Prošlo je 30 godina otkako je potpisan Washingtonski sporazum. Zaustavio je rat Bošnjaka i Hrvata i uspostavio Federaciju na pola teritorija BiH. Predviđao je njezinu konfederaciju s Hrvatskom. Taj jubilej nitko nije slavio. Vjerojatno će slično ozračje biti i dogodine, kada će se napuniti isto toliko godina od Daytonskog sporazuma, koji je na teritoriju cijele države zaustavio rat i uspostavio nesavršeni mir.
Dva mirovna sporazuma ispisana u dvama prekooceanskim gradovima tri naroda iz BiH potpisala su pod američkim pritiskom. Pregovarači iz Washingtona i Daytona tada su se doma vratili nezadovoljni. Još na povratku smišljali su opstrukciju. Umjesto njih, u praksi je to učinila međunarodna zajednica. I to u trenutku uzlazne putanje uspostave povjerenja.
Izvršila je 2000. godine politički atentat na Ustav Federacije. Posljedice su bile razvlašćivanje Hrvata, ali i više od toga, izazvana je politička kriza koja je generirala hrvatsko-bošnjačke i sve druge prijepore. U takvu ozračju Srbi sebi stvaraju prostor za pretvaranje daytonskog entiteta u samostalnu srpsku republiku.
U zamršenom čvoru koji, čini se, nitko ne može raspetljati, žive tri naroda u dva entiteta. S njima i međunarodna zajednica. Oni svakim novim potezom dodatno stežu u luđačku košulju i njih i sebe. Tako "odjeveni", Bošnjaci traže unitarnu, svoju državu, Srbi pola nje, a Hrvati institucionalnu i teritorijalnu zaštitu u cjelovitoj BiH. Nitko ne želi priznati da se u tako radikaliziranim odnosima namjere, barem one pozitivne, washingtonske Federacije i daytonske države nikada neće realizirati.
Tri desetljeća poslije u ovakvu ozračju međusobnih iscrpljivanja više nema smisla živjeti. Netko treba presjeći gordijski čvor. Već odavno je jasno da to ne mogu tri naroda, a ni ovakva bezidejna međunarodna zajednica. Može li onda itko za jednu državu, dva entiteta i tri naroda pronaći formulu rješenja?! Povratak na washingtonske i daytonske temelje svakako je jedna od njih.
Početna ideja prije tri desetljeća u Washingtonu bila je uspostava bošnjačko-hrvatske Federacije koja će biti u konfederaciji s Hrvatskom. Završna ideja mogla bi biti hrvatsko-bošnjačka Federacija u konfederaciji s Europskom unijom. Znam, reći ćete: pa to je podjela BiH. Ne, to je samo prvi, ubrzani korak pristupanju Europskoj uniji. Drugi korak je nakon toga, kao Dayton nakon Washingtona – pola europeizirane BiH će se proširiti na cijelu državu.
Drugi koncept je uspostaviti tri nacionalno-građanska entiteta ili kantona. Njime bi se pomirilo nacionalno i građansko, a i riješilo bi se pitanje manjina. U bošnjačkom, srpskom i hrvatskom građanskom entitetu ili kantonu na izborima bi se mogle ravnopravno natjecati, uz konstitutivne narode, i nacionalne manjine. Cjelovita BiH čuvala bi se državnim tijelima, prije svega, Domom naroda, Vijećem ministara i Predsjedništvom.
Protivnici će te koncepte kompromitirati kao prijedlog podjele BiH. Upravo suprotno. Oni su samo dobronamjerni pokušaj rješenja krize. Uostalom, zar BiH sada nije satkana od samih podjela i granica s deset županija, dvama entitetima, jednim Distriktom i sve to čini jednu državu. Na pet razina vlasti ima 14 vlada. Kada bi se uredila s tri nacionalno-građanska kantona, imala bi dvije funkcionalne razine vlasti i samo četiri vlade. S upola manje administracije i uz riješene 30-godišnje probleme.
Kao 1994. u Washingtonu i 1995. u Daytonu, opet treba "presjeći". Tri desetljeća poslije mora se pronaći trajno rješenje – cjelovite, moderne euroatlantske BiH. Sada je balkanska, samo što su joj na luđačku košulju obukli neki jeftini europski sako. Iako je u međunarodnim okovima, ipak je opasna i za sebe i za okružje.
