Caritas Vrhbosanske nadbiskupije obilježava 90 godina od svoga osnutka. To je povod za razgovor s ravnateljem ove važne institucije mjesne Crkve vrhbosanske vlč. Mirkom Šimićem koji, sa svojim suradnicima, nastoji na najbolji način organizirati pomoć brojnim ljudima u potrebi.
Razgovarao: Ivo Tomašević/KTA
KTA: Molim Vas da našim čitateljima kažete nekoliko riječi o sebi?
Rođen sam 1974. u župi Zgošća-Kakanj gdje sam odrastao i završio osnovnu školu. Sjemenišnu gimnaziju pohađao sam u Zadru i u Pazinu od 1989. do 1993., a studij filozofije i teologije od 1993. do 1999. u Bolu na Braču i u Sarajevu. Godine 1999. zaređen sam za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Prve pastoralne službe župnog vikara bile su u Živinicama i u Oštroj Luci. Župnikom sam bio u župi Cer kod Dervente od 2001. do 2004. Nakon toga me Vrhbosanski nadbiskup dekretom uputio na poslijediplomski studij u Innsbruck i Graz gdje sam 2010. doktorirao iz područja socijalne etike. Povratkom u Vrhbosansku nadbiskupiju u jesen te iste godine imenovan sam ravnateljem Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.
KTA: Što je Caritas općenito i kako je organiziran te kako je ustrojen Caritas Vrhbosanske nadbiskupije?
Caritas je temeljna sastojnica naravi Crkve preko koje se prepoznaje otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku i prema svijetu čiji se vrhunac dogodio u pomirbenoj žrtvi Sina na križu. Caritas kao krepost koja se ostvaruje djelotvornom ljubavlju za potrebne i nevoljnike središnji je sadržaj Evanđelja. Crkva postaje autentičnim subjektom evangelizacije kroz djelotvornu ljubav. Caritas po svom izvorištu i po svom konačnom cilju, prekoračuje i nadmašuje svaki čin ljubavi, bez obzira na njegovu veličinu, ne svodi dakle, sve na vrijeme i prostor nego usmjerava prema transcedentnosti, gdje svaka žrtva, po ludosti križa, ima svoje opravdanje i nagradu. Jedino konkretna, djelotvorna ljubav je uvjerljiva i ona potiče na obraćenje, budi nadu, učvršćuje u vjeri. Caritas Vrhbosanske nadbiskupije na tragu općih vrijednosti Evanđelja dio je Caritasa svijeta ali svoje poslanje obavlja prije svega na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije. Caritas je danas ustrojen kao moderna crkvena institucija koja ima svoja prava i obveze uz crkveno i na civilnom području, budući da je registriran kao udruga što znači da ima potrebna upravna i nadzorna tijela koja ravnaju njegovim radom i daju smjernice za njegovo djelovanje.
KTA: Caritas Vrhbosanske nadbiskupije obilježava 90 godina postojanja. Kada je utemeljen i kakvo je bilo njegovo djelovanje tijekom tih devet desetljeća?
Caritas Vrhbosanske nadbiskupije najstarija je karitativna ustanova Crkve u Hrvata. Utemeljio ga je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić 22. studenog 1931. iz ljubavi prema siromašnima u gradu Sarajevu gdje se obvezao osobno zauzeti za potrebne, a sve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pozvao je na požrtvovni i velikodušni rad kako bi se pomoglo siromašnima. Te godine dakle započinje institucionalno karitativno djelovanje na području Vrhbosanske nadbiskupije. S obzirom na sve okolnosti koje su pratile njegov rad, počevši već od II. svjetskog rata te dolaska komunističke diktature do 90-tih godina prošlog stoljeća, jasno je da bilo i više nego izazovno baviti se ovakvim oblikom brige za siromašne. Danas olako preskočimo to teško razdoblje za Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini te obično izreknemo ocjenu da je komunistička partija progonila katoličku vjeru koju je smatrala svojim neprijateljem, zabranjivala karitativno i svako drugo crkveno djelovanje, progonila kler i vjernike te nije dopuštala bilo kakav oblik javnog djelovanja. Sve se to odrazilo, naravno i na sam Caritas, koji nije imao mogućnost slobodnog djelovanja nego je prije svega preko župnika u župama održao kontinuitet budući da su oni i dalje vodili brigu o siromašnima bez obzira što je i njihov život nerijetko bio izložen pogibelji. Dolaskom demokratskih promjena koncem prošlog stoljeća, Caritas je prodisao punim plućima te je ponovno mogao aktivno djelovati, što nažalost nije dugo potrajalo, budući da uskoro dolazi do ratnih sukoba u kojima Caritas preuzima glavnu zadaću u spašavanju ljudskih života odnosno omogućuje ljudima preživljavanje brinući se prije svega da do njih stigne nužna hrana, lijekovi i higijena.
KTA: Tijekom nedavnoga rata svi ili gotovo svi su znali za Caritas. Zašto?
Na ovo pitanje odgovor je vrlo jednostavan. Caritas je uglavnom bio jedini koji je za vrijeme rata hranio gladne i iscrpljene, vidao rane stradalnicima rata, tješio ožalošćene radi gubitka voljenih u ratu, dopremao pomoć kada to drugi nisu niti znali niti mogli. Na poseban način blagodati Caritasa osjetili su Sarajlije za vrijeme rata u opkoljenom gradu koji su godinama bili bez hrane, higijene, lijekova i ostalog potrebnog za život. Caritas ih nije ostavio na cjedilu nego je nalazio načina dopremiti pomoć i dijeliti je. Naravno da su i druga područja u BiH bila uključena te se ljudima pomagalo o čemu itekako svjedoči Caritasova bogata pismohrana. Otuda dakle ova spoznaja o Caritasu koji iz gore navedenih razloga „uživa“ i dan danas određeni ugled u ovdašnjim podijeljenim društvima u zemlji i jedna je od rijetkih ustanova koja nije kompromitirana niti dnevnom politikom niti bilo kojom ideologijom. U tomu je velika snaga Caritasa i potrebno je iznova raditi da to tako i nadalje ostane unatoč nerijetkim pokušajima da to tako ne bude.
KTA: Osim aktivnosti tijekom rata ili prirodnih katastrofa i nesreća kao što su bile poplave prije nekoliko godina ili potresi, koje su temeljne aktivnosti Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije danas?
Crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji osluškuje potrebe svojih vjernika i u skladu s tim nastoji djelovati te preko svojih ustanova i institucija služi ljudima. Kada je u pitanju Caritas Vrhbosanske nadbiskupije potrebno je naglasiti da su njegovi programi i projekti pastoralno usmjereni, a njihov spektar je vrlo šarolik. Dugogodišnji projekt u ovom Caritasu je pučka kuhinja „Jelo na kotačima“ u Sarajevu, zatim predškolska ustanova „Sv. Obitelj“ sa svojim Obiteljskim savjetovalištem, dom za studente u gradskoj četvrti Višnjik kao i kućna skrb za stare i nemoćne na području nekoliko dekanata u našoj nadbiskupiji. U Caritasovoj podružnici u Zenici župa sv. Josipa provodi različite aktivnosti za djecu, mlade i stare, a u tijeku je izgradnja i Caritasove podružnice Kiseljak u sklopu koje se gradi dom za starije i nemoćne te predškolska ustanova. Neizostavna je pomoć za siromašne župljane do kojih dopiremo zahvaljujući suradnji sa župnicima kao i za one koji nam se izravno obraćaju na vrata naše Središnjice u gradskoj četvrti Stup. Caritas, dakle, u skladu sa svojim mogućnostima, pomaže pojedince, udruge, različite socijalne ustanove te sve potrebne. Nemoguće je pobrojiti svu podijeljenu pomoć u hrani, higijeni, odjeći, obući, medicinskim i ortopedskim pomagalima, stočnom fondu, plaćanju režijskih troškova, sprovoda, operacija, izgradnji kuća... Sve ovo je naravno moguće zahvaljujući prije svega podupirateljima i dobročiniteljima kojima smo neizmjerno zahvalni na njihovoj pomoći.
KTA: U kojoj mjeri vlasti na raznim razinama u BiH prepoznaju važnost djelovanja Caritasa i daju li potrebnu potporu?
Neprijeporno je da današnje vlasti uglavnom daju moralnu potporu djelovanju Caritasa jer su svjesne da on dopire do onih do kojih one u biti i ne stižu. Činjenica je da ona druga, financijska potpora, koja bi Caritasu olakšala djelovanje, uglavnom izostaje ili se pak radi o mrvicama tek da se umiri savjest. Caritas dakle živi i djeluje između onog potencijalnog „lakšeg“ i stvarnog realnog što mu u konačnici daje neograničenu slobodu. Ne samo da Caritas nije oslobođen bilo kakvih poreznih potraživanja nego ih u pravilu mora izmiriti i za ono što se često čini besmislenim i apsurdnim. Posebno gorko iskustvo bilo je za poplave 2014., kada ne samo da nije bilo dopustivo uvesti bilo kakvu pomoć unatoč ugrozi koja je prijetila ljudima, prije svega na području Posavine i dijelom središnje Bosne, nego se išlo u besmislene iscrpne kontrole i odugovlačenja koja su bila štetna, i za ionako slab, ugled zemlje u kojoj živimo. O ugroženim ljudima i njihovoj patnji da ne govorimo. Kada bi Caritas bio rasterećen barem dijela poreznih obveza mogao bi završiti neke projekte koji su u tijeku poput doma za starije i nemoćne u Kiseljaku te sredstva usmjeriti u druge karitativne projekte. Govoriti stoga o potpori vlasti je kao graditi kuću na pijesku i čekati da je bujica pomete. Caritas se oslanja prije svega na svog osnivača, tj. na nadbiskupiju, a preko nje na sve ljude dobre volje i donatore koji su voljni pomoći jer vide konkretna djela ove ustanove.
KTA: Moglo bi se reći da i većina katolika prigodom spomena Caritasa pomišljaju na primanje. Je li potrebno nešto mijenjati u takvom razmišljanju?
Prije nekoliko godina pokrenut je projekt osnivanja župnih Caritasa u našim župama gdje su koordinatori iz Caritasa radili upravo na izgradnji potrebne svijesti o onomu što Caritas jest i što on nije. Željelo se poraditi na promjeni upravo onog „staromodnog ratnog mentaliteta“ te otvoriti nove perspektive u razmišljanju o Caritasu. Čini se da se dijelom uspjelo u tomu, zahvaljujući kvalitetnim radionicama na ovu temu, ali i spremnosti na razumijevanje ove problematike. Činjenica je da naši župnici uglavnom „servisiraju“ potrebe siromašnih na području župe gdje djeluju tako da nema gladnih. Za neke druge potrebe siromašnih župljana, koje ne mogu sami realizirati, obrate se i Caritasu. Jasno je da je misija Caritasa takva da će pomagati siromašnima u njihovim potrebama i da oni stoga očekuju pomoć. Ono što kod katolika raduje je upravo to da i oni sami mogu dati doprinos smanjenju siromaštva u kraju u kojemu žive. Kod dijela nekatolika pak još uvijek postoji „ratni mentalitet“ te se od Caritasa i dalje očekuje ono što je on činio prije 20 ili više godina što je naravno nemoguće s obzirom na novi ustroj, novonastale obveze i ostale civilne i crkvene propise kojima Caritas podliježe. Ovdje je potrebno tražiti i određeni medijski prostor te pojasniti da Caritas ne može funkcionirati bez potpore i ljudi koji žive u ovoj zemlji te da on nije svemoguć nego je itekako financijski ograničen. Nažalost, bez potpore iz inozemstva, teško bi još uvijek bilo, namaknuti sredstva koja bi Caritasove projekte učinila samoodrživim.
KTA: Vaša poruka čitateljima?
Svaki pojedinac može biti karitativac, tj. onaj koji može čovjeku u potrebi učiniti dobro djelo ili dobročinstvo. Dok očekujemo od drugih pomoć, razmislimo možemo li i sami nekomu pomoći. Koliko god voljeli nešto primiti što nas čini radosnima, istinska čovjekova sreća je u dijeljenju. Sudjelovati u pokrenutoj akciji u župi, mjestu ili gradu u kojemu živimo, za ljude koji su potrebni naše pomoći, itekako je plemenito djelo koje će doprijeti i do Boga. Ne oklijevajmo pomoći uvijek kada to možemo, a i onda kada nam je teško, jer ćemo time usrećiti sami sebe, a sreća onih kojima smo pomogli bit će neizmjerna. Pomažući drugima suobličujemo se s Kristom patnikom koji je svoju neizmjernu ljubav prema čovjeku iskazivao do konca svog ovozemaljskog života. Možemo stoga biti i inicijatori ljubavi prema drugomu čije potrebe poznajemo, a on ih što zbog stida ili drugih okolnosti, nije kadar izraziti. Neka dobri Bog nagradi vječnom i neprolaznom nagradom svaki naš napor, brigu, trud, poticaj, djelovanje i ljubav za patnika, nevoljnika, te za onoga koji treba našu pomoć.
