Veliki petak dan je posebne skrušenosti, molitve, križnoga puta, ali i zajedništva katolika. Ove godine korizma, Veliki tjedan, Veliki petak... posve su drukčiji. Koronavirus promijenio je običaje ovdašnjih vjernika. U velikoj mjeri oblikovao je njihove živote te označio i kraj životnoga puta za dio njih. Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko ističe kako je koronavirus moderna pošast, moderna kuga, ali i poručio kako će ovo ljudi iskušenje pobijediti uz Božju pomoć.
Na Veliki petak nestvarna tišina. Kako ste vi doživjeli ovo razdoblje kušnje?
Veliki Petak i jest razdoblje najdublje šutnje. Razdoblje u kojem ostaješ sam. Isus je sam u Getsemaniju, sam na križu, sam u grobu. Mi smo u ovoj korizmi, Velikom tjednu, na Veliki petak bili tako sami, i tako blizu Isusu. Ovo što nam se događa u ovoj korizmi, u ovom Velikom tjednu, na Veliki petak vjerojatno nikada ni sanjali nismo da nam se može dogoditi. I dogodilo se. Zamislite samo sve kroz što su prošli građani glavnoga grada Hrvatske, Zagreba, tog strašnog jutra na četvrtu korizmenu nedjelju 22. ožujka u rano jutro. Potres! Dok sam se spremao za jutarnju misu, gvardijan iz Dubrave poslao mi je fotografiju s fratrima ispred samostana. Izišli su vani u hladnoću i zagrebačku maglu. Nazvao sam i samo upitao: jeste li svi živi, jeste li dobro? Strah me i zamisliti što bi bilo da nije bilo pošasti COVID-19 i da su ljudi došli na sv. mise, da su bili na ulicama u središtu grada na kojima su bile ruševine?! Mi u Hercegovini živimo i suosjećamo sa svojim pukom. Dokle smo god mogli zbog zakona i propisa, slavili smo svete mise. Onda smo ostali gotovo sami u crkvama koje smo s pukom svojim gradili da u njima slavimo, evo, i Veliki petak i Uskrs. Nedoživljeno je to iskustvo naših generacija. Vjerujem da ćemo iz njega mnoge zaključke povući i mnogo naučiti.
Neki su koronavirus nazvali kugom modernog doba, gotovo da podsjeća na neka razdoblja srednjeg vijeka. Imate li osjećaj da danas nedostaje pouzdanja, vjere da će život pobijediti?
Ovo i jest pošast, kuga. One prate čovjeka. Uzmite samo Pentateuh, tih pet prvih svitaka Starog zavjeta i propise koje Mojsije daje za tabor na putu prema obećanoj zemlji. Kako se od pošasti treba zaštiti. Dakle, one prate čovjeka tijekom sve njegove povijesti. Čovjek ih je sve pobijedio, s većim ili manjim žrtvama, barem koliko mi poznajemo povijest. Naplatio ih je životima i patnjom, ali je uvijek pobijedio. I sve su kuge i pošasti čovjeka učinile jačim. Iz svih je naučio kako pobjeđivati. Pa sjetimo se samo posljednjeg stoljeća na ovim prostorima, da ne nabrajam, s koliko smo njih izišli nakraj i koliki su u njima pomrli. Čovjek je u svakoj toj pošasti imao pouzdanje. Vjerovao je da će život, uz Božju pomoć, pobijediti. Papa je na praznom trgu sv. Petra iznio relikvije križa Kristova i slike Majke Božje koji su s vjernim pukom pobijedili svoje kuge u stoljećima prije. I još prije, psalmist u 91. Psalmu iznosi povjerenje u Boga, otprilike ovim riječima: “Svojim ćeš nas krilima zaštiti i pod Tvoja ćemo se krila skloniti. Vjernost nam je Tvoja štiti i obrana! Nećemo se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju. Ni kuge što se šulja kroz tmine ni pošasti što hara o podne...” Takvih primjera imamo i danas napretek diljem ovoga planeta. Ljudi vjeruju u život, vjeruju u Onog koji ga je stvorio i dao – Boga, i mole mu se. Smatram da ima pouzdanja.
Strah i zabrinutost prisutni su kod većine ljudi. Čini se da nikada nije bila aktualnija molitva: “Gospodine, upućujemo ti poniznu molbu: obrati nam srca pokorom i utvrdi nas u dobrim djelima da vršimo tvoje zapovijedi i zdravi prispijemo vazmenim blagdanima”?!
Često se zna reći da Boga ne spominjemo dok nam je dobro i lijepo. Studenti se, zna se kazati, mole samo uoči ispita. Mislim da nije baš tako, iako slika izvana zna biti takva. Ne bi se čovjek ni u nevolji znao moliti i imao odnos s Bogom da prije nje nije molio, i da sa svojim Bogom nema prisan odnos. Taj je odnos u nevolji još tješnji, izraženiji, egzistencijalniji. Roditelji zahvaljuju Bogu da im se rodilo dijete – radost, mole mu se da ozdravi i strepe noćima za njegovo zdravlje. I mogli bismo bezbroj životnih događaja staviti u ovu liniju. Svi smo oćutjeli kako je teško kad ljudi ne mogu doći u crkvu na svetu misu, na put križa na pobožnost sv. Anti. Nije to strah, rekao bih, već razumnost, razboritost. Molili su kod svojih kuća, uvjeren sam, još usrdnije. I molili su Boga da stvori uvjete da mogu opet biti na svom mjestu u crkvi.
Pojedini teolozi, ali i vjernici, ističu da je korona Božja kazna, opomena da su se ljudi pokvarili i udaljili od Boga. Je li to naš Bog, Bog koji kažnjava, zaziva “rat, kugu i glad”?
Nema sumnje da smo svi mi grešni. Da nam svima treba trajno obraćenje. I s koronom i bez nje. Zato uvijek i molimo od Boga oprost. A na vaše pitanje odgovorio bih ipak, nama katolicima, najvećim autoritetom na zemlji. Vjerujem da su mnogi pratili Papinu molitvu 28. ožujka na praznom trgu pred bazilikom sv. Petra. Čini mi se da je papa Franjo odgovorio baš na ovo pitanje. Uzeo je znakovito citat iz drugog poglavlja Joelove knjige. To je prorok koji je djelovao između 8. i 5. stoljeća pr. Kr. i postaje Božji izabranik upravo prigodom velikih prirodnih nepogoda i ratova te upozorava Izraelce da prepoznaju trenutak i da se obrate svome Bogu i pokaju za svoje grijehe. I Sveti Otac navodi njegov žuran poziv: “Obratite se, vratite se k meni svim srcem svojim”! Papa kaže da bismo ovo vrijeme kušnje trebali shvatiti kao vrijeme izbora. I onda, zanimljivo, u molitvenom tonu dodaje da to nije vrijeme Božjeg suda, nego našeg suda: vrijeme da se izabere što je važno, što je važnije od prolaznog, da se odvoji ono što je potrebno od onog što nije. A slično je kazao, u obliku vjerničke upute, na Cvjetnicu, kad konstatira da smo suočeni s mnogim sigurnostima koje se raspadaju i da se okrenemo onom neraspadljivom. Ovo je zapravo poziv shvatiti Isusove riječi da je On u onima koji trpe: bijah gladan, bolestan, žedan, gol... Taj i takav Isus strepi danas s ljudima u bolnici, na respiratoru, u karanteni, u izolaciji... Ljudi će ga još bolje u nevolji upoznati, kako smo i gore naglasili, tješnje će biti s Njim.
Kako u ovome kontekstu doživljavate promjenu i mise bez vjernika? Jesu li zbog toga euharistije manje “vrijedne”, a vjernici manje vjernici?
Već sam to dotaknuo. To su ona iskustva koja ni sanjao nisi da ćeš ih iskusiti. Crkve su tužne bez svojih vjernika. Nama svećenicima idu suze na oči pred praznim crkvama. Ali ako sam Papa to čini, onda moramo biti i mi na toj strani.
Pada mi na pamet i propovijed fra Stipana Matića u romanu Ivana Aralice “Put bez sna” prije napuštanja samostana u Rami i čitave Rame. Dogovor je bio da narod spali svoje kuće, a fratri će svoj samostan i crkvu. U zavežljaj će uzeti najpotrebnije i krenuti na put bez sna. I kad fra Stipan ulazi u crkvu, a na klupama gore svijeće i dogorijevaju, on je počeo propovijed u praznoj crkvi. Kad je stupio na glavni oltar, okrenuo se licem crkvenoj lađi i ugledao svoje djelo, stotine svijeća na sve strane, ispustio je baklju iz ruke, prišao stalku za knjigu i pripremio se za propovijed. Bilo je, kaže romanopisac, ljepše nego na polnoćci: niti se tko micao niti je tko kašljao, samo stotine plamenova kao stotine cvjetova i miris jelove smole. Riječi propovijedi padaju u vatru i izgaraju zajedno s drvom. Gori crkva koju je zidao, gore riječi koje je ne jednom propovijedao. Umrlo je u njemu sve što je bio, umrlo pa izgorjelo u plamenu... I kad je crkva već bila u plamenu, onda slijedi ona epizoda s Gospinim kipom i likom. Patnja je puka fra Stipana pomutila. Krvavih je nogu išao, i nije bio oni koji je bio, vele, prema romanu, njegova braća fratri. A on razgovara s Bogomajkom neiskazane ljepote koja je lice prignula lijevom ramenu, a pogled oborila zemlji. “Prečista, pogledaj kud nas vode i kamo nas tjeraju”. A ona je ponikla glavom i šapnula: “Ne moram gledati, sve to znam”. Sad bih samo dodao: Gospa naša i sad sve zna i vidi!
Vi imate bogato iskustvo, jer ste bili na službi u Međugorju, s “online” misama. Neki kažu da je to nastavak udaljavanja ljudi, neki tvrde da se ljudi tako povezuju?
Stav vatikanske Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata je da ovo vrijeme u crkvama uglavnom neće biti moguće okupljanje vjernika. Stoga se pozivaju vjernici na osobnu, kućnu i obiteljsku molitvu. Ta molitva zapravo pripravlja na duhovno sudjelovanje i primanje duhovne svete pričesti kad se preko medija pobožno, u duhu, prati prijenos euharistijskog slavlja. Dakle, sad to Crkva službeno preporuča. A i inače, onima koji ne mogu doći, starima i bolesnima, nemoćnima, te su svete mise, svete molitve, krunice preko medija melem na dušu, utjeha, to ih drži. Tako da su one nastavile tim ljudima biti njihov hod u crkvu, njihovo mjesto u crkvi te su svete mise po radiju i na zaslonima prava hrana za dušu. A kad smo spriječeni napustiti karantenu, izolaciju, kad nam je onemogućen socijalni dodir, onda su te svete mise i te molitve i onim zdravima melem i hrana duši.
Kakvo je sad stanje u vašoj crkvenoj zajednici u Međugorju, dosta je redovnika zaraženo?
Odmah po prvim rezultatima obavijestili smo javnost da je našem franjevcu, koji je na službi duhovnika časnih sestara, s prebivalištem u Miletini, i još jednom svećeniku u Međugorju potvrđen koronavirus. Svi ostali franjevci koji se nalaze u župnom uredu su testirani i nijednom od njih dosad nije potvrđena ova zaraza. Dezinficirani su svi prostori. A u skladu s propisom epidemiologa, oni još neko vrijeme trebaju biti u izolaciji, a prostor župnog ureda i crkve je u tzv. karanteni. Isto je i s Majčinim selom. Bogu hvala, i ravnatelj te ustanove nije zaražen, ali svi su u samoizolaciji i karanteni. Znamo, to su posebne mjere zdravstvene zaštite za prostore i sve one koji su bili u bliskom kontaktu s oboljelim osobama.
Što je s pastoralnim i molitvenim programom?
U dogovoru s apostolskim vizitatorom osigurali smo vanjsku pastoralnu skrb za župu. Župljani telefonom jave ako ima bolesnik ili neki smrtni slučaj, pa se onda organizira svećenik iz drugog mjesta. Tijekom ovog vremena crkva sv. Jakova ostaje zatvorena za narod, a pristup, kako spomenuh, imaju isključivo osobe koje su tamo. Dakle, franjevci - osoblje koje je u samoizolaciji i nema simptome, vode molitveni program iz crkve. Župa je ujedinjena duhom s fratrima u molitvi preko radija i drugih sredstava priopćavanja. I još nešto zanimljivo! Osim radija, preko interneta s molitvenim programom iz Međugorja svaku večer povezano je više od 3,5 mil. različitih IP adresa, odnosno uređaja, na svim meridijanima i paralelama ovog svijeta. To su, dosad, nečuvene brojke.
Kakvo je stanje s časnim sestrama u samostanu u Miletini?
Teško je stanje. Sestre su, osim borbe s ovom teškom zaraznom bolešću u svojim redovima, ranjene i tolikim površnim medijskim napadima. Tek sad i epidemiolozi spominju da je teško utvrditi tzv. nultog zaraženog u svemu ovome. Svi smo osjetili koliko je nesnalaženja i straha bilo u ovom dramatičnu vremenu. U svim službama i među tolikim pojedincima. Ne želim ni stavljati ni skidati odgovornosti za ono što svatko od nas čini, ali želim reći da se ovakva zarazna bolest svakom može dogoditi, a zajednice gdje živi mnogo osoba zajedno su najpogodnije tlo. Ovakvih primjera imamo mnogo po svijetu. Najnoviji je ovih dana u austrijskome Tirolu, u mjestu Zams, u samostanu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Tamo je oboljelo gotovo 50 redovnica i mahom su starice. Ima još mnogo samostana u Italiji, Španjolskoj, Irskoj i drugdje koji su doživjeli sličnu sudbinu u borbi s virusom. Sad je najvažnije spašavati oboljele osobe i odgovorno se ponašati. Sigurno nitko ne ide s namjerom sebe ili drugog zaraziti. Potrebno je svima baš mnogo opreza, odgovornosti, razboritosti i izbjegavanja svega što nosi povećan rizik zaraze.
Je li se moglo predusresti ovakav razvoj epidemije unutar crkvene zajednice, je li se zakasnilo s reakcijom?
Nemojmo zaboraviti da je tek 11. ožujka 2020. WHO proglasio globalnu pandemiju zbog koronavirusa. Smatram da je uvijek dobro i korisno objektivno sve vidjeti i poslužiti se razumom i znanjem, osobito znanjem struke, pa onda donijeti sud o činjenicama. Pitanja koja vode istini, pa i obliku kritike, uvijek su dobrodošla i potrebna svakome od nas. Samo tako moguće je zrelo preuzeti odgovornost i izvući pouke za budućnost. Kad govorimo o konkretnome, Božja je providnost da su svi župnici Broćanskog dekanata, gdje spada i Međugorje, već 20. ožujka, odmah po uredbi našega županijskog stožera o broju okupljanja, objavili da se neće slaviti mise s narodom i da se odgađaju zajedničke uskrsne ispovijedi. Prije toga zatvorene su i granice, odnosno uvedeno ograničenje ulaska za strance. Tako da i kontakti u Međugorju nisu onako veliki kakvi su mogli biti. Odmah na početku ove zaraze i prvih mjera poslao sam interno pismo svim našim fratrima, a ima nas na više kontinenata, s molbom da se poštuju sve uredbe civilnih i crkvenih vlasti tamo gdje žive da bismo smanjili rizik za sebe, ali i za druge, osobito za starije koji imaju veći rizik razvoja težih simptoma bolesti. Kad sve ovo prođe, bit će vremena za analize o svačijem učinjenom i propuštenom.
Kako ste doživjeli potporu koju ste dobili od pravoslavnih i kolega islamske vjeroispovijesti?
Poslužit ću se ovdje poukom jednog njemačkog mislioca koja kaže da pripada velikim Božjim dobročinstvima i to da nijedan čovjek ne vidi sebe onakvim kakav je uistinu. Pa i kad se gleda u ogledalu vidi sebe zrcalno obrnuto. Kad drugi ljudi na njemu uvide nešto čega ni on nije bio svjestan, opet znaju samo mrvicu od onog što on zna o sebi. Stoga je, veli on, najpouzdanije mjerilo nekog čovjeka njegovo djelo, njegovi čini. Ove kolege samo površno poznajem. No, ovaj njihov čin potpore rekao je mnogo i sigurno to nećemo zaboraviti. Ali ne samo njihov. Dobili smo poruke i telefonske pozive mnogih biskupa, kardinala, redovnika, redovnica i tolikih znanih i neznanih ljudi iz čitavog svijeta. Svima izražavam riječi najdublje zahvalnosti! Od srca, od srca, hvala!
Koronavirus stvorio je brojne promjene u društvu. Nisu u prvom planu ljudska prava i slobode, sada prevladava odgovornost za kolektiv. Je li ovo prilika cijelom svijetu da preispita granice ljudskih sloboda, od kojih pojedine upravo zadiru i u pravo na život?
Najveće ljudsko pravo, pravo je na život. Što će ti sloboda, bilo kakva, ako više nisi živ. Tu nema alternative. No, mi smo, čini se, usput zaboravili da je život osnovno pravo, i da nam ga je Bog dao. A ono što je Bog dao, čovjek treba poštivati. I ako bude poštivao, neće biti ubijanja nerođenog života, neće biti eutanazije, neće biti svih tih devijantnih pojava koje nas prate i prava su pošast jer ne poštuju život. A čovjek koji ne poštuje život, već je sam utonuo u tamu i provaliju smrti i sa sobom vuče druge.
Može li koronavirus donijeti i nešto pozitivno, primjerice, vratiti vrijednost obiteljskog života?
Sve što nam donese, naplatili smo već skupo. Tako smo mnoge stvari činili ne ulazeći u njihov smisao. Tek kad ih više nismo mogli činiti, jer su nam prijetile zarazom, bolešću, pa možda i smrti, oćutjeli smo što smo propuštali. Pružiti iskreno ruku čovjeku, pozdraviti ga ili mu dati mir na svetoj misi. Možda je ovo prigoda i da promislimo koliki su naši zagrljaji i poljupci bili lažni, izdajnički, proračunati. Vjerujem da ćemo se uvijek sjećati, ako Bog da, kako je bilo otužno ovo vrijeme kad ne smijemo iskreno pružiti ruku, kad i najbliži u obitelji ne smiju iskazati da se vole, da vole svoje dijete, muža, ženu, baku i djeda. Duboko vjerujem da će nam to ostati u sjećanju i prenijet ćemo to generaciji koja nas slijedi.
Pa, ipak, život nakon koronavirusa bit će iznimno izazovan za većinu ljudi zbog gubljenja poslova, nemogućnosti plaćanja kredita...?
Treba sačekati da prođe ovaj prvotni zarazni udar na naše živote. Iznimno je velika odgovornost na civilnim vlastima koje propisuju mjere za ograničavanje širenja koronavirusa. Uz ove odredbe, u ovom trenutku pandemije, liječnici i medicinske sestre naša su prva obrana. Sami su u najvećoj opasnosti, a o njima ovise mnogi životi bolesnika. Njima bih pridružio i tolike ljude koji se žrtvuju za druge, bolesne i starije. Ovo nije vrijeme za jeftine politikantske floskule. I sad i kad ova zaraza prođe potrebna nam je sinergija cijelog društva. Svaka državna, entitetska i ne znam kakva zajednica i civilni ustroj postoji radi konkretnog čovjeka. I ako u bilo kojem segmentu nije okrenuta ovom čovjeku i njegovoj dobrobiti, njegovu dostojanstvu i mogućnostima funkcioniranja, onda gubi svoj smisao. I ovim putem molim sve odgovorne ljude da se ujedine oko dobra, ostave po strani sve uske interese i nađu način zajedno s čitavim svijetom i njegovim institucijama kako sve prebroditi.
