Svjetski program hrane ovogodišnji je dobitnik Nobelove nagrade za mir. Ova organizacija svakodnevno od gladi spašava čak sto milijuna djece. Među njima je i nekoliko osoba iz BiH, među kojima se posebno ističe Zlatan Milišić. Čovjek koji je u svoju humanu misiju krenuo još tijekom rata u BiH u velikom intervjuu za Večernji list govori o svojoj prošlosti, sudjelovanju u raznim, opasnim misijama, pandemiji koronavirusa, koja, i kad je sve zatvorila, humanitarce je poslala na teren.
Ovih dana stiglo vam je najveće priznanje za vaš humanitarni rad - Nobelova nagrada za mir. Kakav je bio osjećaj kada ste dobili informaciju da je upravo Svjetski program hrane UN-a dobitnik jedne ovakve nagrade?
Iako trenutačno obavljam funkciju pri Tajništvu UN-a, kao koordinator UN sustava u Tanzaniji, a ne u Svjetskom programu za hranu (WFP), nakon više od 25 godina rada za WFP osjećam se zaista ponosno, a i pozvanim da dam svoj komentar. Svjetski program za hranu organizacija je s više od 18.000 osoba koje vrijedno i predano rade na svim kontinentima i ovo priznanje rezultat je njihova dugogodišnjeg timskog rada i rezultata. Ova nagrada je i priznanje cijelom sustavu UN-a, pa čak i šire, i nevladinim organizacijama koje se trude omogućiti mir ili spriječiti glad i siromaštvo. Također je i priznanje da se ozbiljni problemi najbolje mogu rješavati multilateralno preko globalnih organizacija i angažmana. Konačno, najvažnije je da svima nama ova nagrada predstavlja priznanje, ali nas također podsjeća na našu odgovornost i daje nam motivaciju za budući rad i rezultate.
Karijeru ste počeli u rodnom Sarajevu još 1992. Kakvi su bili ti počeci i koliko vas je taj humanitarni rad u vlastitoj zemlji oblikovao i osnažio za budući rad?
Ti počeci u Sarajevu, 1992. i 1993., bili su zaista teški. Bilo nam je svima teško tada zbog rata i svega što rat sa sobom nosi. Onima uključenim u humanitarni rad bilo je teško gledati sve poteškoće s kojima se narod borio, vrlo često i njihove najbliže obitelji. Mi smo bili svjesni da naš doprinos nije donosio ona rješenja koja su tada bila najpotrebnija, a često nismo čak imali ni dovoljno materijala da pokrijemo neke kritične potrebe. Ipak, bilo je lijepo vjerovati da u takva ružna vremena čovjek radi nešto da pomogne drugima. Sve to raditi pod bombama i mecima baš nije bilo ugodno, ali svi su bili u istoj situaciji. Međutim, taj rad i neki od rezultata koje smo tada ostvarivali, pogotovo dostavljanjem nužne pomoći u neka opkoljena područja, često nam je davalo dodatnu motivaciju. Mislim da je sve to na mene utjecalo pozitivno, da do današnjeg dana ostanem predan tom poslu i pozivu. Čovjek se zaista osjeća lijepo kada misli da nekome pomaže.
Gotovo su tri desetljeća otkad ste počeli svoj put i, gledajući vaše međunarodno iskustvo, gotovo da još niste iskusili rad u nekom mirnom okruženju. Prema državama u kojima djelujete, od ratne BiH, preko Afganistana, sada Tanzanije kao šef Misije UN-a. Pa maštate li o tom nekom miru, bilo osobnom ili onom, nažalost, trenutačno nerealnom, svjetskom?
Nisam ja baš uvijek bio u nestabilnim područjima i operacijama. Bilo je razdoblja kada sam bio u normalnim sredinama. Mislim da nitko ne može sačuvati zdrav razum bez takvih razdoblja. Situacija u Tanzaniji, gdje sam trenutačno, je stabilna, nema rata, mada postoje neki drugi problemi. Pokušavam naći neki svoj mir i sreću kroz djecu, obitelj, fizičku aktivnost, druženje s dobrim ljudima sa svih strana svijeta, učenjem od njih. A i opuštanje u razdobljima kad je to moguće, može dobro izbalansirati život. Odmori provedeni među dragim ljudima, rodbinom, prijateljima, u svojoj zemlji pogotovo, u tome mnogo pomažu. Osim toga, mi smo svi mnogo jači nego što to vjerujemo ili sebi želimo priznati.
Koliko je teško biti humanitarac u današnjem vremenu? Nailazite, vidimo, na brojne opasnosti.
Mislim da nije teško biti humanitarac. Naprotiv. Mnogi mladi ljudi diljem svijeta pokušavaju se uključiti u takve angažmane. Život može biti rizičan, opasan, na svakom koraku. Treba se paziti i čuvati, ali i ići za onim što čovjeka ispunjava i u što vjeruje. U opasnim sredinama mi se zaista trudimo zaštititi ljude od opasnosti koliko je to moguće. Postoje mnogi protokoli, ulaže se u sredstva za zaštitu. Pretpostavljam da naši ljudi to vide i onda se radije upuštaju u rad u takvim sredinama. Teško je baviti se humanitarnim aktivnostima kada se one, a često se to dogodi, počnu politizirati. Mnogi od nas nisu se nikada bavili politikom, pa nisu ni svjesni nekih zamki, rizika kada se humanitarni rad počne politizirati. Mislim da tada ljudi također lako stradaju. Moramo se toga paziti i inzistirati, a i demonstrirati neovisnost, neutralnost, nepristranost. Nažalost, nekada gubimo kolege, prijatelje, i to jako boli. Mislim da je ova Nobelova nagrada najveće priznanje njima i njihovim obiteljima.
Koje su najpotresnije stvari koje ste vidjeli u vašim misijama? Nas koji nismo na mjestu događaja potresu fotografije gladne djece, a vi se s tim, praktički, svakodnevno susrećete.
Nažalost, naš rad potreban je zbog potresnih situacija. Smrt je, naravno, naročito teška, i za čuti, a kamoli vidjeti. Međutim, nešto najteže je kada pate djeca. Bilo radi gladi, bolesti ili drugih razloga. To me uvijek jako pogodi. Naročito kad su njihovi problemi relativno lako otklonjivi ako bi postajala politička volja ili materijalna sredstva. Koliko god se to nama često pojavljuje u poslu, na to se čovjek ne može naviknuti. Uvijek je to zaista tužno, a i bolno. Pogotovo u onim trenucima kada se mi zaista trudimo, ali naš rad i rezultati radi nekih razloga ne mogu riješiti te njihove probleme u potpunosti.
S određene distance, kakvim vidite život u BiH? Mnogi tvrde da bi ovo bila idealna zemlja kad bi se riješila otvorena politička pitanja. Prirodne ljepote su neopisive, a plodnog zemljišta za proizvodnju hrane ima u izobilju.
Moram reći da je meni jako tužno kada pomislim da je život u Jugoslaviji prije 30 godina bio bolji, ljepši za veliki broj ljudi, nego što je to danas u BiH. Bar mi to mnogi kažu. A to nije zato što je Jugoslavija bila izuzetna zemlja, već što se u našoj BiH problemi ne rješavaju već desetljećima. Čak se i potpiruju nekada, a naročito oko izbora. Mislim da samo kod nas neke političke ideje i strukture postižu loše rezultate i dobivaju ozbiljne kritike, a konstantno ponovno osvajaju vlast. Da je naš problem bilo lako riješiti, do sada bi vjerojatno bio riješen i ne želim omalovažavati kompliciranost nekih problema. Možemo učiti na primjeru drugih, čak nekih ne tako daleko koji su ne tako davno bili nerazvijeniji od nas i u ekonomskom i u političkom smislu. A i bliski susjedi mogli bi nam više pomoći da nađemo neku svoju sreću, koja bi onda bila i njihova sreća. Mi bismo zaista mogli biti sretna i bogata zemlja. Vidim, pojavljuju se neke nove političke snage, možda će one preokrenuti situaciju.
Koliko je koronavirus otežao rad humanitarnih djelatnika?
Koronavirus promijenio je svijet i otežao život svima. Mislim da s ponosom mogu reći da su za vrijeme pandemije humanitarni radnici pokazali što se može kad se hoće. Kada su sve aviokompanije obustavljale letove, humanitarni letovi tek su počinjali. Kada su se svi zatvarali u svoje države i gradove, humanitarni radnici išli su u svijet i na teren. Naravno, pažljivo, s mnogo poduzetih mjera sigurnosti i protokola, ali bili su često tamo gdje nije nitko drugi. Naravno, mnoge stvari su kompliciranije, teže, treba više vremena, birokracije da se ostvare, ali rad ne stoji, nego ide, često punom parom. Također je važno da UN i nevladine organizacije, njihovi partneri, ne rade samo na zdravstvenim pitanjima, nego i na socijalno-ekonomskim posljedicama epidemije.
U ožujku, kad je proglašen “lockdown”, scene su bile apokaliptične, gomilale su se zalihe hrane, strah je dominirao... Uz sve složenosti, šalje li ova pandemija poruku ljudima da je vrijeme da se osvijeste?
Moglo bi se tako reći. Mislim da ništa neće biti kao što je bilo nekada. Čak i kada savladamo koronavirus, a siguran sam da ćemo to uspješno riješiti, čak ranije nego što to neki misle. Čini mi se da se ljudi počinju osvještavati, na razne načine i u raznim sredinama. Ono što me brine je da se mi, globalno i kolektivno, često znamo osvijestiti, ali čim problem prođe, to se zaboravi i mi se vratimo na staro, do idućeg problema. Ne smijemo tako ovog puta.
Sada ste u Tanzaniji. Koliko je tu teška situacija i što je ono pozitivno što kod tamošnjih ljudi možete izdvojiti?
U Tanzaniji sam još u situaciji učenja nove sredine i uspostavljanja odnosa s vladom i partnerima. To je jedna predivna zemlja koja je povijesno bila za primjer drugima. Uvijek stabilna nakon neovisnosti, borac protiv kolonizacije i aparthejda, mirotvorac, posrednik i podrška za svoje susjede. Nadam se da ću naći način da im kao koordinator UN-a pomognem u rješavanju problema i uspostavljanju bolje budućnosti. Kao i svugdje, mi njima moramo pomoći da nađu svoju sreću, ne smijemo pokušati nametnuti im ono što mi mislimo da će biti njihova sreća.
Ove godine dvoje ljudi iz BiH u timu je nobelovaca, godine 2013. u timu dobitnika Nobelove nagrade bio je i Nihad Alibegović, odavde su i Ivo Andrić i Vladimir Prelog. Cijenimo li dovoljno uspjehe naših ljudi i zna li ih ova država iskoristiti kao nešto pozitivno?
Mislim da nije u redu usporediti pojedince koji su dio ideje i organizacije u kojima su tisuće ljudi s velikanima koji su samostalno nagrađeni jednim velikim priznanjem kao što je Nobelova nagrada. No, moram priznati da smo mi svi koji smo povezani s WFP-om na ovo sve vrlo ponosni. Uključujući i svoj doprinos. Mislim da nas iz BiH u WFP-u ima 10-ak, ali i mnogo više u mnogim drugim UN organizacijama ili nevladinim organizacijama koje se trude približiti nas miru i udaljiti od gladi i siromaštva. Naši ljudi poboljšavaju situaciju diljem svijeta. Mislim da država to vidi i cijeni, a možda bi mogla to i bolje iskoristiti.
Za kraj, od humanitarnog rada niste se umorili, pa što biste poručili svojima u BiH i kako probuditi tu solidarnost među ljudima za koju se čini da se malo uspavala?
Neki znaju reći da treba imati dovoljno da bi se moglo dati drugima. Također, često smo svjedoci da ljudi koji daju očekuju da im se to nekad, na neki način, vrati. Zar svijet ne bi bio predivan kad bismo zaista davali iz solidarnosti i radi toga što se čovjek lijepo osjeća kad pomaže drugima. Mislim da je moguće na tome raditi i učiniti sebe solidarnijim i aktivnijim u pomoći drugima. Mi u BiH trebali bismo se sjetiti kad su drugi potpomagali nas, kako u zemlji tako i naše izbjeglice u svojim zemljama, pa bismo mogli biti i malo aktivniji u pomoći drugima koji to sad više trebaju nego mi. To dolazi od obitelji i načina kako se podižu nova pokoljenja. Na takvom obrazovanju možemo još malo poraditi.•
