Šahtarova ikona, idol i junak, rekorder po broju nastupa i trofeja, vratio se kao pomoćni trener u klub čijim je bojama bio vjeran 15 godina, unatoč izgnanstvu iz Donjecka i ponudama iz Barcelone, Chelseaja i Bayerna.
Riječ ‘legenda’ u sportu se često i pretjerano koristi za sportaše s izuzetno uspješnim karijerama, no u slučaju Darija Srne taj je izraz sasvim prikladan.
Rođen prvog dana svibnja 1982. godine u Metkoviću, uspinjao se kroz redove lokalne Neretve, odakle ga je 1999. Hajduk povukao na Poljud.
Lojalan i u izgnanstvu
Dokazavši se u mladoj momčadi bijelih, iduće je godine lansiran u seniorski pogon i ubrzo se izborio za naslovnu ulogu. Kao Hajdukov je član osvojio prvenstvo 2001. i kup 2003. godine, stekao prva međunarodna iskustva i odjenuo dres reprezentacije.
U ljeto 2003. zakoračio je na višu stepenicu pridruživši se ambicioznom Šahtaru multimilijardera Rinata Ahmetova.
Tamo, u istočnoj Ukrajini, krenuo je na putovanje koje nije mogao ni zamisliti. Odigrao je presudnu ulogu u Šahtarovu preuzimanju ukrajinskog trona od dotad gotovo nedodirljivog kijevskog Dinama. U karijeri koja je obuhvatila 15 godina skupio je 536 nastupa, 49 golova, 26 trofeja i nebrojene nagrade.
Srna i rudarski klub dosegnuli su vrhunac 2009. kad su se sučelili s europski prekaljenim Werderom u finalu Kupa Uefe na istanbulskom stadionu Şükrü Saracoglu. Kako su se u 90 minuta Luiz Adriano i Naldo upisali na semafor, po jednom za svaku momčad, pobjednik je potražen u dodatnih pola sata.
U osmoj minuti produžetka Srna je primio loptu na krilu i započeo akciju koju navijači nikad neće zaboraviti. Sjurio se do ruba šesnaesterca, uočio Jadsona i poslužio mu loptu koju je Brazilac iskoristio.
Odoljevši Werderovoj ofenzivi, Šahtar je pobjednički dočekao završni zvižduk postavši tek drugi ukrajinski klub – poslije kijevskog Dinama – koji se domogao europskog pokala.
Iako su sva tri strijelca bili Brazilci, Srna je bio najbolji igrač finala. Hrvatski reprezentativac na vrhuncu je bio između 2009. i 2012. U to je vrijeme dvaput proglašen ukrajinskim nogometašem godine, sloveći za jednog od najboljih desnih braniča na svijetu.
Njegova je ljubav prema narančasto-crnoj kombinaciji izašla iz nogometnih okvira. Kad su proruske snage u proljeće 2014. okupirale Donjeck i okolinu, Šahtar je bio prisiljen preseliti se na zapad, u tisuću kilometara udaljeni Lavov, a kasnije u Harkiv.
U tim je okolnostima kao stranac mogao tražiti izlaz prema mirnijim državama, ali ostao je u Ukrajini i sudjelovao u pomaganju ratnim žrtvama. Koncem 2014. otkupio je 20 tona mandarina od metkovskih uzgajivača i poklonio ih školarcima u okupiranom Donbasu.
Povratak tamo gdje je obožavan
Drugom je prilikom darovao više stotina prijenosnih računala djeci u internatima, siročadi i djeci s posebnim potrebama.
– Šahtar je moj dom. Osjećao sam da nakon toliko godina ne mogu jednostavno odšetati iz kluba. Nisam takav tip – očitovao se kapetan vatrenih i kluba iz Donbasa.
Svih tih godina u ulozi stalnog hrvatskog reprezentativca, često je dovođen u vezu s velikim zapadnjačkim klubovima. Tako je 2009. spominjan u kontekstu Chelseaja kao zamjena za Joséa Bosingwu.
Britanci su pisali da je Harry Redknapp raspoložen dovesti ga u Tottenham, potaknut preporukama koje je dobio od Vedrana Ćorluke, Luke Modrića i Nike Kranjčara. Još je zagrijaniji bio Bayern.
Nagađanja su se opet rasplamsala 2016. kad je Barcelona stavila Šahtarova kapetana na vrh ljestvice kandidata za nasljednika Danija Alvesa, koji je prešao u Juventus. Srna je odbio Katalonce, izjavivši ukrajinskim novinama da mu je “milije osvojiti prvenstvo sa Šahtarom nego Ligu prvaka s Barcom.”
Međutim, ipak nije zaključio igračku karijeru u Rudarima. Njegovu je odlasku iz Ukrajine kumovala 17-mjesečna suspenzija zbog pozitivnog testa na steroid DHEA. Srna tvrdi da mu je netko bez njegovog znanja poslužio ovaj muški hormon, koji je Uefa zabranila, iako se u SAD-u prodaje bez recepta kao dodatak prehrani.
Prošlog je ljeta, dok je Hrvatska bila u euforiji zbog svjetskog srebra, iznenađujuće potpisao za Cagliari i pomogao mu da izbori ostanak u Serie A.
Dok je bio odsutan iz Ukrajine, Šahtarov je predsjednik Ahmetov umirovio njegov broj 33, koji će zauvijek ostati povezan s omiljenim kapetanom. No, Srninoj vezi s Rudarima nije došao kraj.
Po završetku avanture na Sardiniji napravio je logičan korak vrativši se u Šahtar kao pomoćni trener. Nekoć uzbudljivi jurišnik po desnom boku, borac i motivator ući će u posao u stručnom stožeru Luisa Castra da bi u doglednoj budućnosti, zašto ne, postao glavni trener. Što bi bilo prirodnije nego da nastavi trofejni niz?
