"Djeca sa CNN-a", prvo kao predstava, a zatim kao film, osvojila su publiku. Radnja govori o dječaku iz Srebrenice i djevojčici iz Vukovara koji su nakon preživljene kalvarije u izbjeglištvu u Zagrebu. Na filmu je sudjelovala praktički cijela obitelj Bukvić. Stoga su Večernjakov pečat za kulturu i scenu dobili Amir, Aida, Amar i Aman Bukvić. Amir je napisao tekst, Aida je redateljica filma, glavnu ulogu igra Amirov sin i Aidin brat Amar, a filmsku rolu upisao je i Amarov sin Aman. O svemu tome razgovarali smo s Aidom Bukvić.
Večernji list: Gotovo dva desetljeća otkad je vaš otac Amir napisao dramu "Djeca sa CNN-a", ona zahvaljujući cijeloj vašoj obitelji i dalje živi, kako zahvaljujući predstavi tako i filmu. Kako na sve to gledate?
- Iako je drama "Djeca sa CNN-a" inicijalno nastala kao ljudski i umjetnički odgovor na vrlo konkretnu stvarnost, tema je, nažalost, univerzalna i bavi se mladim ljudima u ratnim i poslijeratnim vremenima te istražuje njihov kapacitet za borbu uslijed proživljenih traumatičnih događaja. Od 2006. godine, kada su "Djeca sa CNN-a" premijerno izvedena u Pozorištu mladih u Sarajevu, pa do prošlogodišnje premijere filma, u borbi da ova priča pronađe svoj put, prvo do kazališnih pozornica, a onda i do filmskog platna, vremena su se mijenjala. Bilo je trenutaka kada je uistinu bilo iskrenih upita različitih producenata (što kazališnih što filmskih) je li ta tema još uvijek aktualna i zanima li ljude još uvijek slušati i gledati priče o ratu. U tih petnaestak godina izmjenjivale su se važne teme na globalnom planu - od migrantske krize do pandemijskog lockdowna, ali sve nas je na ovom podneblju šokirao rat u Ukrajini, koji je počeo u veljači prošle godine. Gotovo identične scene razaranja gradova i obitelji, bjegova iz svojih kuća, prekinuta djetinjstva, dječje suze (vozni park je bio malo bolji nego devedesetih godina i boje kaputića uplakane djece drugačije, ali sve ostalo je bilo isto). I tako se stvarnost pobrinula da pokaže kako ova tema ne samo da ne pripada prošlim vremenima nego je itekako aktualna i prisutna u neposrednoj blizini.
Večernji list: Koliko je teže bilo raditi predstavu nego film? Kako ste se pripremali kako za predstavu tako i film?
- Kazalište i film dva su različita medija, no u umjetničkom smislu sama priprema do početka realizacije, koja uključuje analizu i istraživanje zadane teme, manje-više je identična za oba medija, ali kada počne konkretan rad na probama u kazalištu ili pripreme za snimanje filma, tu se stvari počnu razlikovati u samom načinu razmišljanja o umjetničkom procesu. Kazalište dopušta vrijeme za istraživanje i minuciozno ispitivanje do same premijere, dok na filmu sve odluke moraju manje-više biti donesene prije početka snimanja. Kazalište je moj teren i u radu na predstavi, kako u Sarajevu tako i Zagrebu, imala sam taj prijeko potreban prostor za glumačko istraživanje s vrsnim glumačkim ansamblima. To mi je uvelike pomoglo u snimanju filma jer je odluka od početka bila da glavne uloge u filmu igraju isti glumci koji su igrali i u zagrebačkoj predstavi - Iva Mihalić i Amar Bukvić. Nakon odigranih gotovo sto predstava Amar i Iva imali su svoje likove, Dinu i Doru, već praktički u krvi, nosili su ih u sebi i kroz pripremu za snimanje filma istraživali što za njih u glumačkom smislu znači prijenos njihovih karaktera iz kazališnog u filmski medij. Takav jedinstven glumački proces, koji se ne događa često, bio je dragocjen kako za njih tako i za mene i našu filmsku ekipu. Od samih početaka pripreme za film moj vjerni suradnik, pratitelj i učitelj u filmskom jeziku bio je direktor fotografije Edib Ahmetašević koji je, uz svoju obitelj, s Kreativnom de kulturom i koproducent filma. Sam proces snimanja trajao je neuobičajeno dugo i iz različitih razloga morali smo nekoliko puta okupljati ekipu, što nije nimalo jednostavno, ali lojalnost cijele male - velike filmske ekipe i njihova vjera u film dokazali su nam da je nekad i nemoguće moguće. Nikad im neću moći dovoljno zahvaliti za to.
Večernji list: Vukovar i Srebrenica, što vam je prva pomisao kada spomenemo ta dva mučenička grada, a čiju ste priču vi kao obitelj opisali?
- Vukovar i Srebrenica postali su simboli za ratna razaranja, izgubljene živote, ostavljene domove i prekinuta djetinjstva. Nažalost, kako vrijeme odmiče, ti gradovi kao simboli aktualni su sve rjeđe, uglavnom tek jednom godišnje na obilježavanje godišnjice ratnog pada. I zbog toga je nužno u javnom, društvenom i kulturnom prostoru njegovati kulturu sjećanja koja je nota bene i prva crta obrane od sve dominantnije kulture nasilja.
Večernji list: Jedinstven je slučaj da četiri člana obitelj rade na ovako velikom projektu. Pa kako ste to doživjeli?
- Koliko god je bogatstvo i blagoslov imati poslovnog suradnika u članu obitelji, to je istodobno i vrlo iscrpljujući odnos. Iako možete o svojim kreativnim idejama i problemima razgovarati sa svojim najbližima u bilo koje doba ne razmišljajući o radnom vremenu ili godišnjem odmoru, očekivanja su velika. Prema najbližima si uvijek najotvoreniji i najkritičniji i takav poslovni odnos postaje višestruko kompliciran. Srećom, mi se svi jako dobro slažemo i razumijemo u ljudskom i umjetničkom smislu pa smo sve poteškoće ili nesporazume uspješno u hodu prevladali.
Večernji list: Kako se najmlađi član Aman snašao u svojoj prvoj ozbiljnoj ulozi? Izgleda da je krenuo stopama vas, starijih članova obitelji?
- Amanove scene snimane su naknadno. Ideja o tim scenama nastala je kad smo već ušli u montažu. Trebala mi je neka vezna točka iz prošlosti koja bi funkcionirala i na emotivnom i na narativnom planu. Aman je snimao kao pravi profesionalac, uživajući u izletu i očekujući honorar od tetke u obliku sladoleda i lego-kockica. Trenutačno ga više od glume zanima nogomet i želi biti vratar.
Večernji list: Postoje li novi projekti koje planirate zajedno raditi?
- Prethodno razdoblje bilo nam je jako intenzivno svima, i na poslovnom i na privatnom planu, te još uvijek procesuiramo činjenicu da smo uspjeli finalizirati film i da je film ugledao svjetlo dana. Meni trenutačno odgovara ovo sadašnje stanje svijesti u kojem je otac samo otac, a brat samo brat, ali znam da tata ne miruje i već radi na novom scenariju. Vjerujem da ćemo ponovno surađivati, nadam se samo boljim produkcijskim uvjetima.
Večernji list: Praktički, vi ste Zagrepčani, ali ne zaboravljate očevu BiH. Pa kakve emocije nosite prema rodnoj zemlji?
- Amar i ja rođeni smo u Zagrebu, ali je Sarajevo jako obilježilo naše djetinjstvo i odrastanje. Stoga i Sarajevo i BiH doživljavamo kao drugi dom, naš drugi prostor za razvoj kulturnog i društvenog identiteta. To je bogatstvo, kao što je privilegij i odrastanje u Zagrebu.
Večernji list: Jedno pitanje koje ćete mi odgovoriti za svih četvero, što trenutačno Bukvići rade?
- Pandemija nas je naučila da nije dobro planirati i da živimo u vrlo neizvjesnim vremenima. Ne volim govoriti o konkretnim projektima dok se oni barem ne počnu realizirati. Mogu samo reći da me ujesen čeka rad na predstavi koja bi bila na tragu predstave uspješnice "Pluća" - duo drama o ljubavi, a poslije bih se trebala vratiti Dubrovniku i njegovoj uvijek inspirativnoj prošlosti. Amara čeka snimanje filma, a tata, kako sam spomenula, već radi na novom scenariju. Osim toga, tata se nakon dugo vremena vratio glumi, igra Firsa u Čehovljevu Višnjiku u Zagrebačkom kazalištu mladih, a ujesen ga čekaju reprize. Ideja i kreativnosti nam ne nedostaje.
Večernji list: Večernjakov pečat za kulturu i scenu, nekako se čini, uvijek ode u prave ruke, od Danisa Tanovića, Mire Gavrana, Goge Bogdana, Dine Merlina... sada i vas. Pa kako ste doživjeli ovu nagradu?
- Moram priznati da je ova nagrada došla potpuno neočekivano i kao veliko iznenađenje. Film je nastajao u teškim uvjetima, izvan dominantnih filmskih struja potpore i financiranja. Stoga je velika čast što je naš trud prepoznat, kao i važnost same poruke filma, pogotovo što Večernjakov pečat kao društveni događaj njeguje i promiče plemenite vrijednosti - važnost tolerancije i suživota. Imponira nam biti u navedenom društvu.
