Prelazak u Schalke 04 pa onda i prelazak u Sevillu iz njemačkog kluba nosio je za našeg Ivana Rakitića po jednu ključnu životnu odluku. Kako je objasnio na webu The Player’s Tribune gdje igrači iznose osobne priče vezane za njihove karijere i život, po dolasku iz Basela u Schalke 04 iz Gelsenkirchena morao je odlučiti - Švicarska ili Hrvatska.
- Bilo je to nekoliko dana prije nego sam potpisao ugovor sa Schalkeom. Ležao sam u svojoj sobi i razmišljao o tome, trebao sam nazvati švicarskog i hrvatskog izbornika. Odlučio sam da će prvi biti švicarski izbornik, bio je to tada Kobi Kuhn jer u tom sam trenutku bio dijelom švicarske nacionalne momčadi, pa je hrvatski izbornik Slaven Bilić morao biti drugi. Želio sam najprije švicarskom izborniku objasniti zašto prelazim u hrvatsku vrstu, jer nije to nikada bila odluka protiv Švicarske nego za Hrvatsku - rekao je Rakitić i dodao:
- Kada sam obavio razgovore, izašao sam iz sobe i našao se s ocem. Rekao sam mu ‘to je to, igrat ću za Švicarsku!’. A on je rekao, ‘pa dobro to je lijepo, neka si tako odlučio’. No, onda sam mu rekao ‘ne, igram ipak za Hrvatsku’, i on je zaplakao. Bio je to za njega najveći trenutak.
Emocija je prema kockastom dresu, naime, kod Rakitića postojala još od malih nogu.
Stigla dva hrvatska dresa
- Nismo znali što je u kutiji kada je stigla do naše kuće u Švicarskoj. Na njoj je bila naškrabana povratna adresa u Hrvatskoj. Zapravo, bilo je to mjesto koje smo zvali domom, ali je isto tako bilo i mjesto u kojem moj brat i ja do tada nismo nikada bili. U kući smo govorili hrvatski i bilo je puno Hrvata u našem gradu u Švicarskoj. No, Hrvatska je za mene bilo nešto daleko. Roditelji su je napustili kada je izbio rat 1991. godine i nikada se nismo vratili. Moj brat Dejan isto je rođen u Švicarskoj. Hrvatska koju smo poznavali bila je ona koju smo vidjeli na televiziji i na fotografijama koje su nam roditelji pokazivali. I kroz telefonske razgovore roditelja koje smo prisluškivali, piše Rakitić o svojem djetinjstvu u Švicarskoj.
- I tako, kada je otac otvorio kutiju i izvadio dva hrvatska dresa, za brata i mene bilo je to snažno iskustvo. Kao, da, i mi smo toga dijelom, piše Rakitić.
- Kada sam počeo igrati, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam odoru moje druge domovine, Švicarske. Moram biti pošten... govorio sam ljudima ‘Ja sam Švicarac’. I uvijek sam dobivao čudne poglede. ‘Švicarac? Ivan Rakitić?’ Ali ja sam rođen u Švicarskoj, odrastao sam tamo, tamo sam išao u školu, iz Švicarske su mi prijatelji. I bio sam jako ponosan što sam nosio švicarski dres pet godina kada sam igrao za mlađe sastave. Ali najveći dio mog srca pripada Hrvatskoj, kaže naš reprezentativac koji je podijelio još jednu priču. Onu o dolasku u Sevillu.
- Imam hollywoodsku priču, romantičnu komediju. Koja je zapravo stvarna. A počinje s jednim Hrvatom koji ulazi u bar... Bilo je to 2011. godine. Imao sam 21 godinu. Stigao sam u Španjolsku relativno kasno, možda oko 10 sati navečer. Igrao sam četiri godine za Schalke 04 u Njemačkoj a za Sevillu sam trebao potpisati sljedeće jutro. Sve što sam trebao jest obaviti liječnički test i potpisati dokumente. Moj je stariji brat Dejan putovao sa mnom, kada smo stigli do hotela, imali smo kasnu večeru s nekim ljudima iz kluba. Iz nekog razloga, bio sam nervozan nakon večere, znao sam da neću moći zaspati. Pa sam rekao bratu ‘Idemo nešto popiti pa ćemo u krevet’. Te su mi riječi promijenile život - ističe Rakitić i nastavlja:
- Jer je žena koja je tada radila u hotelskom baru bila... Wow. To je dio filma u kojem sve ide usporeno, razumijete? Bila je prelijepa. Rekao sam sebi ‘OK, Sevilla, uh, jako mi se sviđa ovo mjesto’. Ali nisam joj mogao reći ništa osim ‘Hola’, jer nisam znao ništa španjolskog. Govorio sam njemački, engleski, talijanski, francuski i hrvatski, ali ne i španjolski. Bilo mi je grozno, sjeća se Rakitić čiji je brat te večeri primio poziv od drugog europskog kluba koji je čuo da su u Sevilli.
Trenirao jače zbog Raquel
Za Ivana je riječ data predsjedniku Seville bila dovoljna.
- Nakon toga pogledao sam preko bara i rekao, ‘Vidiš našu konobaricu? Igrat ću ovdje za Sevillu i oženit ću tu ženu’. Brat se nasmijao rekavši ‘OK, štogod’. Mislio je da se šalim, opisuje Ivan Rakitić susret sa svojom budućom suprugom.
- Tražio sam kuću u Sevilli i svakog jutra spuštao se do hotelskog bara kako bih popio kavu i Fantu ali i da još jednom vidim prekrasnu konobaricu. Sve što sam o njoj znao bilo je da se zove Raquel. Ona nije znala engleski a ja nisam znao španjolski. I tako svakoga dana... ‘Buenos dias, Raquel. Un cafe y un Fanta naranja’, piše Rakitić koji je zbog toga pio toliko kave da je bilo presmiješno. A Raquel je zvao van 20 ili 30 puta u međuvremenu učeći španjolski.
- Jednog dana, Raquel mi je konačno objasnila zašto ne želi izaći sa mnom. Ti si nogometaš, rekla je, mogao bi otići već sljedeće godine u drugu državu. Žao mi je, ali ne. Pomislio sam, sigurno me vidjela kako igram pa misli kako neću biti previše dobar i Sevilla će me prodati u ljeto. Dio je moje motivacije da još bolje treniram da se ustalim u prvih 11 i ostanem u Sevilli kako bi Raquel konačno izašla sa mnom. Trebalo mi je ravno sedam mjeseci. Stigao sam 27. siječnja a 20. kolovoza dobio sam SMS: U baru je sa sestrom na piću! Ne radi! Tko je poslao, odbijam reći, ionako je već puno ljudi znalo za moju priču. Bio je to prvi puta da smo izašli, sjeća se Rakitić.
