Adisa Tufo dobila je priznanje u kategoriji “Ponos BiH”, u potkategoriji “Pothvat” 18. Večernjakova pečata. Ova uspješna žena, poduzetnica, ekonomistica, književnica, motivatorica... za Večernji list dala je veliki intervju o svom životu. Ona o svojim uspjesima predaje u svim zemljama okruženja na kongresima i konferencijama, sudjeluje na znanstvenim skupovima, dobiva priznanja i nagrade te piše i govori o načinu na koji ona posluje, a tu temu obrađuje i sa znanstvene strane. - Svaki se uspjeh može modelirati. Isto kao što ja učim na nekim primjerima, tako mogu drugi učiti od mene. Kad znanje dijelimo, ono se multiplicira i svijet postaje bolje mjesto za život – kaže nam Adisa kao uvod u veliki razgovor o svemu.

Da krenemo od posljednje nagrade, a to je Večernjakov pečat u kategoriji “Ponos BiH”. Kako ste doživjeli događaj u Mostaru, a osobito taj trenutak kad ste primili priznanje?

- Tek nekoliko minuta prije nego sam izašla na scenu primiti priznanje, doznala sam da će “Večernjakov pečat – Ponos BiH” baš meni biti uručen. Bila sam nevjerojatno uzbuđena i sretna i to ni jednog trenutka nisam krila. Blagi šok, nevjerica, ushićenje, ljubav, ponos, sve se to miješalo u meni i zaista sam se u tim trenucima jako dobro osjećala. U Mostar sam došla bez ikakvih očekivanja glede priznanja, čak je i sama nominacija za mene bila velika jer su uistinu među laureatima sve najistaknutija imena iz BiH i okruženja. Svaka od tih osoba mogla je dobiti ovo priznanje, a, eto, među rijetkima sam baš ja odabrana i jako sam zahvalna i sretna zbog toga.

Direktorica ste tvrtke Čip sistemi koju ste pokrenuli sa suprugom 1996. godine, a koja zapošljava visokokvalificirane radnike, inženjere i mnoge druge. Danas je tvrtka uspješna. Međutim, bilo je, kao i u svakoj tvrtki, i teških trenutaka. No tu su se na djelu pokazale vaše liderske sposobnosti. Uzeli ste, kako naziv vaše knjige kaže, “vruć krumpir” i ostvarili pothvat. Pa recite nam tajnu, kako je jedna obiteljska tvrtka postala uspješna kao što je danas?

- Točno, Čip sistemi su dugo na tržištu BiH i od samog počeka to je bila jedna mala stabilna obiteljska tvrtka koja je zapošljavala od 5 do 10 radnika i radila uglavnom manje poslove. Bez nekih oscilacija u poslovanju tako je trajalo godinama. Ravna crta. Posao je vodio moj suprug na jedan autokratski način. Smatrala sam kako je takav način rukovođenja i upravljanja procesima odavno prevladan. U biznisu je potrebno konstantno ići naprijed, nema stajanja. Jer ako ste vi stali, drugi nisu sigurno i pitanje je dana kada ćete biti izbrisani s tržišta. Tako se i dogodilo. Prije nešto više od šest godina na čelo tvrtke došla sam ja i procesi rekonstrukcije i velikih promjena su počeli. I još uvijek traju. U onome što je izgledalo kao “neprilika” ja sam prepoznala šansu i primjenjujući najsuvremenije metode u poslovanju – krenula naprijed. Danas imamo oko trideset zaposlenika, prije tri godine izgradili smo novu poslovnu zgradu, proširili djelatnosti i opseg poslovanja, povećali sve kapacitete i, uz konstantnu edukaciju menadžmenta i svih zaposlenih, idemo naprijed.

Poduzetnici nam se često žale na nedostatak radnika, radnici na niske plaće. Kako vi na sve gledate i imate li problema s tim u vašoj tvrtki?

- Još se nisam susrela s tim problemom, ali, kako se stvari događaju, vjerojatno ni mene nedostatak kadra neće zaobići. Čip sistemi su otvorili svoja vrata strukovnim školama i sveučilištima i nama često učenici i studenti dolaze na praktičnu obuku. I to baš oni učenici i studenti koje imamo namjeru eventualno zaposliti. Nije rijedak slučaj da su takvi i ostajali kod nas. Dalje, otvoreni smo prema javnim pozivima koje raspisuju resorna ministarstva i u nekoliko navrata smo, uz poticaj, zapošljavali pripravnike, a oni koji su se tijekom svog pripravničkog staža pokazali odličnima su i ostali kod nas kao stalni zaposlenici. Mi smo danas relativno mlad tim, ali mladost i je puna energije i kreativnosti i treba joj dati priliku da iskaže i pokaže sav svoj entuzijazam. Plaće su solidne, ali nisu onolike kolike bi trebale biti u odnosu na potrošačku košaricu i ja se nadam kako će se dogoditi neke promjene te da nam neće tržište uporno nametati ovako niske cijene naših proizvoda i usluga. Ako se tu nešto ne promijeni, svi će otići jednom. Poslodavci traže od države da poduzme mjere kako bi se gospodarstvo zaštitilo, ali, nažalost, učinci su veoma mali, rekla bih, nikakvi.

Vidimo da je društvo u krizi, mladi se iseljavaju, politička pitanja se ne pomiču s mrtve točke, vlada beznađe, i to ne samo u BiH nego i u zemljama okruženja. Kako pokrenuti stvari?

- Prvo bih naglasila kako je ovdje pojedinac u krizi, i to velikoj, pa se to projektira na cijelo društvo. Neka čudna kriza identiteta vlada cijelom regijom. Ljudi su pomalo pogubljeni, rekla bih kako većina ima neka pogrešna uvjerenja. Država je korumpirana, politička situacija čini se bezizlazna. Ja ipak vjerujem u bolje… Migracija je normalna pojava i ne može se zaustaviti. Bilo je i bit će je uvijek. Sad je malo više izražena, ali očekujem kako će se mnogi od onih koji sada odlaze, kad vide da ni vani ne “cvjetaju ruže”, vratiti. Mi smo narod izašao iz socijalizma i posljedice su velike. U zapadnim zemljama naši će ljudi naučiti lekcije, a mi koji smo ovdje također ih učimo na svojoj koži. Bez rada nema uspjeha, bez rada se ne može naprijed. Ako ne sijemo – nećemo ni žnjeti… Neće se ništa lako ni preko noći pokrenuti naprijed, ali promjene se ipak događaju. Svakodnevno. Ti su koraci mali i prespori, ali su naša stvarnost. BiH je na granici s Europskom unijom, neće uvijek biti na granici, jednom će biti i dio toga. Neki procesi se ne mogu zaustaviti, bez obzira prouzročili ih mi ili ne.

Spomenuli smo knjigu “Vruć krompir” koja je inspirirajuća za mnoge. Također, vlasnica ste i nekih internetskih portala, borite se za prava žena i motivirate ih da hrabro krenu naprijed. Nažalost, primijeti se da u BiH one često ostaju u sjeni pa moramo priznati i da Večernjakov pečat stotine sati potroši na potragu za uspješnim ženama, osobito u gospodarstvu. Iako znamo da mnoge kvalitetno i puno rade, praktički drže sve konce u tvrtki, one često ne žele istupati nigdje nego ostati u sjeni muškaraca. Zašto je to tako i što ženama kojima ste inspiracija poručujete u svojim govorima?

“Vruć krompir” je i napisan kako bi motivirao žene da izađu iz sjene. Da im kaže da mogu i da su jednako vrijedne i da “njegova visost” muško nije ugrožena ako “žensko” u javnosti kaže i pokaže što može i koliko može. Da, u BiH žene stoje postrani i ne smeta im da “okite muža svojim perjem”. Za ovih šest godina, koliko sam na čelu obiteljske tvrtke, svašta sam i čula i vidjela i doživjela na svojoj koži. Sigurna sam kako bi malo žena izdržalo to što sam ja prošla. Svi su “najpametniji” i svi “nabolje sve znaju”, a ženi je definitivno “mjesto uz štednjak” i ako želi pojaviti se u javnosti sigurno nešto mora žrtvovati. Mnogi su mi uspješni i poznati muškarci (pa i žene) iz BiH postavili to pitanje - nauštrb čega je ovo što radim?! Od žene se očekuje da bude superžena, a to podrazumijeva da je u svemu izuzetna, dok se od muškarca očekuje da zarađuje i to je dovoljno. A koliko god da donese, ženi treba biti dosta! Ovakav način razmišljanja je prevladan. Žena i muškarac nisu i ne trebaju biti jednaki, jednostavno su različiti i to treba prihvatiti kao ljepotu i realnost, ali i žena i muškarac moraju, baš u svemu, imati jednaka prava i jednake prilike. I moraju se osjećati jednakima, a ne dopustiti ni u jednom trenutku da zbog svoje “ženskosti” budu stigmatizirane. Ja izlazim u javnost i ne obraćam pozornost na sve zlurade komentare. Radim to zbog svojih kćeri, zbog svih žena i djevojaka i svih onih djevojčica koje se tek trebaju roditi. Ne želim da svoje krupne oči obaraju pred bilo čijima. Svi imamo jednaka prava na uspjeh i ako ga postignemo, trebamo znati i uživati u njemu. Sretne žene sretnu djecu rađaju…

Pripremate i novu knjigu. O čemu će ona govoriti?

- Radni naslov nove knjige “Ja životu u oči gledam” sam po sebi puno govori. Za koji dan će izaći iz tiska drugo izdanje “Vrućeg krompira” koji je dosta dopunjen i izmijenjen u odnosu na prvo izdanje i neću žuriti s novom knjigom, pišem je i puštam je da zrije. Svaki dan naučim nešto novo i želim to u nju utkati. Da budem što uvjerljivija. Često me pozivaju da govorim, da održim neko predavanje, u BiH i u svim zemljama regije. “Na terenu” doznam s kakvim se sve problemima žene susreću i koliko je ogromna potreba za osnaživanjem žene. Meni žene puno pišu. Traže savjete i podršku. Nekoliko puta sam bila i mentorica mladim poduzetnicama. Certificirani sam coach. Ono što najčešće susrećem je strah. Strah od neuspjeha i strah od tuđeg mišljenja. A kad se toga oslobodimo, jednostavno poletimo. Čovjek zaista posjeduje sve resurse koji su mu potrebni za uspjeh. A ja pomažem ljudima da to osvijeste i o tome pišem.

Kad ste spomenuli taj strah tuđeg mišljenja, nosite hidžab hrabro i samouvjereno. Međutim, imate li problema zbog toga, ipak djelujete diljem regije, pa i svijeta?

- Često me pitaju imam li zbog hidžaba problema i susrećem li se s nekom vrstom diskriminacije. Ne, nikada se nisam osjećala bolje ili lošije ili mislila da sam drugačija zato što nosim hidžab niti mi je on bio prepreka na bilo kojem mom putu. Ja se jednostavno tako odijevam i nisam primijetila da me zbog hidžaba ljudi manje vole, naprotiv.

Uz sve navedeno, znamo da se bavite pčelarstvom i proizvodite organsku hranu. Koliko je to zahtjevno i odakle ljubav prema pčelarstvu i proizvodnji hrane?

- Pčelarstvo je negdje u mojim genima. To jednostavno volim i ne bih znala objasniti zašto. Pčele su u mom dvorištu, odmaraju me. Uvijek je tu od 30 do 50 pčelinjih društava. Suprug mi pomaže u logistici, oko sanduka, okvirova i vrcanja ima mnogo posla, ali košnice otvaram isključivo ja. Imam i plastenik. Uzgajamo povrće koje jedemo. Ono što sami proizvedete uvijek ima poseban okus. Jedinstven. Voljela bih se više baviti poljoprivredom. Dijete sam s asfalta, rođena i odrasla u Sarajevu, ali sam uvijek bila na neki način vezana za selo i jako sam intenzivno doživljavala svu blagodat koju selo nudi. Vjerujem kako ću i pčelinjak proširiti, ovo što imam je previše malo košnica kako bih mogla realizirati sve ideje koje imam. Primjerice, sad pripremam korporativne darove za poslovne partnere. To su veoma lijepo dizajnirane kutije u kojima će se nalaziti male staklenke s medom i još nekim mješavinama i proizvodima koje isključivo ja radim ili netko od članova moje najuže obitelji. To je nešto originalno i jedinstveno i svima će se svidjeti. A mi uživamo u tome i jako smo ponosni na te svoje uratke.

U vašoj biografiji piše ekonomistica, poduzetnica, menadžerica, liderica, blogerka, umjetnica, prirodnjak... Nekako kad sve iščitavamo teško je zaključiti kako uspijete u 24 sata sve poslove obaviti, ali vidimo da vam to ide. Recite nam tajnu?

- (Smijeh) Uvijek isto pitanje. Jednom sam pročitala da je netko rekao: “Ako radite posao koji volite, nećete morati raditi ni jedan dan u svom životu.” E, tako se ja baš osjećam, radim ono što volim i uživam. Ekonomistica sam po struci, trenutačno na magistarskom studiju iz oblasti poslovne psihologije; doktorirat ću ipak na nečemu iz ekonomskih znanosti. Poduzetnica sam – jer konstantno pokrećem nešto novo i inovativno, ne bojim se svoje ideje realizirati. Ako neka i ne uspije, nema veza, ja idem dalje. Novih ideja uvijek ima. Da, menadžerica sam, vodim obiteljsku tvrtku i to za sada jako dobro radim. Pišem blog i kolumne, volim crtati, slikati i radim kaligrafiju. Mojih radova ima svugdje po BiH i Europi. Volim planinarenje i biciklizam. Prirodu uopće. I svašta još volim… A kako mi to polazi za rukom? Rekla bih da sam posvećena osoba i kad nešto radim, bez obzira što je to, radim uistinu onako kako najbolje mogu i znam. Trudim se naučiti i raditi kvalitetno. Nema veze što je to što je trenutačno u mojim rukama, dok traje, to mi je najvažnije na svijetu. Dalje, ja se nikada ne okrećem iza sebe, ne žalim za naizgled propuštenim prilikama. Ono što se dogodilo nije me moglo zaobići. A ono što nije, nije ni trebalo… Živim sadašnji trenutak, ali uvijek fokusirana na budućnost. Trudim se biti korisna ovom društvu i svojim postojanjem ostaviti neki trag.

Rekli ste u jednom od intervjua kako vam je vjera najviše pomagala u teškim trenucima. Vaše riječi su: “Čovjek vjernik nikad se neće uzdići iznad drugih, nikad neće sebe smatrati boljim od drugih, neće drugima činiti ono što ne bi volio da netko učini njemu”. U današnjem svijetu snažna poruka, pa za kraj ovog razgovora osvrnite se svojom završnom riječju i na tu poruku.

- Da, vjera je dio mog identiteta. Istinski vjernik je dobar čovjek. Dobro nosi u sebi i samo dobro daje i uglavnom dobro i vidi. Ja jako volim ljude i to ljudi s kojima dolazim u kontakt osjete. Širim ljubav i u svakom ljudskom biću, vidim ono najbolje. A svatko ima barem trun dobra koje u sebi nosi. Volim to dobro probuditi u čovjeku. Svi smo samo ljudi i svima nam je isto dano. I ako već želite, za kraj ću citirati jedan odlomak iz knjige “Vruć krompir”:

“I koračaj s osmijehom. Vidjet ćeš kako je sve lakše. Osjetit ćeš koliko ćeš pozitivnih vibracija privući, nećeš znati objasniti, ali će se lijepi trenuci jednostavno početi događati. Pomiluj dijete. Poljubi dragu osobu. Pokloni nekome cvijet. Izreži nešto od papira i daruj s ljubavlju. Nasmij se policajcu u prolazu. Pomozi starici da prijeđe ulicu. Izmrvi stari hljeb i nahrani ptice. Nahrani mačku ili promrzlog psa. Slavi život… Zbog samo jednog osmijeha život će ti postati sadržajniji i ljepši. Samo jedan jedini osmijeh promijenit će čitav tvoj svijet…”

Ova stranka je najveći gubitnik na izborima