Na nedavno održanom 7. međunarodnom kongresu Dani inženjera strojarstva u Vodicama jedan je od cijenjenih predavača o vodiku kao gorivu bliske budućnosti bila i izv. prof. dr. sc. Iva Ridjan Skov sa Sveučilišta Aalborg u Danskoj. S hrvatskom znanstvenicom porazgovarali smo o velikoj temi u Europi, energetskoj tranziciji, cijeni struje te na koji je način Danska uspjela 50% svojih potreba zadovoljiti iz obnovljivih izvora energije.
Završili ste energetsko planiranje, žene to ne odabiru često?
Imala sam davnih dana ideju da studiram psihologiju, ali uvijek sam imala dobre ocjene, voljela matematiku... Diplomirala sam na FSB-u, a energetika mi je zapela za oko kada smo imali prezentacije smjerova. Ljubav na prvu prezentaciju! U Danskoj se sve to i pokrenulo, od 2012. sam na fakultetu, a prije dvije godine sam postala izvanredna profesorica.
Danci su uspjeli zadovoljiti više od 50% svojih energetskih potreba iz obnovljivih izvora. Vjerujem kako je to u nekoj vezi i nacionalnim mentalitetom.
Oni imaju više od 40 godina uspješnog energetskog planiranja, imaju ciljeve koji su zapravo politički, praktično nametnuti. Ima, dakako, nešto i u ljudima, mentalitet je potpuno drukčiji od našeg, ljudi poštuju donesene odluke, ideje se provode u djela. Ljudi su osviješteni o tome kakva je trenutačna situacija... No u tim su političkim ciljevima izuzetno angažirani, imaju vrlo jaku industriju, bogata su zemlja. Znanje koje sada imaju skupo je, u sve se jako puno ulagalo, a riječ je, prije svega, o visokvalificiranoj industriji. Imaju i želju uvijek biti prvi, tako su se i brendirali, što je jako dobro.
U tu svrhu morala je nastupiti i promjena sustava.
Pa za nekoga tko se bavi energetskim planiranjem, više od 50% obnovljivih izvora i nije nešto posebno. U sustavu vam i do otprilike 20% može biti vjetar, i to se lako implementira, ali kada prijeđemo 20%, onda treba razgovarati o kogeneracijskim postrojenjima, o daljinskom grijanju itd. Oni su svoj centralizirani sustav, kakav mi još imamo u Hrvatskoj, pretvorili u decentralizirani sutav koji bolje funkcionira s vjetrom jer se koriste manja postrojenja, u pravilu kogeneracijski sustavi koji brzo odgovaraju na promjene u vjetru i proizvodnji. Taj cilj, prelazak s centraliziranog na decentralizirani sustav, omogućio je tranziciju prema više obnovljivih izvora energije.
Kako je ta tranzicija utjecala na cijenu električne energije u Danskoj?
Sama proizvodnja električne energije u Danskoj jedna je od najjeftinijih u Europi. Na to dolaze tarife, takse i ostalo i tu Danska iskače pa struja za same potrošače ispada najskuplja. Ali standard je drukčiji. U mojem kućanstvu nikada račun za struju nije bio stvar prijepora. Primanja su takva kakva jesu, pa račun za struju nema toliki udio kakav ima u Hrvatskoj. U Danskoj se o režijama praktično uopće ne razgovara.
Kako je onda prosječni Danac prihvatio tranziciju?
Tamo dosta ljudi ima i suvlasništvo u vjetroelektranama, manja mjesta dijele vlasništvo u vjetroturbini. Takvo je zajedništvo integrirano u društvenu zajednicu. Ljudi su shvatili kako i oni sami imaju nešto od toga, i to je utjecalo na percepciju obnovljivih izvora. Postoji i politički konsenzus, svi se slažu da je to put prema naprijed, nema više rasprave i pitanja hoće li se nešto graditi ili ne. Tehnologije su tu, industrija je jaka i zainteresirana, sve ide stalno prema naprijed.
Vjerojatno se osim vjetra koriste i drugi obnovljivi izvori?
Danska je imala velike prosvjede protiv nuklearki 70-ih godina, pa ih više nema. Švedska ih ima, no one najbliže Danskoj je zatvorila. Imaju kogeneracijska postrojenja, vjetar, nešto solarnih polja, puno postrojenja za biomasu, a velik je udio bioplina zbog velike poljoprivredne i prehrambene industrije. Većina je bioplinskih postrojenja na gnojivo, pa je taj sektor jako subvencioniran. Danska spada među pet biomasom najbogatijih regija u Europi, a još 50% potreba uvozi. Niz je godina Danska dobivala toplinsku energiju i spaljivanjem otpada, no sada zbog promjene regulativa to moraju malo promijeniti, mora se smanjiti uvoz otpada pa se sada razgovara kako to nadoknaditi.
Vodik se ističe kao gorivo budućnosti. Koliko je to, po vašem mišljenju, realno?
U Danskoj nije bilo previše rasprave o primjeni vodika u manjim omjerima. Zasad je mišljenje da se vodik ne treba koristiti u osobnim vozilima, već da se treba koristiti u industrijskim postrojenjima. Koncentrirani su na konverziju vodika na elektrogoriva. Pokušavaju zadovoljiti potrebe za gorivima tamo gdje alternative nisu dovoljno učinkovite, poput biogoriva druge ili treće generacije. Biomase nema koliko je treba, ograničen je resurs, koristiti je treba tamo gdje je najpotrebnije. Za ostalo se pokušavaju implementirati obnovljivi izvore u kombinaciji sa skladištenjem energije. Najveći svjetski brodar Maersk najavio je da želi koristiti alternativna goriva pa namjeravaju 2025. uvesti brod na amonijak i metanol. Fokus je i na gorivima za zrakoplove kako bi se riješio i taj problem. Kada se o vodiku govori, riječ je jedino o zelenom vodiku, plavog će možda biti samo u nekom prijelaznom razdoblju.
Ipak, zasad je malo konkretnih koraka?
Rasprave o promjeni sustava i energetskom planiranju uvijek su dinamične jer je jako puno lobija, prikrivenog subvencioniranja. Tako je i kod vodika jasno da ga treba skladištiti, ali je pitanje koliko dugo, te gdje ćemo ga koristiti. A s obzirom na to da je sivi vodik već prisutan u industriji, ne vidim razloga zašto ga se jednostavno ne zamijeni zelenim. No, veliko je pitanje kada će industrija biti spremna. Čini se da će penale za emisije trebati podignuti na više od 100 eura po toni jer sada je jeftinije platiti kaznu nego ulagati. Kada se to promijeni, doći će i do bržeg uvođenja vodika. Vode se velike rasprave ima li dovoljno posla koji bi opravdao takvu promjenu, kao i koliko bi stajali energetski sustavi s obnovljivim izvorima. Naše kao i druge studije ne pokazuju da su takvi sustavi skuplji. Riječ je samo o promjeni u strukturi troškova. Kod obnovljivih izvora troškovi primarno predstavljaju investicije jer ne trebate goriva da biste energiju dobili.
Što mislite o Tesli, je li ta kompanija utvrdila smjer u kojem će ići automobili?
Svojim studentima kažem kako skidam kapu Elonu Musku jer je toliko toga napravio za električna vozila. Ali hoćete li vi doista sutra kupiti Teslu? Tesla predstavlja automobil koji bi kupio netko tko kupuje Audi ili čak Maserati, Ferrari. To su elitna vozila fantastične tehnologije koja imaju puno prednosti spram današnjih vozila koja poznajemo i proizvođača koji su izbacili svoje verzije električnih vozila jer su krenuli od početka. Sva nova električna vozila koja se pojavljuju, poput Volkswagenovih ili Hyundaijevih, prate zatvaranje proizvodnje drugih vozila. Električna vozila su postala mainstream, nešto što će okrenuti priču. Ali, većina potrošača neće kupiti Teslu. Kupit će vozilo njima poznatijeg proizvođača, u dosegu svoje kupovne moći.
Je li realno očekivati da ćemo se doista do polovice ovog stoljeća riješiti konvencionalnih vozila?
Ne vidim budućnost u kojoj ćete 2050. kupovati osobni automobil s motorom na unutrašnje izgaranje. Tržište će se do tada promijeniti, pitanje je samo koja sve. Trebala bih imati više ekonomskih znanja za detaljniji odgovor, ali budućnost automobilskih motora s unutarnjim izgaranjem – ne vidim.
Što je sa zrakoplovima, oni su najveći zagađivač?
Postoji ozbiljna šansa da dio zrakoplova bude elektrificiran, pogotovo oni koji putuju na manjim udaljenostima. Ima i teorija o tome da će u tome sudjelovati motori na vodik. Dobro je što, unatoč dugom procesu certificiranja goriva, novo gorivo temeljeno na vodiku ne bi zahtijevalo prevelike preinake motora zrakoplova te na pogonu.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/techsci/nema-sumnje-buducnost-koja-nas-ceka-nakon-2035-sigurno-je-elektricna-1530154 - www.vecernji.hr
