U nedjelju, 5. srpnja, se obilježava Dan Hrvatskog kulturnog društva Napredak i blagdan njegovih zaštitnika slavenskih apostola braće sv. Ćirila i Metoda.
Zbog epohalnog značenja misije i uloge svete braće Ćirila i Metoda za sve slavenske narode, pa tako i za Hrvate, Hrvatsko kulturno Društvo Napredak proglasilo ih je davnih dana svojim zaštitnicima, a na 65. Glavnoj skupštini Društva održanoj u Zenici 10. studenoga 2018. godine još jednom naglasilo potrebu da se blagdan sv. Ćirila i Metoda, 5. srpnja, svečano obilježava u cijelome Društvu.
Hrvatsko kulturno društvo Napredak je izabralo svetu braću Ćirila i Metoda za zaštitnike Društva. Ćiril i Metod prepoznati su kao osobe čija je misija predstavljala poseban uzor za sve članove HKD Napredak. Podsjećamo, Hrvatsko kulturno društvo Napredak osnovano je 1902. radi pomaganja učenicima, a kasnije i studentima. Napredak je do zabrane 1949. školovao i pomagao školovati oko 16.000 đaka i studenata, među kojima su i dva nobelovca, Ivo Andrić i Vladimir Prelog, zatim slikari G. Jurkić i I. Mujezinović, K. Mijić, pjesnik Nikola Šop i mnoge druge poznate osobe. Napretkovo svekoliko djelovanje, posebice na polju kulture za cilj je oduvijek imalo graditi mostove između ljudi, naroda, kultura, povezujući time, na konstruktivan način, različite sfere ljudskog postojanja. Još je sveti Ivan Pavao II. proglasio slavenske apostole sv. Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe a 1985. im je posvetio i posebnu encikliku „Slavorum Apostoli“. Želja je bila ukazati na potrebu istinskog zbližavanje i ponovno ujedinjenje Europe od Atlantika do Urala te o izgradnje „zajedničkoga doma“ svih europskih naroda. Želja je to koja se danas, u vremenu svekolikih dezintegracijskih tendencija, nameće kao prijeko potrebna.
Put velike braće
Sveta braća Ćiril i Metod potječu iz obitelji visokog bizanskog vojnog upravitelja u grčkom gradu Solunu, gdje su rođeni u početkom 9. stoljeća, 815. i 826. Obojica su ne samo odrastajući sa susjedima Slavenima izvrsno naučili njihov jezik, nego su ga vjerojatno i u kući govorili, jer im je majka bila Slavenka. Stariji brat Mihael vršio je, kao i otac, vojničko-upravnu službu, a na vrhuncu karijere zamonašio se i povukao u samostan te uzeo monaško ime Metod. Mlađi brat Konstatntin školovan je na carskom dvoru skupa s budućim bizantskim carem Mihaelom III. te potom obavljao službu voditelja patrijaršijske biblioteke. Bio je vrlo učen i sposoban predavač te je stekao nadimak „filozof“.
Car Mihael ih je najprije poslao u Kazarsko carstvo na Azovsko more u misiju rasprave sa Židovima i Saracenima. U to doba je moravski knez Rastislav napisao caru Mihaelu molbu da mu pošalje „takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio“.
Car se odlučuje za Metoda i Konstantnina, a oni, po nalogu patrijarha Focija, u misiju kreću tek kada su se vrhunski pripravili: Konstantin je na temelju predloška grčkog alfabeta oblikovao posebno, slavenskom jeziku prilagođeno pismo, koje je kasnije prozvano glagoljica, potom su preveli Bibliju i liturgijske knjige na slavenski jezik a prijevod zapisali tim novim pismom. Slavenski jezici u to doba nisu se bili jedan od drugoga toliko udaljili kao danas pa su makedonski oblik slavenskoga narječja, nazvan kasnije staroslavenskim jezikom, dobro razumjeli i u Moravskoj i Češkoj, Bugarskoj i Hrvatskoj.
Neuspjeh misije postaje sveopći uspjeh
Misija u Moravskoj je propala zbog pobune moćnih franačkih biskupija koje su pokrivale ta slavenska područja, a zbog čega je knez Rastisav i pisao za pomoć u Bizant: bojao se potpune germanizacije svoga kneževstva. Konstantin i Metod morali su ići u Rim na opravdanje. Ondje ih je papa Hadrijan II. svečano dočekao i odobrio njihov rad, prihvaćajući da je priča o samo tri sveta jezika – hebrejskome, grčkome i latinskome – u biti heretična, jer je Bog stvorio sve jezike i narode. U Rimu Konstantin umire zamonašivši se prije smrti i uzevši ime Ćiril, a Metoda papa imenuje panonskim nadbiskupom sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici. Ipak je svoj život završio u Moravskoj i grob mu se nalazi u moravskom Velehradu. Ćirilovi i Metodovi pratitelji i učenici raspršili su se po cijelom slavenskom svijetu i svoje djelovanje utkali u temelje kulturne povijesti svih slavenskih naroda.
Glagoljica, ćirilica, bosančica…
U preslavskoj školi u Bugarskoj iz glagoljice i grčkog pisma razvila se ćirilica, najprije stara, a iz nje su se kasnije formirale sve današnje nacionalne redakcije ćirilice. U Hrvatskoj se najdulje od svih slavenskih krajeva, sve do 19. stoljeća zadržala glagoljica, njome su pisani svi najvažniji narodni spomenici – Baščanska ploča, Vinodolski zakonik, Istarski razvod, a u Lici u Kosinju tiskan je glagoljicom 1483. „Misal po zakonu riskoga dvora“, prva tiksana hrvatska knjiga, inkunabula, jer je izdana samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma.
U Bosni i Hercegovini i okolnim dalmatinskim krajevima, kombinacijom ćirilice i glagoljice, oblikovana je bosanica, kojom su pisane sve najznačajnije povijesne povelje počevši od povelje Kulina Bana, svi stećci, Humačka ploča, Hvalov zbornik, Hrvojev misal i svi drugi najstariji evanđelistari. U tursko doba bosanica je bila jedno od službenih pisama na sultanovoj porti, njegovale su je begovske obitelji, a sva najstarija djela franjevačke literature, počevši od Divkovićevih „Besjeda“ nadalje pa i dobar dio najstarijih crkvenih matica pisan je također bosanicom.
