Ljudi nešto starije životne dobi pamte dramatiku i tragiku posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća. Pamte vrijeme kada je krv uzavrela, nagon se rasplamsao, a razum utihnuo.
Odlaskom Josipa Broza Tita (1892. - 1980.) jugoslavenska zajednica zaplovila je nemirnim vodama raspada, tumarala od kongresa do kongresa i na koncu se nasukala na hridi koje su izronile iz podzemnih, podmuklih i kancerogenih voda. Jedni su smatrali da treba učiniti sve i jugoslavensku tvorevinu održati "na nogama", a drugi tvrdo i uporno da je to nemoguća misija. Pjevušili su umilnu pučku pjesmu: "Nema lijeka, ne pomaže apoteka".
Amen!
Barjaci su se razvili!
Narodi su se razdijelili!
U svibnju 1991. godine Europska komisija ponudila je pomoć od pet milijardi dolara i Jugoslaviju pozvala na ubrzano priključenje Europskoj zajednici. Financijskom podrškom željelo se zaustaviti raspad državne zajednice koja je igrala značajnu ulogu u reguliranju međunarodnih odnosa, osobito onih u mnogoljudnim zemljama nesvrstanog svijeta.
Diplomatima i političkim analitičarima bilo je jasno da je versajska i avnojevska tvorevina na respiratorima i na izdisaju. Željeli su očuvati njezino jedinstvo, a time i žestoke obračune koji su sa svih strana prijetili. Svakom, pa i poluslijepu čovjeku, bilo je jasno da je svrstavanje Jugoslavenske armije na jednu stranu potaknulo i ubrzalo raspad. Republika Slovenija i Republika Hrvatska povele su proces odcjepljenja i osamostaljenja.
Na uzburkanoj balkanskoj vjetrometini predstavnici moćnih europskih zemalja različito su se ponašali.
Svatko je imao svoj interes.
I tu je došlo do raslojavanja.
Poznajući povijest krhkog versajskog i avnojevskog ujedinjenja, Njemačka, Engleska i Francuska podržale su demokratska razmišljanja i nastojanja Slovenije i Hrvatske. Na tom fonu djelovao je i predsjednik Europske zajednice Jacques Delors (1929. – 2023.). Na drugoj strani, nekoliko članica Europske zajednice smatralo je da Jugoslaviju i Balkanski poluotok treba zaštititi i po ubrzanom procesu primiti u zajednicu europskih naroda. Većina članova Europske zajednice strahovala je od velikog sukoba i još većeg krvoprolića.
Postupak Jugoslavenske narodne armije zakucao je posljednji čavao u lijes avnojevske tvorevine. Kreatorima raspada i nereda novčana potpora od pet milijardi dolara nije bila primamljiva. Predsjednik Delors smatrao je da je Jugoslavenska narodna armija zloupotrijebila svoje postojanje. Nije prihvaćena financijska potpora. Sve je pošlo kako ne treba i kuda ne valja... Srušila se kula i kapija, kako pjeva lijepa, umilna sevdalinka.
Država je proklizala u neviđen krvavi sukob.
U srijedu, 23. siječnja 2024. godine, Bosnu i Hercegovinu posjetilo je visoko izaslanstvo Europske unije. Izaslanstvo je predvodila predsjednica Ursula von der Leyen (1958.), a u njezinoj pratnji bili su nizozemski premijer Mark Rutte (1967.) i Andrej Plenković (1970.), predsjednik Vlade susjedne Republike Hrvatske.
Kićeni svatovi sletjeli su u sarajevsku Zračnu luku i sa sobom donijeli zlatnu jabuku vrijednu šest milijardi eura te poticaj za ubrzani prijam u zajednicu uljuđenih i prosvijećenih europskih naroda i zemalja. Bio je to posjet ohrabrenja i potpore iscrpljenim gospodarskim sustavima.
Nije išlo 1991. godine.
Po svemu sudeći, neće ići ni ove, 2024. godine.
Ima nešto što je oboljelo.
Ima nešto što se pokvarilo i ucrvalo.
Tako je našom političkom scenom zavladala uzavrela krv i opak nagon.
Nakon svega, nije teško uočiti razjedinjenost u narodnom korpusu. Jedni hoće prema Zapadu, drugi zagovaraju odcjepljenje i malu teško održivu državnu zajednicu. Nitko ne zna što bi nam moglo donijeti zamagljeno proljeće, a pogotovo obilne jesenje kiše.
Koliko god sam pokušao proniknuti u tajne Daytonskog mirovnog sporazuma, nisam uspio dokučiti njegove prave i krajnje namjere. Sve upućuje na zaključak da nije riječ o bosanskom mamurluku Richarda Holbrookea (1941. – 2010.), tvorca Daytona, nego o nekom, zasad, prikrivenom političkom marifetluku.
Nema žurbe!
Teško je opisati ozračje sa sarajevskog sastanka. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske učinio je koristan i diplomatski osmišljen posjet nadbiskupu Tomi Vukšiću (1954.), poglavaru Katoličke crkve, predstavniku i reisu Islamske zajednice Huseinu ef. Kavazoviću (1964.) i vladiki pravoslavne vjere Krizostomu Joviću (1952.). Sve je bilo uljudno, svečano i prijateljski korisno. Problem je nastao na inat-ćupriji – u zgradi Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Andrej Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske i član europskog izaslanstva, odbio je doći u zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine te sudjelovati na radnom sastanku. Odbio se sresti sa Željkom Komšićem, članom Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda.
O tom diplomatskom ili nediplomatskom postupku rasplamsala se žestoka rasprava. Jedni slave postupak predsjednika Vlade Republike Hrvatske, a drugi uporno govore kako je postupak morao i trebao biti drugačiji.
Željko Komšić, kroz svoja tri mandata i cjelokupno političko djelovanje, nikada nije službeno posjetio gradove i općine u kojima većinu čini hrvatski narod.
To zaista nije dobro.
Svaki čovjek koji je na nekom velikom, značajnom i odgovornom mjestu mora se sresti i s ljudima koji su mu učinili nešto što nije drago, ugodno i prihvatljivo. Treći govore da je Andrej Plenković trebao doći i pred predstavnicima europske zajednice iznijeti svoje nezadovoljstvo i Željku Komšiću sve u lice "skresati". Brk u brk, kako se u našem narodu može čuti. Svijet je, inače, u nedoumici i svatko nastoji pronaći izlaz iz naše društvene zavrzlame... Nastoji se odmaknuti od nesretne zemlje u kojoj vlada tuđa uprava i tuđa oskudna pamet.
Dok suci, državni odvjetnici, učitelji, liječnici i znanstvenici, nositelji središnjeg stupa svake uređene državne zajednice, prosvjeduju i na ulici prose povećanje osobnih primanja, Republika Hrvatska ponosno govori kako je kupila paket od dvanaest borbenih zrakoplova Rafale i za njih platila milijardu i 100 milijuna eura.
S druge strane dolaze još bezumnije poruke i teške obmane. Kupili smo osamdeset Lazara i 120 Miloša, najrazornijih bojnih strojeva, poručuje i diče se moćni Aleksandar. Krstiti topovske cijevi imenom cara Lazara (1329. – 1389.), vođe bitke na Kosovu, i cara Miloša (1780. – 1860.), velikog državnika i diplomata, izaziva jezu. A vozovi idu danju, noću, kroz Podlugove…, pjeva legendarni Zdravko Čolić.
U međuvremenu, građani Republike Kosovo ishodili su osobne isprave, ostvarili bezvizni režim za putovanja u zemlje zapadne hemisfere, u platni promet uveli novu valutu - euro. Govoriti o stabilnosti države i njezinim uspjesima, velika je obmana. Da je u životu dr. Ante Herceg, nepogrešivi mostarski neuropsihijatar, pitao bih ga o kakvom je ovdje poremećaju riječ?
Inače, osjeća se dah teškog vremena kada mnogima nije dobro, a svima opasno.
Sve više i dublje upadamo u blato. Iz dana u dan život postaje grublji i teži. Svakoga časa iskaču prepreke koje je teško usuglasiti, svladati, a pogotovo preskočiti.
Ljudi se spotiču!
Umorni su od rata, poraća i neizvjesnosti.
I odlaze!
Odlaze iz zemlje znanstvenika, književnika i pjesnika nobelovskih visina i dosega, umjetnika dostojnih vatikanske Sikstinske kapele, i sportaša koji, u mnogim disciplinama, znaju pokoriti cijeli svijet. Konačno, moramo shvatiti da s našom zemljom neće biti dobro dok njome bude upravljala tuđa uprava i tuđa oskudna pamet.
Zato trebamo živjeti u miru i dostojanstvu, zajedno, složno i od zemlje odmaknuti one koji s njom nemaju ništa zajedničko. Bosna i Hercegovina nosivi je stup Balkanskog poluotoka, tako misli i piše slavni Miroslav Krleža.
Inače, život će i dalje teći.
Krivudati.
Zemlja će lagano venuti.
Čekat će bruxelleske vijesti i životariti u nejasnim pričama o boljim vremenima i sretnijim danima. Živjet će u želji za pravdom bez onih kojima ni Bog, ni svjetonazor, ni obraz, ni moral ne znače mnogo.
Svijet je izašao iz ružnog rata, zapleo se, šuti, trpi, podnosi te, oborena pogleda, umirovljenik dočekuje nikakvu mirovinu, radnik nikakvu plaću, znanstvenik ono što se zove poniženje.
Svi zajedno nismo toliko pametni da bismo se nosili s današnjim svijetom punim sukoba i proturječja. Zato treba čuvati plemenite nagone koji stišavaju krv i daju prednost razumu i saburu, piše i mudro savjetuje nobelovac Ivo Andrić.•
