U kolovozu, nakon što je Goran Ivanišević osvojio prve olimpijske medalje za Hrvatsku, dvije bronce, trebao je odmah sjesti na avion i krenuti u Monte Carlo kako bi se pripremio za US Open. Odlučio je ipak poći kući, u Split, samo da prespava ondje jednu noć.
- Jedan mi je navijač rekao 'Lijepa majica', rekao sam mu 'Evo ti je'. Drugi je rekao 'Taj remen ne izgleda loše', skinuo sam ga i dao mu. Rekao sam svima: Evo, sve uzmite, samo mi ostavite gaće - prepričavao je Ivanišević doživljaje nakon Barcelone.
Tek mu je bila 21 godina, a za ratom pogođen narod svoje malene domovine bio je heroj. Slavljen i hvaljen, velik, najveći.
- Bilo je tri ujutro kada sam stigao na aerodrom i svejedno je bilo 500 ljudi ondje. Nikada to nisam vidio, bio je lijep osjećaj - ispričao je s osmijehom jedne prilike davne 1993. u intervjuu novinaru NY Timesa. Onda se prisjetio koliko je sreće imao. Bio je mlad, milijunaš, imao je skupu kuću u Monte Carlu, Mercedes u garaži, ali je odlučio doći kući, samo nekoliko kilometara dalje od prve crte bojišnice.
Proveo je neko vrijeme sa svojom tadašnjom djevojkom Danielom Mihalić, a onda krenuo za Monaco gdje mu je živio trener Bob Brett. Pokazujući na planinu koja Split dijeli od sjeveroistoka.
- Nekada se čuje rat s one strane. Nekada i nekome u Splitu bude dosadno pa pucaju u zrak iz pištolja, nemojte se uplašiti - rekao je američkom novinaru.
Još 1991. Goran je ušao u Top 10, a zbog uzavrele agresije na Hrvatsku nije se mogao 11 mjeseci vratiti kući. Putovao je po turnirima, a nije mogao niti telefonski kontaktirati obitelj jer su bile presječene i telefonske mreže. Ipak, snašli su se. Sestra mu je napustila Split sa svojom obitelji na neko vrijeme, a otac se pridružio njemu u Milanu, no zbog ozljede Ahilove tetive liječio se u Monte Carlu, u Goranovom domu. I baš dok se on rekuperirao, čuli su se i prvi srpski rafali u Splitu. Bilo je to 6. studenog 1991. Nakon što se situacija malo smirila, Goranova se majka pridružila njegovom ocu Srđanu u Monacu.
Puno je Goranovih prijatelja otišlo u rat.
- Rekli su mi mnoge stvari, stvari koje mi je teško i izgovoriti. Odvratne stvari. Ti dečki se znaju boriti, svi su i živi, ali to je jednostavno kao lutrija, znate - rekao je Goran.
Biste li vi otišli u rat da nije bilo tenisa, pitao ga je novinar?
- Vjerojatno bih, ali nikad ne znate što bi bilo kad bi bilo. Moj reket je bio moj pištolj - rekao je Goran, aludirajući na to da je osvajajući turnire na presicama mogao govoriti istinu o srpskoj agresiji i želji za hrvatskom samostalnošću.
- U početku mi je bilo teško igrati. Izađem na teren, a razmišljam o scenama koje se događaju kod kuće. Borio sam se do zadnjeg poena, želio sam se boriti kako se bore oni u ratu - rekao je iskreno Goran, čija je majica za zagrijavanje u Parizu imala natpis: "Zaustavite agresiju na Hrvatsku".
Bilo je to prije međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992., a Ivanišević je čak nagovorio ATP da ga uvrste kao hrvatskog, a ne jugoslavenskog tenisača na turnire. Toliko je njegovo domoljublje isprovociralo one koji su mu se protivili da je u Adelaideu u siječnju 1992. primio čak i prijetnje smrću. Sve je došlo do te granice da ga je policajac dopratio na teren, a poseban automobil čekao na jednom od izlaza s terena u slučaju opasnosti.
- Ja se nisam brinuo. Policajci koji su me čuvali naučili su me i kako rukovati pištoljem, probao sam pucati, samo iz zabave - prisjetio se Goran.
Apelirao je i na SAD kao velesilu:
- Netko mora nešto napraviti, inače će jako puno ljudi umrijeti. Mi im nećemo dati niti komadića svoje zemlje - govorio je tada mladi Ivanišević. Uvijek na ponos domovine, uvijek s posebno velikom srčanošću.
