U skladu s 20-godišnjom tradicijom u subotu koja je najbliža nadnevku smrti kraljice Katarine Kosače Kotromanić, a koja ove godine pada na 23. listopada, upriličen je XX. molitveni dan za domovinu i XVIII. hodočašće Oružanih i redarstvenih snaga BiH na Bobovcu.
Svetu misu predvodio je don Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnoga ordinarijata u BiH.
Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Molitveni pohod za domovinu na Bobovac vjernici Sarajevske nadbiskupije započeli su prije dva desetljeća, a dvije godine nakon toga pridružili su im se katolici pripadnici Oružanih snaga i snaga reda. Tako smo ove godine okupljeni i ujedinjeni tom plemenitom nakanom na dvadesetom molitvenom pohodu Nadbiskupije, odnosno na osamnaestoj molitvi katolika koji služe u Oružanim i redarstvenim snagama i nadležnim ministarstvima i upravama. Kroz proteklo vrijeme ovim dvjema grupama vjernika, na našu veliku radost, pridružili su se mnogi drugi pojedinci, branitelji, organizirana društva, povijesne udruge, predstavnici vojnih dušobrižništava iz Republike Hrvatske i Slovenije, diplomatski i vojni predstavnici u našoj zemlji. Svoj doprinos dali su i pridruživali se u molitvi također predstavnici lokalne vlasti, svećenici, redovnice, bogoslovi, sjemeništarci, pjevački zborovi i brojni ostali dobronamjerni ljudi.
Zahvalni smo dragom Bogu što je, po dobrim ljudima i njihovu djelovanju, koji su bili produžena ruka Božje dobrote, svojim blagoslovom bio prisutan i pratio naša okupljanja. Zahvalni smo mu i za kušnje, poteškoće i nerazumijevanja na koje smo ponekada nailazili, jer smo ih shvaćali kao prilike za vlastiti odgoj u poniznoj upornosti i tumačili ih kao prigodu za učiti kako je, također za ono što je plemenito i dobro, na ovomu svijetu potrebno podnijeti poneku žrtvu. Molili smo za svakoga: da dragi Bog blagoslovi te dobri ustraju u dobru i slozi, a oni drugi da se na pravi put vrate.
Zbog svega toga danas se može ustvrditi, da je kroz protekle godine ovim molitvenim pohodima iz godine u godinu raslo i oblikovano duhovno okupljanje koje već sada i posvema opravdano može biti nazvano lijepa tradicija. Tradicija koja će se, nadamo se i čvrsto vjerujemo, sretno nastaviti u narednim godinama i desetljećima. Jer sve ovo dosada mi katolički vjernici činili smo i obavljat ćemo i ubuduće sa samo jednom nakanom i ciljem: za dobro svih ljudi koji žive u našoj domovini, za razumijevanje i sreću, za pravnu i stvarnu jednakost njezinih naroda i manjinskih grupa, za mir i slogu među njima, za napredak svake vrste.
Među vrednotama za koje smo, zbog sadašnjega stanja i okolnosti u domovini, ove godine na osobito način pozvani moliti i za njihovu zaštitu djelatno doprinositi jesu ljudski život i društveni mir.
Život i tjelesno zdravlje su Božji darovi
Prema nauku Katoličke Crkve, svaki ljudski život i njegovo zdravlje moraju se poštivati. Svaki čovjek mora čuvati svoj život i svoje zdravlje i jednako drugih ljudi. To je velika moralna obveza svakoga čovjeka, koja se ne temelji na propisima ljudskih zakona, nego proizlazi iz Božje zapovijedi koja glasi: Ne ubij! Zasniva se dakle na volji Božjoj. I osim toga, tijelo nije samo naše, jer u Svetom Pismu čitamo: „Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!“ (1 Kor 6,19-20). Ono je dakle zajedno s čovjekovom duhovnom stranom element života, te istovremeno mjesto prisutnosti Duha Božjega i sredstvo kojim čovjek izvršava svoju čast i poslanje da u svom tijelu živi i proslavlja Boga.
Ćudoredni nauk Crkve odbacuje svaku ugrozu tjelesnoga života i zahtijeva njegovo poštivanje, ali ne čini od njega apsolutnu vrijednost. „Dapače, protivi novopoganskom shvaćanju koje promiče kult tijela kojemu bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo i sportski uspjeh kao neka božanstva. Zbog vrijednosnog razlikovanja što ga stvara između jakih i slabih, takvo shvaćanje može dovesti do izopačenja odnosa među ljudima“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2289).
Naspram tomu novom poganskom pokušaju, svako ljudsko tijelo kao sredstvo života i njegov sastavni dio, prema biblijskom nauku, je hram Božji. Zato je ugrožavanje i razaranje života ne samo težak prekršaj ljudskih zakona koji je podložan kazni, nego još više od toga jedan je od najtežih oblika oskvrnjenja hrama Božjega i uvreda Boga samoga, koja izaziva srdžbu Božju. O tomu svjedoči također sveti tekst u kojemu se čita: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a to ste vi“ (1 Kor 3,16-17).
Divne su to riječi Svetoga Pisma o ljudskom životu i tijelu. U tom smislu, vjerna Božjoj objavi, Crkva naučava potrebu osobne i društvene odgovornosti: „Život i tjelesno zdravlje dragocjeni su Božji darovi. Treba ih razumno njegovati, obazirući se na potrebe drugih i na zajedničko dobro. Skrb za zdravlje građana zahtijeva društvenu potporu kako bi se ostvarili uvjeti življenja koji omogućuju rast i postizanje zrelosti“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2288). Zato svi koji, osobito u ovo vrijeme raširene opasnosti po zdravlje, doprinose njegovoj zaštiti, a među njima posebice medicinsko osoblje, zavrjeđuju spomen, našu zahvalu i molitvu.
Poštivanje ljudskoga života zahtijeva mir
Navedene misli Svetoga Pisma o dostojanstvu čovjekova života i njegova tijela također su vrlo ozbiljno upozorenje i treba ih prizivati osobito u dane kada u domovini pljušti kiša teških riječi. Pozivajući se na zapovijed: Ne ubij! (Mt 5,21), Gospodin Isus Krist zahtijeva mir srca i prokazuje nemoralnost ubilačke srdžbe i mržnje (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2302). A mir srca i odsustvo srdžbe i mržnje su temelj društvenoga mira, koji je zahtjev života i u njegovoj je službi. Naime: „Poštivanje i razvoj ljudskoga života zahtijevaju mir. Mir nije tek odsutnost rata i ne može se svesti na osiguranje ravnoteže među suprotstavljenim silama. Mir se na zemlji ne može postići bez zaštite osobnih dobara, bez slobodne komunikacije među ljudima, bez poštivanja dostojanstva osoba i naroda, bez postojano življena bratstva. Mir je 'spokoj poretka' (sv. Augustin). On je 'plod pravednosti' (Iz 32,17) i učinak ljubavi (GS, 78)“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2304).
Također je katolički nauk: „Zemaljski je mir slika i plod Kristova mira koji je 'Knez mironosni', Knez mesijanskog mira (Iz 9,5). Krvlju svoga križa on je ubio 'u sebi neprijateljstvo' (usp. Ef 2,16; Kol 1,20-22), pomirio je ljude s Bogom i Crkvu učinio znakom i mjestom jedinstva ljudskoga roda i njegova sjedinjenja s Bogom (usp. LG, 1). 'On je mir naš' (Ef 2,14). Njegov je proglas: ‘Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!’ (Mt 5,9)“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2305).
U zdravlju i miru
Kršćanin je pozvan slijediti Kristov mir kako bi postigao mir svoga srca. To je stanje koje isključuje srdžbu i mržnju. Samo takvi su mirotvorci na kršćanski način kojima Isus obećava da će se sinovima Božjim zvati. Zato kršćanin, kad Krist kuca na njegova vrata, ne pušta u odaje svoga srca samo Isusovo ime, već njegove vrednote: strpljenje, oprost i osobito ljubav, koja sažima svu Isusovu poruku. Isusovim imenom se ponosi a njegove vrednote vrši.
Ljudski život, duh i tijelo i njihovo zdravlje, imaju potrebu za ljubavlju, jer samo ih ljubav brani, čuva i održava u miru. A san je Boga samoga da čovjek konačno nauči živjeti u miru. U našoj domovini također! Stoga, za kraj i s nakanom da se ta Božja želja trajno ostvaruje među ljudima, molimo: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira: Gdje je mržnja, da donosim ljubav! Gdje je uvreda, da donosim praštanje! Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo! Gdje je zabluda, da donosim istinu! Gdje je sumnja, da donosim vjeru! Gdje je očaj, da donosim nadu! Gdje je tama, da donosim svjetlo! Gdje je žalost, da donosim radost!“
