Premda je prema relevantnoj anketi kanadskih akademika, s mogućnošću izbora od 1 do 10, Nikola Tesla proglašen najznačajnijim čovjekom u povijesti ljudske civilizacije, što znači, ispred čovjeka koji je otkrio vatru i onoga koji je otkrio kotač, a po svemu što nam je ostavio, kao pronalazač (termin koji je jedino prihvaćao za sebe, tj. svoj rad), najvećim dobrotvorom svih vremena, njegov je život pun eksplozivnih rupa, kakve su, primjerice, stvarale „loptaste munje“, koje je eksperimentalno dobio i u praksi pokazao, poigravajući se njima, a nitko ih poslije njega ne uspijeva ponoviti, i danas se – nakon 75 godina i koji dan više od njegove smrti – postavlja pitanje: je li Nikola Tesla umro prirodnom smrću ili je ubijen?
Ako se prisjetimo fotografije umrlog Tesle u krevetu newyorškom hotela New Yorker, u kojem je stanovao više od jednog desetljeća: Tesla, kao na odru, u crnom odijelu, s rukama prekriženim na prsima, kako je to već običaj da se pokojnik pripremi za posljednji ispraćaj, uz službeno obrazloženje da ga je tako zatekla spremačica u „ranim jutarnjim satima 8. siječnje“, mora se javiti „crv sumnje“. Čovjek ne odlazi iz života u tom položaju! Odnosno, gotovo je nemoguće da tako dočeka smrt, koliko god da je želi. A fotografija je jednostavno nestala iz dostupnih medija. Prije nekog vremena, Aleksandar Rizalin, ruski autor dokumentarnog filma „Nikola Tesla: Zraci smrti“ došao je do podatka da je Tesla ležao u krevetu nag, u bijelim čarapama na nogama.
Sukobi u New Yorku
Osim toga, iznenađuju nevjerojatno brze reakcije kojom su se, oni koji su o tome odlučivali, oprostili od Tesle, čovjeka koji je Ameriku učinio industrijskom silom. Mrtvozornik je konstatirao da je Tesla umro 7. siječnja 1943. u 22.30 sati, u snu, i kao uzrok smrti naveo je srčanu trombozu, isključujući bilo kakvu sumnjivu okolnost. Tijelo je otpremljeno u pogrebnu tvrtku na Aveniji Madison, naručen je kipar zbog odljeva maske… U to ratno vrijeme odnosi između Hrvata i Srba u New Yorku bili su izrazito loši, čak i među samim Srbima, podijeljenima na monarhiste i na Titove pristaše, koje je Zapad počeo priznavati i pomagati, no postignut je dogovor da se obred obavi 12. siječnja, u 16. sati, u katedrali St. John Dione, bez incidentnih situacija i političkih govora. U katedrali se bilo okupilo više od dvije tisuće ljudi, među njima diplomati izbjegle Vlade Kraljevine SHS, znanstvenici, istaknuti inženjeri i javne ličnosti, koji su se dostojanstveno oprostili od “apostola elektriciteta”, kako su u kuloarima zvali Teslu. Jedino, što je bilo i te kako primjetno, Srbi su bili na jednoj strani katedrale, a Hrvati na drugoj.
Važno je napomenuti da je malo falilo da se opijelo ne održi jer je Savo Kosanović, diplomat „na ledu“ i Teslin nećak, rekao proti Dušanu Šukletoviću kako je Tesla govorio da se želi „spaliti“. Međutim, kada je saznao da u tom slučaju nema opijela, Kosanović je prepustio proti da obavi obred po pravoslavnom običaju što, sve u svemu, nije dugo trajalo. Poslije toga uslijedilo je nešto što će, po svemu sudeći, zauvijek ostati enigma. Posmrtne ostatke Tesle odvezli su iz katedrale pogrebnim kolima Savo Kosanović i bivši, posljednji hrvatski ban dr. Ivan Šubašić, član Izbjegličke vlade. Gdje, kada…? Zabilježeno je tek da se to dogodilo jednog hladnog poslijepodneva, na groblju Ferncliffe u gradiću Ardsley-on the-Hudson, u prisutnosti Kosanovića i Kennetha Swezeya, Teslina dugogodišnjeg pomoćnika. Tijelo je navodno kremirano, u što sumnja prof. dr. Velimir Abramović, jedan od najuglednijih svjetskih poznavatelja Teslina djela i života, jer se to, jednostavno, ne radi s umovima kakav je bio Tesla. I da sve bude još crnje, urnu je 1957. prenijela u torbi, brodom, Charlotte Mužar, bivša tajnica tada već pokojnog Kosanovića, i predala je beogradskom Muzeju Nikola Tesla, otvorenom godinu dana prije.
Do urne se ne može doći tek tako. Iza svega toga mora stajati netko, možda čak Bijela kuća – izričito upozorava prof. Abramović u svojim javnim nastupima na tu temu i otvoreno izražava sumnju u to da je Tesla kremiran. Naposljetku, razložno pita: Zašto urnu nije prenio Kosanović, koji je preko Tesle, „kao preko mosta“, prešao iz kraljeve diplomacije u Titovu i, štoviše, bio veleposlanik u SAD-u? Djelomičan odgovor: možda Kosanović, karijerist do srži, ipak nije imao toliko snage da do kraja odigra ulogu. U kakvoj-takvoj rekonstrukciji posljednjih dana života Nikole Tesle može se reći sljedeće: pronalazač se osjećao prilično loše. Živeći na mlijeku i pokojem keksu, postao je kost i koža. Te je dane provodio intenzivno s mladićem kojeg je unajmio da umjesto njega hrani golubove u parkiću kraj Gradske knjižnice. Tom je mladiću pokazao veliku kutiju i upozorio ga da je ne pomiče jer je u njoj „nešto što bi moglo uništiti čak i zrakoplov na nebu“. Prijepodne 4. siječnja otišao je svoj ured, da bi tamo izveo jedan eksperiment. Nije uspio. U prsnom košu probola ga je jaka bol. Odbio je liječničku pomoć i vratio se u hotel. Sutradan je zamolio spremačicu da mu s vanjske strane vrata objesi hotelsku pločicu s natpisom “ne smetaj”, otkazao nakratko njezine usluge i posjet bilo koga. Žena se ozbiljno zabrinula 8. siječnja i otvorila vrata. Zanimljiv je 5. siječnja. Na putu do Tesle, Kosanovića je zaustavio FBI, zbog „provjere isprava“. Pustili su ga iz pritvora 8. siječnja, uz ispriku. I dok se u svom hotelu tuširao namjeravajući odmah nakon toga posjetiti strica, u sobu mu je banuo general NKVD-a Mirko Marković, koji je došao avionom iz Pittsburgha, gdje je živio. Već je, dakako, znao da je Tesla mrtav, o čemu je detaljno pisao u svojim memoarima. Po njegovoj verziji, kad je s Kosanovićem došao u Teslinu sobu, tamo su već bili agenti FBI-ja, ali ne i Teslino tijelo, što bi, slijedeći logiku službenoga izvješća, značilo da je „gužva“ nastala poslije mrtvozornikova izvješća. U akciju nije bio uključen samo FBI nego i CIA, mornarica… i Bijela kuća, odnosno dopredsjednik SAD-a Henry A. Wallace. Taj Teslin prijatelj, Wallace, koje je međusobno povezivalo zanimanje za ezoteriju, javio je agentu FBI-ja Foxworthu da je „vlada izrazito zainteresirana za očuvanje Teslinih papira“. Kao terenac, Foxworth je zacijelo odavno znao kako Tesla diše. Naposljetku, Kosanović mu je postao osobito sumnjiv i meta uhođenja.
Devet mjeseci češljala muzej
U rasvjetljavanju ovih vrlo spornih događaja oko Tesle velike zasluge pripadaju Amerikanki iz Californije Margaret Cheney, koja je o “apostolu elektriciteta” napisala dvije knjige: „Tesla, čovjek izvan vremena”, tiskanu u 40-ak izdanja diljem svijeta, i, u suradnji s Robertom Uthom, „Tesla, gospodar munja“. O kakvoj je kompetentnoj autorici riječ, može se prosuditi već i na temelju podatka da je samo u beogradskom Muzeju Nikola Tesla provela radeći devet mjeseci. U svojoj prvoj, bestseler, knjizi o Tesli zapisala je nekoliko crtica agenta Foxwortha, do kojih je jedva došla, uostalom, kao i o svemu što je tražila od nadležnih službi uključenih u dosje „Tesla“. Kao prvo, agent-terenac priopćava da je elektroinženjer Bloyce D. Fitzgerald, koji je također bio blizak Teslin prijatelj, javio newyorškom uredu FBI-ja da su Kosanović i Swezey ušli u Teslinu sobu 8. siječnja 1943. te da su uz pomoć bravara provalili u sef u kojem je Tesla držao ono što je želio zaštititi. Fitzgerald je uzrujano tvrdio kako mu je Tesla, samo mjesec dana prije, rekao da su njegovi „pokusi vezani za bežični prijenos električne energije do kraja završeni i usavršeni“ i da je, među ostalim, Tesla izumio i napravio crtež za „revolucionarnu vrstu torpeda“, s radnim modelom, za čiju je izradu Tesla platio 10.000 dolara, a pohranio ga je u sigurnosnom sefu hotela Governor Clinton, kao što je u tko zna kojim još hotelima pohranio svoje stvari, jer mu je to bila navada, a hotelima zapravo neka vrsta garancije za dugove koje Tesla nije podmirivao kao njihov gost.
Kosanovića je zanimala oporuka, koju nije našao (?), pa je uzeo samo tri Tesline fotografije, kako je izjavio na saslušanju, dok je Swezey uzeo knjigu priznanja i čestitaka, koje je Tesla dobio u povodu proslave svog 75. rođendana, koji su proslavljali diljem Europe. U prisutnosti trojice pomoćnika direktora hotela, brava je promijenjena, a šifra sefa priopćena Kosanoviću. Na veliko iznenađenje, poslije u Teslinu sefu nisu našli gotovo ništa, čak ni Edisonovu medalju, ni američku putovnicu ni dokumente koje je s velikim ponosom čuvao. Danas se ta dokumentacija nalazi u beogradskom Muzeju Nikola Tesla, što također govori puno o tome što se sve događalo s Teslinom ostavštinom.
Tajna Teslina oružja
Dan nakon toga, 9. siječnja, dva kamion, nakrcana Teslinom ostavštinom zatečenom u sobi predana su Uredu za imovinu stranaca, koja se pravno nije smjela u to upletati budući da je Tesla bio američki državljanin. Ured ih je, zapečaćene, pohranio u kompaniji koja se bavila takvim stvarima, a u kojoj se, još od 1934., nalazilo oko 30 bačvi i paketa Teslinih stvari. Od tada, sve je to ležalo u magazinu do 1956. kada je predano beogradskom Muzeju Nikola Tesla. A do 2016., kada je FBI, s dosjea Tesla skinuo oznaku povjerljivosti, i to prisiljen Zakonom o informiranju, sva pitanja u vezi s Teslinom ostavštinom, prebacivana su od Ureda i FBI-ja do mornarice, zrakoplovstva… Ispostavilo se, što nije logično za službu kakva je FBI, da se tragalo za Teslinim „zrakama smrti“ i dr. oružjem, za koje se pretpostavljalo, pa i znalo, jer ih je Tesla nudio Amerikancima, Britancima i Rusima. Kosanović je, de facto, američkoj vladi bio „trn u oku“ jer su se bojali da će mešetariti Teslinim otkrićima, a time i sigurnošću SAD-a. Štoviše, postojala je i naredba Ureda FBI-ja u Washingtonu, upućena newyorškoj ispostavi da „diskretno preuzme stvar u svoje ruke preko državnog tužitelja u New Yorku“ i da Kosanovića, bude li trebalo, uhite pod optužbom da je provalio u Teslin sef itd. Samo, Kosanović je tada bio Titov veleposlanik u SAD-U i zbog toga su morali odustati od tako drastične mjere, tj. međunarodnog spora. Bilo je još velikog vozanja između jedne kriminalističko istražne i obavještajne službe (FBI-ja) i raznih rodova američke vojske, koje je tko zna dokle trajalo, i uopće upitno je je li završilo. Dokumenti koje je FBI konačno učinio dostupnima javnosti ne otkrivaju ništa spektakularno.
U cijelu priču, kao svojevrstan začin, upleten je bio već tada poznati elektroinženjer dr. John G. Trump, stric današnjeg američkog predsjednika. Dr. Trump je kao, tehnički savjetnik u Državnom vijeću za istraživanje, pri Odsjeku za istraživanje obrambenih sredstava, bio zadužen da sudjeluje u pregledavanju Teslinih znanstvenih spisa i nacrta. Uz njega, u tome je sudjelovalo još nekoliko ljudi, među njima i predstavnik Ureda Mornaričke obavještajne službe. Dr. Trumpu se nije dalo gubiti vrijeme, barem je tako ispalo, pa je pregledao samo spise koje je Tesla imao u sobi kada je umro. Usporedbe radi, Tesla je samo u podrumu New Yorkera deset godina slagao svoje spise. U izvješću je dr. Trump zaključio da prema njegovu sudu u toj hrpi nema ničega što bi bilo vrijedno za SAD ili ih moglo ugroziti te stoga ne vidi nikakvog razloga da se Teslina imovina drži zaplijenjenom. U tajno Teslino oružje nije „vjerovao“ ni njegov dugogodišnji asistent Swezey. Uglavnom, predmet Tesla oživio je naglo između 1945. i 1947. kada su u Zrakoplovnom zapovjedništvu u Wright Fiedlu u Daytonu, s kojim je Tesla surađivao 20-ak godina, žurno, s oznakom „strogo povjerljivo“, tražili Tesline spise od Vojne obavještajne službe u Washingtonu i Ureda za imovinu stranaca. Bilo je to priznanje, istina posljednje, da SAD posjeduje važne Tesline spise, među njima i one o „smrtonosnim zrakama“. Nakon različitih birokratskih peripetija, pošiljka je stigla u Dayton, ali nema nikakvog traga o tome je li vraćena. Smatra se da je Tesla najskuplji znanstvenik, i tu je rekorder, ali za sebe nije ostavljao gotovo ništa. Čak ni za kuću, za nešto što bi se smatralo domom. A kroz njegove ruke prošli su milijuni i milijuni dolara. Dva su mu puta – do temelja – uništili djelo: prvi put u požaru 1895., i drugi put, 4. srpnja 1917., kada mu je navodno američka vojska minirali kulu Wardenclyff, o čemu je dobio telegramsku obavijest na željezničkoj postaji u Chicagu, kamo su ga tobože pozvali da sudjeluje u jednom eksperimentu. Tesla je pročitao telegram i staloženo ga odložio u džep. Danas Rusi nimalo ne sumnjaju da iza “tunguskog fenomena” stoji Nikola Tesla. Poslije eksperimenta 1903., u svoju kulu Wardenclyff vratio se još samo 30. srpnja 1908., odakle je kroz zemlju česticama ciljao centralni Sibir. Eksperiment nije završio katastrofalno jer se za njega Tesla temeljito pripremio i preko budističkih veza obavijestio rijetko stanovništvo da se udalji. Rupa na zemlji bila je u obliku lijevka: dolje uska i na površini golema, što znači da se ništa odozgo nije obrušilo.
Zemlja je podrhtavala
Na 700 km četvornih posječeno je u kratkom vremenskom intervalu 2000 četvornih kilometara borovih šuma. Drveće je popadalo koncentrično i kao da je bilo posječeno nečim oštrim. Zemlja je podrhtavala dva mjeseca. Eto ih, „zrake smrti“. Uporni ruski istražitelj i televizijski dokumentarist Vasilij Pravdicev otišao je u američku Kongresnu knjižnicu, gdje se, od njezina početka, čuva popis svih korisnika i onoga što su posudili. Otkrio je da je Teslin asistent posudio mape Sibira. Cijeli fenomen, i Teslino značenje, prikazao je u TV dokumentarcu „Tesla, gospodar svijeta“. Naslov je odlično pogođen. Tesla je to uistinu bio. Ali kada je shvatio da bi mogao pomaknuti i rezonantnost Zemlje, i da je zauvijek spriječen u ostvarenju svoga sna – besplatne električne energije – povukao se u tišinu svog malog apartmana. Umro je iako se, kao njegov ubojica spominje nacist Otto Skotrzeny, Hitlerov omiljeni komandos, proslavljen u otmici Benita Mussolinija iz zatvora osloboditelja Italije, koji je trebao ubiti Staljina, Tita… Ništa nije toliko nemoguće koliko dokazati istinu, do koje su spaljeni svi tragovi. Nacist je napisao „Tajne memoare“, koje počinje s proljećem 1943., nekoliko mjeseci poslije Tesline smrti, a njega i ne spominje. Bio je hvalisavac i vezujući se za Teslu dobio bi barem u svojim očima. Umro je u Madridu 1975., a zahvaljujući Amerikancima, oslobođen je od bilo kakve kazne za počinjene zločine u Drugom svjetskom ratu, a poslije rata Ameriku je naselio nacistima. U rodnoj Austriji nacisti su mu priredili sprovod, naravno, na nacistički način, o čemu postoji i autentična videosnimka, koja osporava tezu da je živio do 1999. Tesla je umro u svom apartmanu, koji i danas izgleda preskromno i pretijesno, i po svemu sudeći, siromašniji nego kada se 1884. iskrcao u newyorškoj luci, gotovo kao slijepi brodski putnik, i s četiri centa u džepu.
