima i dalje vitalan i da želi rješenje svoga nacionalnog pitanja?

Hrvatima treba snaga koja će ih ujediniti na jedinstvenom nacionalnom programu i u jedinstvenom pokretu za njegovo ostvarenje. Zato što nisu jedinstveni, oni nemaju jasan cilj i ne znaju što hoće. Ali, sve kad to jednom postignu, mnogo će teže biti pronaći sredstva, načine i metode da do cilja dođu. Ne mislim da je za to potrebna neka nova politička stranka, budući da ih Hrvati još uvijek imaju previše. Vitalnost i skrivena energija naroda ipak daju osnove za optimizam.

Kako sudite ulogu “hrvatskih” platformaša i kakvu im političku sudbinu prognozirate, ako Vas smijem pitati, znajući kakvu su sudbinu doživjele stranke poput NHI-ja, HSS-a BiH?

Kada je HSP okrenuo leđa svojima i stavio se u službu drugih i njihovih interesa, s obzirom na njegovu karizmu i program ortodoksno desne nacionalne stranke, bio sam nemalo iznenađen i nisam se mogao čudu načuditi. Za Boljitak se nisam iznenadio, jer je to stranka utemeljena na privatnom kapitalu i za privatne interese. Ponuđena pozicija u vlasti, ministarske plaće i fotelje, ali i želja za utjecajem na zakonsku regulativu te raspolaganje državnim fondovima, bili su za njihova vodstva neodoljivi izazovi. Vjerojatno su i sami već uvidjeli u što su se uvalili. Na njihovu mjestu nikada to ne bih uradio. Vrijeme će pokazati jesu li, osim za sebe i svoje, također i za hrvatski narod nešto napravili?

U tom kontekstu, što mislite o inicijativi koja je iz njihove kuhinje stigla sve do moćne Amerike, da Posavina postane distriktom?

Ujediniti posavske općine s hrvatskom većinom, bilo bi dobro, ali bi podrazumijevalo teritorijalni preustroj oba entiteta. Zasad je to samo još jedna iluzija. Međutim, na način kako to oni predlažu, to bi jednovremeno značilo ostati u Posavini i bez onoga što sada imamo. Često sam tamo zbog nastave u Orašju, pa mislim da to Posavljaci ni u snu ne bi prihvatili, osobito na način kako to ovi zamišljaju. Oni sada pod svojim imaju županijsku i općinsku vlast u te tri općine, a stapanjem s tuzlanskom regijom postali bi manjina te bi izgubili i ono malo vlasti, sredstava i autonomnosti što ih sada imaju.

Zagreb je, izuzev “oštrih upozorenja”, ponovno ostao nijem promatrajući gaženje svoje braće u BiH. Iznenađuje li Vas to?

Sve na što se naviknete, više vas ne iznenađuje. Zagreb je preopterećen svojim problemima, pa sve dok definitivno i konačno ne uđe u Europsku uniju, ne vodi samostalnu politiku, pa zato i dotle, ništa više od njega ne treba ni očekivati.

Je li vrijeme za konačnu emancipaciju bh. Hrvata i vođenje autonomne politike koja ne bi bila tek filijala Zagreba. I je li HNS pogriješio što nije istupio sa svojom listom na izborima za Sabor?

Vrijeme za emancipaciju, davno je prošlo. Bez vlastite autonomne politike nikad, nigdje i ni od koga nećete biti cijenjen politički subjekt. To, pak, za mene ne znači raskid političkih veza i iskrene suradnje na svim političkim pitanjima od obostranog interesa. Što se tiče izbora, predstavljanje Hrvata iz BiH u Saboru i do sada je bilo tek na simboličkoj ravni i daleko više na korist stranačkih i individualnih, nego općenarodnih interesa. Dakako da bi za nas ipak bolja bila samostalna lista HNS-a, ali bi to vjerojatno poremetilo stranačke kalkulacije i interese.

Najavljivala se uspostava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH. Jedan ste od inicijatora. Dokle se došlo s realizacijom i kakva su očekivanja?

Budući da Srbi imaju svoju, a da su Bošnjaci, uz to što preko SDP-a kontroliraju državnu, formirali i svoju posebnu nacionalnu, vrijeme je bilo da i Hrvati konačno formiraju Hrvatsku akademiju, pa se tako makar tamo gdje mogu i gdje to o njima ovisi, institucionalno izjednače s drugima. Golema je šteta što to nije još davno učinjeno. Uz Sveučilište, bila bi to još jedna izuzetno vrijedna nacionalna institucija, prije svega za razvoj znanosti i umjetnosti, ali i za ostvarivanje i zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa, kako na unutarnjem, tako i na međunarodnom planu. Glavno vijeće HNS-a već je odavno donijelo odluku i time dalo zeleno svjetlo politike da se ide u tom pravcu. Imali smo sastanak inicijativnoga odbora i razmotrili nacrt zakona, koji bi ovih dana vlada trebala predložiti županijskoj skupštini, a ova o tomu odlučiti. Izvršene su sve tehničke pripreme da se to po donošenju zakona u vrlo kratkom roku realizira. Zajedno s kolegama i cjelokupnom akademskom zajednicom radujem se tom važnom povijesnom događaju.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’