Nagrađivani božićni triler "Stric", prvijenac autorskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca, u kina stiže 1. prosinca. Topla preporuka za ovaj film koji je osvojio brojne nagrade i u kojem ulogu Strica iz Njemačke, tihu patnju i nerealiziranu fiksaciju mnogih djetinjstva, tumači legendarni Miki Manojlović, a obitelj, koja je dužna producirati Božić po Stričevim pravilima, čine Ivana Roščić, Goran Bogdan i Roko Sikavica. Uoči dolaska filma u kina, razgovarali smo s Ivanom Roščić.
Nedavno je za film "Stric" stigla još jedna lijepa vijest o osvojenoj glavnoj nagradi na Međunarodnom filmskom festivalu u njemačkom gradu Braunschweigu. Stvara se lijepa zbirka priznanja za film u kojem igrate ulogu majke. Kad ste pročitali scenarij, što ste prvo pomislili i jeste li se nadali da bi mogao imati takav prijem kod kritike i publike?
Od samog nastanka tog scenarija vjerovala sam u njegov uspjeh, kao i svi ostali. "Stric" od svoje premijere u Karlovim Varima ima uspješan festivalski život a nagrada u Braunschweigu je, mislim, 13. dosad, što je zaista sjajno. Najvažnije je da film ima uspješan filmski život, a "Stric" ga ima, a nagrade su tu da nas dodatno razvesele.
Film u kina stiže uoči Božića, radnja se vrti oko Božića, ali donosi mračnu atmosferu s elementima apsurdnog humora i groteske. Kakva je atmosfera bila tijekom snimanja, jeste li zapali u to mračno raspoloženje i kako je bilo glumiti s Goranom i Rokom koji su vam privatno jako bliski prijatelji?
Snimanje je prošlo tako da smo jedva susprezali smijeh. Bilo je i teško, bili smo zatvoreni u jednoj, kako bih rekla, osebujnoj kući. Mali prostor, mnogo ljudi, zimski kostimi, a ljeto.
Kada glumite uz bok glumcu poput Mikija Manojlovića, vjerujem da postoji doza strahopoštovanja, što ste naučili od Manojlovića radeći zajedno na tom filmu?
S Mikijem sam se i prije susretala na setovima, ali ovo nam je prva veća suradnja. Osim što je zaista briljantan glumac, Miki je prije svega moj drug s kojim me veže baš lijepo prijateljstvo. Satima možemo pričati, ne samo o glumi, filmu, kazalištu, već o svemu. Osjećam poštovanje prema svakom partneru, i baveći se ovim poslom konstantno učim. Naravno da sam upijala kao spužva sve što sam mogla, ali sam se većinom koncentrirala na svoju ulogu, na partnerstvo i, što je najvažnije, na međusobnu suigru.
27.10.2022., Zagreb - Druzenje s autorskom ekipom filma "Stric" u kaficu Velvet. Ivana Roscic, Miki Manojlovic. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL
Dva mjeseca uoči premijere filma u Puli, hitno ste operirani i jedan sasvim običan dan pretvorio se u borbu za život, što se dogodilo tog 16. svibnja, za koji kažete da vam sada drugi rođendan?
To jutro odvela sam djecu u vrtić, otišla u dućan, kihnula i kako sam kihnula tako me je stravična bol presjekla kroz glavu. Uspjela sam jedva doći do najbližeg kafića jer su mi ruke i noge počele otkazivati te sam se počela grčiti. Poslije sam saznala da su to bili epileptični napadaji zbog obilnog krvarenja u mozgu. Uz to sam i povraćala. Dok sam čekala hitnu pomoć, došli su kolega Roko Sikavica i moj suprug Marko, a kad je došla hitna, liječnica je zaključila da imam napadaje panike, rekla mi je da mi je bolje da idem kući i dala mi dvije injekcije za smirenje. Suprug Marko nosio me na rukama jer nisam mogla hodati, i sreća da je bio priseban te zaključio da to nisu napadaji panike nego da mi doista nije dobro i da mi treba pomoć. Nazvao je svog prijatelja dr. Antu Viskovića i opisao mu što se dogodilo. Dr. Visković je odmah zaključio što bi to moglo biti i tako je došla druga hitna pomoć po mene i odvezla me u KBC Rebro. Gdje su ustanovili rupturu aneurizme i obilno krvarenje. Isti sam dan operirana. Zaista sam sretna i zahvalna da sam živa i neoštećena. Još jednom zahvaljujem dr. Anti Viskoviću, radiologu Marku Radošu, mojoj neurologinji dr. Katarini Starčević i cijelom konziliju iz Zavoda za intezivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti KBC-a Rebro. Javno sam izišla s tom pričom jer mislim da je bitno prepoznati simptome, jer da smo povjerovali u dijagnozu prve liječnice, više ne bih bila tu.
Kako ste sada? Borite li se sa strahom da se ne ponovi takva situacija?
Borim se s raznoraznim strahovima, nakon izlaska iz bolnice imala sam intenzivne napadaje panike koje prije nisam iskusila. Podsvijest radi svoje, vrtim svakojake scenarije, ali se trudim živjeti normalno. Redovito idem na psihoterapiju, radim ono što me veseli i vidim pomak. Vjerujem da je i vrijeme najbolji prijatelj u takvim situacijama, a moja djeca su moje zdravlje. Trudim se biti turist svog uma. Suprug Marko mi je cijelo vrijeme velika podrška i oslonac, kao i cijela moja obitelj, rodbina i prijatelji.
Posljednje dvije godine obilježile su pandemija, potresi i rat u Ukrajini, malo je lijepih vijesti, kako ste se nosili s tim razdobljem neizvjesnosti, pogotovo tijekom lockdowna kada se dogodio i potres?
Ne mogu reći da nije bilo stresno, pogotovo potres. Potres nas je sve uzdrmao. Dugo mi je trebalo da zaboravim na potres i da se ne trzam na svako lupanje vrata... Prvo zatvaranje je nekako prošlo, drugo mi je već bilo naporno. Marko i ja smo se zezali da otkako smo roditelji ionako smo u lockdownu već nekoliko godina. Rat me oduvijek užasava, to je poraz čovječanstva, dehumanizacija koja nikad nije prestala. Živimo u vrlo izazovnom vremenu, trudim se sačuvati. Čitam, slušam glazbu, gledam filmove, družim se s bliskim ljudima, a najveći mir pruža mi obitelj. Nema mi veće radosti nego se maziti s njima i izležavati, gledati ih kako rastu.
U posljednje vrijeme domaći filmovi nižu međunarodne uspjehe i ponovno privlače publiku u kina, je li se nešto bitno promijenilo u našoj kinematografiji od vaših početaka, je li situacija sada bolja?
Sigurno da smo kao kinematografija napredovali. Nižu se uspjesi, naši filmovi osvajaju velike festivale i to je nešto što treba isticati. Međutim, kod nas se i dalje jako malo snima. Mala smo, mikrokinematografija, snime se samo četiri filma godišnje, što je zaista mala brojka i zato svaki uspjeh treba cijeniti.
Bližimo se kraju godine, donosite li prije ulaska u novu godinu neke odluke i postavljate li si ciljeve za sljedeću? Što biste voljeli da se ostvari u 2023?
Nisam sklona donošenju nekakvih posebnih odluka ulaskom u novu godinu. Sve što odlučim, odlučim u trenutku. Neovisno o novoj godini. Poželim zdravlje svojim najdražima i sebi, a ostalo kako bude bit će, često i prespavam novogodišnja slavlja.
