Unatoč početnim političkim mimoilaženjima, pa i nerazumijevanjima, oko proslave Oluje u Zagrebu i Kninu, kako se približavao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti sve više se nametao nacionalni konsenzus o potrebi dostojanstvenog slavlja Oluje kao najprepoznatljivijeg simbola hrvatske državne suverenosti. Veličanstvena proslava s vojnom paradom u Zagrebu, kao i proslava Oluje u mnogim drugim gradovima, nije mogla, a nadamo se niti je htjela, umanjiti značenje kninske proslave kao središnje proslave Oluje.
Značenje Oluje sa svim pozitivnim postignućima vojno-redarstvene operacije nisu mogli dezavuirati ni medijski napisi s Istoka, a ni srbijanski pokušaji prenaglašavanja negativnih segmenata koji su, nažalost, česta pojava i u oslobodilačkim ratovima. Ono što susjedi s Istoka neprestano preskaču spomenuti jesu prethodna protjerivanja i zločini u srpskoj paradržavi na hrvatskom teritoriju. Zbog toga je legitimitet Oluji, kao potrebnoj oslobodilačkoj vojnoj akciji, potvrdila i presuda Žalbenog vijeća Haaškoga suda od 16. studenoga 2012. godine. Ta presuda je hrvatsku vojno-redarstvenu akciju nazvala pravim imenom, osudivši vandalizam Martićeve paradržave zbog čega se i dogodila Oluja. To bi morali imati na umu i svi oni koji i danas osporavaju pravo Hrvata na oslobađanje svakog pedlja svoje hrvatske države.
Pokušaji iskrivljavanja činjenica neće niti mogu narušiti sjaj Oluje koja je pobjedu Hrvatske vojske i svih njenih sastavnica uvrstila u red najspektakularnijih i najsjajnijih pobjeda u novijoj povijesti ratovanja. Zato kraj okupacije, koja je nedugo potom označila i kraj rata na ovim prostorima, treba dostojanstveno obilježiti ne samo u Kninu i Zagrebu već i po cijeloj Hrvatskoj i šire. Pogotovo se tu misli na ona mjesta u BiH, poput Bihaća i drugih gradova, kojima je Oluja otklonila opasnost da ne dožive sudbinu Srebrenice.
Što prije susjedi s Istoka shvate istinsko značenje Oluje, prije će doći do oprosta pa možda i zajedničkog sudjelovanja u obilježavanju najznačajnijeg dana hrvatske povijesti. Francuska i Njemačka, koje su imale veća neprijateljstva od Hrvatske i Srbije, čekale su gotovo pedeset godina da bi na proslavi 14. srpnja, francuskog Državnog praznika, u vojnom mimohodu koji se tradicionalno odvija na pariškoj aveniji Champs-Élysées, sudjelovali i njemački vojnici. Nitko od Hrvata ne očekuje ni da za dvostruko više godina srpski vojnici sudjeluju u mimohodu proslave Oluje koji će se ponovno vratiti u Knin. Ali očekuju da naši susjedi s Istoka promijene retoriku i prihvate činjenice. Ovako samo njihova službena politika podgrijava napetosti i ne pomaže procesu dobrosusjedskih odnosa, bez obzira tko je na vlasti u Hrvatskoj. Umjesto prema budućnosti, susjedi s Istoka stalno se vraćaju u prošlost i stalno iskrivljuju činjenice. Ništa novo, reklo bi se, na Istoku uvijek iste stare priče.
S tim pričama ili bez njih, Hrvatska svejedno slavi Oluju. Ovogodišnja 20. obljetnica proslavama se proširila po čitavoj Hrvatskoj. Poput Francuske, koja svoj 14. srpnja slavi dan prije pučkim svečanostima u većini gradova da bi središnju proslavu imali mimohodom u Parizu, Hrvatska ove godine mimohod ima dan ranije u Zagrebu, a središnju proslavu u Kninu. Ako se dogodine, kao što se najavljuje, mimohod ponovno vrati u Knin, a proslava u drugim gradovima bude organizirana dan ranije, Hrvatska će, poput Francuske, proslavu svoje suverenosti imati za sve svoje građane diljem države.
Dani ponosa i slave mogli bi se, kao hrvatska pučka svečanost, prenijeti i u gradove koji imaju brojnu hrvatsku zajednicu izvan domovine. Na taj način bi svi Hrvati u domovini i izvan njegovali uspomenu na kraj okupacije te uz poruke mira okupili za svoje prijatelje, poznanike i sve ostale, da bez razlike na različitosti dožive hrvatski praznik u proklamiranom duhu slobode, bratstva i jednakosti.
