Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Showbiz

Dosje o Vici Vukovu: SAD mu prijetio izgonom bude li kritizirao Jugoslaviju

U najkraćim crtama, Vukovljeve nevolje s režimom počele su jer se odlučio priključiti hrvatskom narodnom pokretu, poznatijem pod nazivom hrvatsko proljeće.
21. listopada 2020. u 19:22 0 komentara 196 prikaza
Foto: Robert Anić/Pixsell

Nedavno je jedan domaći internetski portal na poseban način popratio godišnjicu smrti poznatog hrvatskog estradnog umjetnika i kasnijeg političara Vice Vukova. Portal je, naime, objavio prijepis dva novinska članka iz jugoslavenskog tiska s početka 1970-ih, pritom im davši naslov “Zbog povika Vice Vukova u Postirama 1970. okupljeni su vikali: “Hoćemo Arsena”. Fenomen ponašanja popularnih hrvatskih pjevača u posljednja dva desetljeća Jugoslavije već mi dulje vrijeme privlači pažnju pa u sljedećim redovima donosim priču o tome kako je do tog incidenta došlo, ali i gdje su taj i drugi uzvici te, naravno, pjesme kasnije odveli Vukova.

U najkraćim crtama, Vukovljeve nevolje s režimom počele su jer se odlučio priključiti hrvatskom narodnom pokretu, poznatijem pod nazivom hrvatsko proljeće. Do tada već izvrsno etablirani umjetnik i vjerojatno najnagrađivaniji domaći izvođač – prema jednom komentaru izvrsno je “pjevao sve redom”, od kajkavskih popijevki, dalmatinskih šansona i opernih arija – Vukov je već krajem 1960-ih nešto naglašenije počeo na razne načine isticati hrvatski nacionalni osjećaj. Najprije je 1967. na festivalu u Krapini, nakon što je otpjevao pobjedničku pjesmu “Vužgi”, pozornost neprijateljskih medija privukao izjavom da mu je “bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku nošnju”.

“Nemojte, nismo u Beogradu”

Potom su uslijedili svejugoslavenski festival “Pjesma ljeta” i drugi brojni nastupi u Hrvatskoj. Vukov je u svakom mjestu nastupa ostavio trag. Prema beogradskom NIN-u, ne samo radi izvrsnih nastupa: “U Dubrovniku je, delu publike koja mu je zviždala, rekao, pošto je rukom umirio gledalište i osmehnuo se: Nemojte, ljudi, nismo u Beogradu. U Splitu je, na festivalu Melodije Jadrana, zaustavio jednog gledaoca koji mu je zviždao, i kada je ovaj rekao da je iz Beograda i da je zviždao kompoziciji, a ne pevaču, Vukov mu je odbrusio: Onda idi tamo, u svoju zemlju, pa zviždi! U Subotici je Đorđu Marjanoviću opsovao srpsku majku, a potpredsedniku opštinske skupštine dobacio: Tako ti razgovaraj sa svojim zemljacima, a ne sa mnom. U Baškom Polju, u velikom i gostoljubivom vojnom odmaralištu, za vreme ‘Pesme leta’ nije osvojio prvo mesto, pa je organizatorima prigovorio: Pa, da: prodali ste ulaznice Srbima, a naš hrvatski živalj stoji na žici.”

Počelo je pisanje optužnice protiv Vukova. Ubrzo je na vlastitoj koži osjetio do čega dovode za režim nepoćudne riječi. Već je 1969. naprasno maknut s niza lista popularnosti u nekim jugoslavenskim republikama, a tijekom 1970. vlasti u BiH zabranile su izvođenje njegovih pjesama na Radio Sarajevu i drugim postajama, a uslijedila je i zabrana nastupa. Vukov, međutim, ne posustaje, premda dolazi pod povećalo Službe državne sigurnosti (SDS): u ožujku 1970. postao je predmetom obrade (posebno su istraživani njegovi dodiri s književnikom Zlatkom Tomičićem i povjesničarom Franjom Tuđmanom). Nastupa tako u Ninu, gdje je grad, kako je izvijestio nadređene službenik tajne političke policije, “okićen hrvatskim republičkim zastavama, iako za to nije bilo nikakvog drugog povoda”. Oduševljena grupa mladića podignula ga je u zrak “vičući da je on pravi Hrvat kakvi bi trebali svi biti”. Onda je u kolovozu 1970. imao nastup u Postirama. Tu je nastupio zajedno s dva mlada pjevača, a jedan se zvao Ratko Kožul. Taj je pak imao križ oko vrata, na što je Vukov kazao: “Što ti je ovo? A, Bog i Hrvati. Dobro je”. Nije se međutim na tome zaustavio. Na ponovljeno je traženje jednog dijela publike da otpjeva ariju iz opere “Zrinski”, Vukov najprije odgovorio: #Hoćete Zrinjskog, je li? Ne bojte se: ja o tome mislim više od vas”, da bi potom dodao: “A gdje su sablje? Bez toga ne ide”. Dio je publike ove riječi doživio kao otvorenu provokaciju pa ga je, navodno, grupa mladića namjeravala baciti u more, što je u posljednji tren spriječeno. Kad je nekoliko dana kasnije nastupio u Pločama, Vukova su izviždali i gađali jajima.

Dok su ga protuproljećarski mediji napadali, drugdje mu je popularnost snažno rasla. Tako mu je učitelj iz Zadra Pavle Despot poslao pismo u kojem je naveo: “Dragi Vice, ne mogu odoljeti srcu a da ne spomenem ove glupe karijeriste koji te napadaju, koji su gluhi na sve što je veliko. Napadi dolaze od jadnih ništavnih individua, a upereni su protiv čestitog i suptilnog hrvatskog sina. To me žali, ali znaj da u svakom narodu ima izroda koji bi žrtvovali i rođenu majku za novac i bolji položaj.” Vukovu je tada SDS nadzirao poštu. Zapravo je mogao slobodno nastupati u Hrvatskoj sve dok rasplet igre između reformskog vodstva domaćih komunista i Tita nije bio odlučen. U jesen 1971. opet je nastupio na festivalu u Krapini i opet izazvao niz neprijateljskih komentara. “Zar organizatori Festivala nisu mogli oceniti da je u najmanju ruku neukusno, a svakako i politički neodgovorno”, napisao je jedan čitatelj beogradske Politike, “dovoditi ovog pevača i dozvoliti da peva pred auditorijem u čijem prvom redu sede najviši rukovodioci ove zemlje i SR Hrvatske? Čini mi se da se i po cenu održavanja Festivala moralo otkazati gostoprimstvo Vukovu. I ne samo to, nagradu ‘Lijepa naša...’ Vici Vukovu uručuje niko drugi do član Izvršnog veća SR Hrvatske, u prisustvu članova Predsedništva SFRJ, Izvršnog komiteta SKH itd.”.

U prosincu je 1971. Vukov otputovao na turneju Australijom. Svuda je bio vrlo srdačno dočekan, izvijestili su doušnici SDS-a, a istupao je “s politički prihvatljivih pozicija, potencirajući hrvatsko rodoljublje, a osuđujući ekstremno djelovanje emigracije”. Središte je SDS-a u Zagrebu, očito smatrajući da ne predstavlja opasnost za režim, predložilo nadležnima prestanak nadzora. Tada je, međutim, došlo do raspleta domaće drame. Nakon što je Tito krajem 1971. odbacio domaće reformske komuniste, eksponirani proljećari (k tome i članovi Matice hrvatske, poput Vukova) nisu mogli očekivati blagonaklon tretman. Vukov je pravilno procijenio razvoj situacije, završio turneju u Australiji i odletio u Pariz. Dok je bio u potrazi za novim domom, policija je upala u njegov stan u Zagrebu i obavila pretres.

Emigracija i povratak

U emigraciji će Vukov provesti gotovo četiri godine. U Parizu živi, uči francuski jezik i studira pravo. Ali i ponešto nastupa. Zapravo bi trebalo reći da najprije ugovori nastup, a potom neizvjesno iščekuje hoće li do njega zaista i doći. U ožujku 1972., na poziv američkih Hrvata, trebao je otići na turneju u SAD i Kanadu. Međutim, najprije ga prisiljavaju da američku ambasadu u Parizu posjećuje u pet-šest navrata, gdje dugo nisu bili zadovoljni njegovim odgovorima o svrsi putovanja. Na kraju su mu odbili izdati vizu pa je turneja u SAD-u otkazana. Do Kanade je, međutim, nekako uspio doći, a otud i do američkog konzulata u Torontu. Ondje su mu pak rekli da će biti promptno istjeran iz SAD-a usudi li se tamo djelovati protiv Jugoslavije ili pak vrijeđati njezine funkcionare. Vukov se na vlastitoj koži morao naučiti da prva zemlja kapitalizma i demokracije nije nužno baš svaku komunističku državu smatrala neprijateljem.

Tijekom nastupa ponaša se vrlo oprezno, pazeći posebno da ga se ne poveže s pripadnicima radikalne hrvatske emigracije. Organizaciju prvih nastupa u emigraciji preuzimaju često ljudi ili iz hrvatskih katoličkih misija ili s njima povezani, među kojima se, naravno, nalazi i pokoji etablirani neprijatelj Jugoslavije. Vukov u svakom slučaju nije bio hrvatski radikal, pogotovo ne proustaškog raspoloženja pa, kako su u Zagreb javljali doušnici SDS-a (primjerice, suradnik kodnog imena Branko) odbija nagovore da položi cvijeće na grob političkog emigranta Branka Jelića, a i ne želi imati previše posla s političkom emigracijom. Vukov se iznad svega želi vratiti u domovinu, pa preko posrednika dojavljuje početkom siječnja 1975. u Zagreb, prema izvještajima SDS-a, “da je 1971. bio iskorišten i da se uvijek nastojao odvojiti od emigracije”. Istodobno, SDS zna da se ne radi o čovjeku koji obožava komunistički režim i za kojega je, kako se sam u jednoj prilici izjasnio, “Tito-Hrvat 1971. umro”. Najpreciznije bi stoga Vukova valjalo svrstati u oveću skupinu hrvatskih patriota koje je rasplet 1971. duboko razočarao i za koje je vjera u reformu komunizma sječom u Karađorđevu nepovratno umrla. Važno je još imati na umu da je Vukov bio stava da se rješenje hrvatskog pitanja može postići samo upornim radom među Hrvatima u domovini i njihovim povezivanjem s racionalnom emigracijom. “Vice zagovara okupljanje Hrvata, kako u zemlji, tako u inostranstvu”, zaključila je tajna politička policija, “bilo u kom obliku i formi, pa bilo makar i u formi Lige za borbu protiv rata. Smatra da treba pametno raditi za opću hrvatsku stvar i da treba obavezno ići u zemlju i tamo nastaviti aktivnost usmjerenu protiv postojećeg poretka u SFRJ”.

Odlukom se zasigurno nekog utjecajnog aktera (u medijima se spominje tadašnji čelnik SKH Ivica Račan) Vukov u proljeće 1975. vratio kući. U Jugoslaviji, međutim, ne smije nastupati, a i prije svega drugog treba objasniti prethodne godine. U nekoliko navrata odlazi u zagrebački centar tajne političke policije na, kako su ih tada zvali, informativne (ili raščišćavajuće) razgovore. Dokumente takve vrste danas tumače svakojako, a meni se čini da je Vukov policiji razumljivo pokušao poručiti da ga ne smije svrstavati u nasilne protivnike komunizma. “Dozvoljava mogućnost da su nacionalističke snage u zemlji”, rekao je o događajima 1970. i 1971., “računale na njega, ali da im on nije dao nikakve podrške u tom smislu”. U emigraciju stoga nije pobjegao, kako se očito smatralo, nego da bi smirio situaciju. “Kad je osjetio da se ga naziva nacionalistom”, izjavio je potom, “i da ga se mimo njegove volje želi uvući u političke vode, donio je odluku da izvjesno vrijeme ostane u inozemstvu i da završi Pravni fakultet u Parizu. Odlučio je da čitavu stvar i situaciju oko njega prepusti vremenu, kako bi se stvari izdiferencirale i potpunije sagledao nesporazum oko njega.”. Ono što je SDS najviše očekivao, imena neprijatelja (ili tek “neprijatelja”) s kojima se susretao u Parizu i drugdje, nije izgovorio pa je prisutni službenik tajne političke policije s primjetnim negodovanjem zabilježio da je na takva pitanja “davao površne i nepotpune odgovore”. SDS-u je, vjerojatno uz zagovor nekog moćnijeg, izrečeno bilo dovoljno. Našao je zaposlenje u Nakladnom zavodu Matice hrvatske.

Iznevjerio očekivanja SDS-a

Režim je, naravno, imao svoje kombinacije s Vukovom. Dopustio mu je nastupe u inozemstvu, ali nešto posebne vrste. Sada često u organizaciji prorežimskih organizacija zaduženih za slabljenje neprijateljskih elemenata u emigraciji (ili, kako su je zvali, politika diferencijacije) na njegove koncerte dolaze i jugoslavenski konzuli. Potom, znaju se organizirati u istom terminu kada “neprijateljska emigracija” održava neko svoje događanje: primjerice, imao je 1981. koncert u Montrealu u isto vrijeme kada je utakmicu igrao tamošnji nogometni klub Croatia. Vukov se potom po povratku mora obvezno javljati policiji i potanko objašnjavati što je tamo vidio i kako se ponašao. SDS ga je stalno ispitivao o sveprisutnim hrvatskim zastavama – bez socijalističkih obilježja, naravno – na njegovim koncertima. Njegov je odgovor u pravilu bio da na takve pojave ne može utjecati. Pokušao je SDS uvjeriti i da ljudi koji nose na njegove koncerte takve zastave uglavnom nisu neprijatelji Jugoslavije. Osamdeset posto “naših iseljenika koji su pozitivno orijentirani prema Jugoslaviji”, izjavio je prilikom jednog razgovora, “tu zastavu smatraju svojom”. Tom je izjavom naljutio SDS, tj. iznevjerio njezina očekivanja pa su mu oduzete putne isprave. Vukov je opet bio pjevač kojem je zabranjeno pjevati.

Režim mu je 1987. dao novu priliku. Vukov je u lipnju otputovao na novu turneju u SAD. Sad se nalazio između dvije vatre – antijugoslavenske hrvatske emigracije i režima. Hrvatska društva u Chicagu izdala su priopćenje u kojem su navela da protiv Vukova “nemaju ništa jer se dobro odužio hrvatskom narodu sedamdesetih godina, u doba hrvatskog proljeća, ali imaju protiv onih koji ga šalju, a to su UDBA, JATove poslovnice”. Prema dopisu generalnog konzula iz Chicaga: “Koncert je uspio i prošao je bez ikakvih incidenata. U sali je bilo nekoliko desetina pripadnika hrvatske neprijateljske emigracije, koji su izlazak Vukova na binu dočekali ovacijama i ustajanjem, što su i ostali prihvatili. Također su unijeli dvije hrvatske tzv. historijske zastave, jednu veću, jednu manju, s kojima su povremeno mahali kada bi se u pjesmama Vukova spomenula Hrvatska. Vukov je obavijestio organizatore da će, ukoliko neki od tih pripadnika hrvatske neprijateljske emigracije izađe na binu sa zastavom, on prekinuti koncert.”. U Clevelandu je 13. lipnja 1987. održao koncert, ali uz primjetno manje publike. Dan kasnije nastupio je u Pittsburghu, opet uz manje publike no što se očekivalo, ali i bez incidenata. Kako se tijekom tih vrlo posebnih koncerata osjećao Vukov? U Sindelfingenu, njemačkom industrijskom gradu u kojem je sjedište tvrtke Daimler, nastupio je tri mjeseca kasnije, krajem rujna 1987. Prema jednom emigrantskom zapisu, poznati je pjevač opet pokazao svu raskoš svoga glasa i snažno podsjetio na staru slavu. Ipak, ne do kraja. “Dakle”, napisano je u komentaru, “po svemu, i izgledu i glasu i pojavi, isti onaj Vice Vukov koga smo znali iz Proljeća. Prolamao se je njegov glas dvoranom i za sve koji su onih godina Proljeća bili njegovim suvremenicima, vratio je uspomenu na vrijeme jedne velike nacionalne iluzije, koja je propala kao iluzija, ali je isto tako ostavila pečat da ono što će kasnije doći neće biti iluzija. Međutim, u držanju i u izboru riječi vidjelo se je da to nije onaj slobodni Vice, nego jedan Vice okovana duha i okovana srca.”.

Na kraju pobijedio policiju

Nećemo nikad doznati, ali možda je Vukov u publici baš u tom trenutku pronašao ohrabrenje. Koncert je došao do polovice, kada je zapjevao “To je tvoja zemlja”. Publika je, očekivano, uzvratila dubokim zanosom, na što je odgovorio komentarom koji mnogo otkriva: “Ja sam mislio”, rekao je, “da je moj posao bio doći i vama podići duh, a izgleda da ga vi meni dižete”. Sve je – od režima, uvjeta, pokajanja i opreza – odjednom bilo zaboravljeno pa su na sceni ostali samo umjetnik i njegova publika. Mnoštvo ga je pozvalo da otpjeva ariju “U boj, u boj” iz Zajčeve opere “Nikola Šubić Zrinski”, i koja ga je, podsjetimo, prije dovela u nevolje. Vukov nije odolio i zapjevao ju je. Kad je završio, na pozornicu došao je netko iz organizacije i prekinuo koncert. Vukov se bez riječi provukao iza svirača i nestao iza kulisa. Opet je nastupilo razdoblje rehabilitacije koje bi potrajalo tko zna koliko da se i sam režim nije počeo urušavati. Polako, vrlo polako, Vukov se počeo vraćati i domaćoj publici: u srpnju 1989., u ograničenom okviru kavane splitskog hotela “Marjan”, otpjevao je nekoliko pjesama s ploče “Bella Italia”. Na kraju je umjetnik ipak pobijedio policiju.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.