Joe Biden održava visok ritam. U osam mjeseci na vlasti pokrenuo je niz procesa globalnih implikacija. I djeluje usporedo u više smjerova, dinamičnije nego što je to radio Barack Obama. Donald Trump je znao biti neočekivan i tada bi se čvrsto uhvatio teme pa se činilo da se ništa drugo ne događa.
Dok su se tone tinte trošile na isticanje neuspjeha u Afganistanu (nisam u toj skupini), naglašavajući kako je Kina dobila u ruke veliku pobjedu, Bidenov je tim pripremao jedan od najtežih udaraca Pekingu. Quad, ideja bivšeg japanskog premijera Shinza Abea, postao je stvarnost u nekoliko mjeseci. U ožujku je bio virtualni summit SAD-a, Indije, Japana i Australije. U rujnu je objavljeno da će Australija dobiti nuklearne podmornice. Novi razgovor čelnika je za koji dan u SAD-u. Uživo.
Šok koji se dâ iščitati u kineskim reakcijama nagovještava da su stvarno iznenađeni. Predsjednik Xi Jinping jučer na summitu SCO-a (Shanghai Cooperation Organization, Šangajska organizacija za suradnju) - sudjelovao je virtualno jer se kao i Vladimir Putin silno boji moguće zaraze covidom-19 - naglašava da "nikad, ni u kojim okolnostima, ne smijemo dozvoliti bilo kakvu vanjsku interferenciju u unutarnje poslove zemalja regije". Ali, Australija je regija. SAD povlači vojne kapacitete s Bliskog istoka. Ne iz baza, poput one u Kataru. U Iraku će ostati samo obučavatelji. Biden nedvojbeno i realno kreće u natjecanje s Kinom za prevlast u 21. stoljeću. Indo-Pacifik je teatar gdje se to natjecanje odvija. Tu se definira globalna dinamika. Nikako samo vojno, zato Kina želi postati članica Sveobuhvatnog i progresivnog sporazuma o transpacifičkom partnerstvu (CPTPP). Ostatka ideje koju je Trump torpedirao.
Peking je burno reagirao i na najavu da bi Republika Koreja (Južna) mogla postati dijelom Pet očiju (Five eyes, obavještajni savez Australije, Kanade, Novog Zelanda, Ujedinjene Kraljevine i SAD-a). A Japan obranu neovisnosti Tajvana smatra nacionalnim interesom. Čudi me čuđenje EU. Libija je pokazala da Unija nije u stanju voditi vojne operacije. Ništa se do danas nije promijenilo. Neki su europski brodovi u Indo-Pacifiku, ali gotovo neprimjetni. SAD za Indo-Pacifik treba ozbiljne strateške partnere. London to i nije, ali to su posebni odnosi. Japan, Koreja, Indija, bude li sreće, Vijetnam i Indonezija, oni su presudni. EU neka se bavi Rusijom, Zapadnim Balkanom, Sjevernom Afrikom. Susjedstvo. Dok ne shvati da ne smije biti talac konsenzusa. Ili će ostati globalni geopolitički patuljak.
