U osvit nuklearne katastrofe, na ulicama imaginarnog europskog grada vlada anarhija, a ljudi doslovno preživljavaju. Leševi se raspadaju na cesti, glad je konstanta, a grebanje priborom po konzervama je jedini gastronomski prizvuk iole pristojnog obroka. Da, to je slika postapokaliptičnog svijeta, koji ovih dana ledi krv u našim žilama više nego bilo što drugo.
Norveški horor “Cadaver” se pojavio na Netflixu kao još jedan “prigodni” naslov za Halloween, kojeg u popularnoj kulturi poznajemo po izdubljenim bundevama, gledanju filmova i obveznom Jasonu Vorheesu koji se svake godine na Dan mrtvih vraća s bijelom maskom i nožem.
Međutim, sam naslov “Cadaver”, koji dolazi od latinske riječi za leš kod nas ima još stravičniji prizvuk, jer se turska riječ kadaver (raspadanje) ustalila u tradiciji kao vrlo prepoznatljiv izraz koji se koristi za crkotinu ili truplo.
U gradu čije panoramske slike podsjećaju na Sarajevo ’93. bračni par s djetetom pokušava preživjeti u onom što je ostalo od svijeta nakon nuklearne katastrofe. Leonora, Jacob i njihova kći Alice žive u napuštenoj zgradi na čija vrata redovno lupaju gladni ljudi. Međutim, jednog dana kroz ulicu će proći zabavljač koji prodaje ulaznice za pozorišnu predstavu, koja pored malo zabave svojim posjetiteljima nudi i topli obrok. Leonora (Gitte Witt), kao nekadašnja glumica i majka gladnog djeteta u predstavi vidi priliku da njihov život na trenutak dobije normalne obrise.
Večernji entertainment započinje vrlo glamurozno u velebnoj vili na proplanku, gdje ih dočekuje direktor hotela i konferansije Mathias, koji u svom scenskom nastupu eksplicira kako je sve što će tu noć vidjeti u hotelu zapravo jedna velika predstava. Publika uz željno iščekivani obrok na raskošnim stolovima, dobiva i zlatne maske kako bi se razlikovali od glumaca u komadu. Uskoro, granica između stvarnosti i inscenirane fikcije nestaje, a ljudi bivaju uvučeni u morbidni spektakl, nestajući u dugim mračnim hodnicima luksuznog pansiona.
Nema besplatnog ručka
Kada se njihova kćer Alice izgubi, nastupa jezivi zaokret u kojem postaje jasno kako se u hotelu događa nešto stravično. Svaki trenutak nepažnje završava tako što posjetitelji propadaju u vješto postavljene zamke. U traganju za vlastitim djetetom, Leonora će doći i do najskrivenijih prostorija u podrumu, gdje postoji prava ljudska klaonica, u kojoj se ljudi tranžiraju, melju u mašini za mljevenje mesa i čiji organi služe za konzumaciju i preživljavanje onih koji izvan hotela nisu mogli naći lakši način da se prehrane.
Jezivi norveški film, inače prva originalna Netflixova filmska produkcija u Norveškoj, je utoliko strašniji jer dolazi u posljednjim trzajima nemilosrdnog kapitalizma, koji se po predviđanjima Karla Marxa urušava, a gdje su potreba za obrokom i spektakl ono što održava današnjeg čovjeka u životu punom nadanja. Upravo je društvo spektakla ono što pravi zamku današnjem čovjeku, zamajavajući ga i odvlačeći mu pažnju od užasne eksploatacije, igra u kojoj će na koncu i sam zaplatiti glavom.
Film koji je napisao i režirao Jarand Herdal pomalo je ironičan uvid u naša nadanja i zebnju od nadolazeće budućnosti, u kojoj stvari postaju nemilosrdne i svedene do morbidnog izbora: pojedi ili budi pojeden. Predatorsko društvo ne pošteđuje nikoga, osim one koji se u toj hijerarhiji uspiju dobro pozicionirati zahvaljujući nekom umijeću. Zanimljivo je da se kroz film provlači referenca na ulogu koju je Leonora ostvarila u Shakespeareovom ukletom komadu “Magbeth”, a koji govori o usponu na tron i moći koja se ostvaruje na ubojstvima.
U stvarnosti kakva jeste, filmovi postaju još morbidniji, kako bi nas uopće mogli šokirati. Nakon ovogodišnje Netflixove “Platforme”, opskurnog filma o kanibalizmu koji se pojavio na vrhuncu pandemije korone na proljeće, sada je streaming servis otišao korak dalje i zabrazdio u mučne scene, gdje kasapljenje tijela nije samo puko zastrašivanje u maniru banalnog zla kojeg potenciraju slasher horori. Ubijanje i kasapljenje je sada pozicionirano u “mesnicu” koja prehranjuje privilegirani sloj društva, a to su oni koji putem prevara i spektakla namamljuju ljude u zamku, a onda njihova tjelesa (kadavere) vješaju na kuke, baš kao u pravoj klaonici.
Napolju je život isuviše surov, pa se ulaskom u hotel u prvi mah čini da se ne gubi puno na (ne)kvaliteti života. Ono što se dešava s ljudima u hotelu simboličnog naziva “Imperial”, slika je današnjeg društva u kojem nas spektakl vodi ka samouništenju. Koliko smo spremni ići daleko vođeni nagonima za preživaljavanje, nažalost možemo saznati samo kada se nađemo u bezizlaznoj situaciji.
Film “Cadaver” funkcioniše na dvije razine. Za one koji žele ostati na pukoj zabavi i malo jeze koja će im se penjati uz kičmu, “Cadaver” je samo još jedan film za Noć vještica. Za one koji žele promišljati o prirodi čovjeka, kapitalizma i nemilosrdne ekspolatacije, norveški film je upozorenje i poučno štivo o destruktivnoj ljudskoj prirodi i vremenima kada se ljudi tjeraju da nose maske na licima, kako bi se razlikovali od onih koji kreiraju show.
