Slikarstvo Ivane Ćavar izrasta u profinjenom odnosu iskrenja duše i samog djela, poticajne čistoće i iskrenosti urasle u poetičnost ostvarenja. Dodira unutarnje sabranosti i talenta koji rezultira dojmljivom ljepotom. Ivani za ljepotu ne treba neki putokaz jer suptilnost njezinih vrijednosti, stanja, ona osjeća u meditativnoj i tvarnoj strani slike. S visoko postavljenim kriterijima, u poštivanju tema i samog slikarskoga čina, u svim godinama druženja s kistom vidljivo je duboko poniranje u sadržajnu slojevitost motiva, interpretiranoga njegovanim i treptavim formama, sukladnim uprisutnjenoj duhovnosti.
Nebeski Jeruzalem
Na svom slikarskom putu Ivana je značajnu pozornost dala preobrazbi krajolika, od svojevrsne stilizacije realističnog, do znakovite fasetizacije idealizirane strukture s kistom i grada građena odmjerenim kromatskim naglascima. Krajolika sa sjećanjem na sklad edenskog, a grada i kao slike nebeskog Jeruzalema. No dominanta njezina motivskoga interesa su snažno doživljeni sakralni motivi, slikani vjerničkim i umjetničkim predanjem. S nježnošću, ali i prikrivenim krikom nastala su brojna djela inspirirana kršćanskom ikonografijom, prožeta teološkom dimenzijom. Ivana ih sklada na potki Evanđelja, s mjerom navođenja činjeničnog i vidom osobne slikarske molitve. U odnosu promišljaja i spontanosti, s razumijevanjem fenomena likovnoga, Ivana je izgradila stilistiku prepoznatljive rukopisnosti, figuraciju slutnje i činjeničnosti. U spoju mističnosti i radosti vjere u svakodnevici života.
Uskrsnuće, sukus Kristova otkupiteljstva, motivska je jezgra izložbe. I naziv, koji je umjetnica odabrala, i tema njezine doktorske disertacije “Intimizam u slikama Kristova uskrsnuća” govore o slavi uskrsnoga jutra. I ranijim izložbama iste motivike nazivima je upućivala na karakter izložbe, poput “Svjetlost u svetom” odnosno “Nadahnuće zbiljom Kristova uskrsnuća”, donoseći nebo na zemlji, vječnost uprisutnjenu u oporosti svijeta. U ugođaj Velikog petka, prepunjen potresnošću, težinom križa, Ivana unosi svjetlo. Primjerice, monumentalni triptih Ecce homo Kristova je pobjeda, a slijed komornih, likovno sjajno usuglašenih postaja Križnoga puta ispunjen je intimnošću, suosjećajnošću u dijalogu s Kristom. Ivana u izranjenom tijelu prepoznaje i proslavljeno tijelo, približavanje uskrsnuću i na kalvarijskom hodu. U sceni poništenja smrti i groba Ivana Ćavar dematerijalizira Kristovo tijelo, fluidnim taktilitetom, nemjerljivim svjetlom u blagoj, mekanoj teksturi i obrisu lika. Difuzno svjetlo širi se slikom, s treptajem na draperiji, licu i aureoli Krista. Svjetlo je slikarski element prožet simboličnom konotacijom nositelja cvjetnosti svetosti, dokidajući granice između epiderme korpusa i uzvišenja nadnaravnog.
Površinu slike Ivana organizira brojnim vertikalnim, geometriziranim travejima, s gigantiziranom figurom Krista koji na središnjoj osi i strogoj frontalnosti osvaja dubinu prostora, bočne fragmente i izlazi u prvi plan. Gracioznošću, oblikovnom rafiniranošću Ivana pretvara baklju silnica svetosti u šapat Kristova dara proširenoga svijetom. Pomalo neobično Ivana se služi napetošću kontrasta pa neprekidnu bujicu božanske ljubavi likovnim jezikom uvodi u tankoćutnost ugođaja. A topla paleta je blistava, ali nosi i naznaku sfumaturnog nijansiranja, s trajanjem slikarske melodioznosti. Ivana kreativnom redukcijom minimalnim postiže maksimalno u odmjerenosti likovnog i sadržajnog, sa stalnim strujanjem emocionalnog. S prizvukom u najboljem smislu pojma ornamentalnog, kojim se pojavnost stavlja s obje strane realiteta, pa i već spominjanoga praskozorja.
“Ne bojte se”
U prostranstvima s negacijom fizičke egzaktnosti, s Kristom okruženim mnoštvom naroda, odjekuju poruke ljubavi: “Ja sam s vama”, “Ja sam, ne bojte se”, “Ustanite, ne bojte se”, u vrsti kompozicija kojima pripadaju i ostvarenja poput “Ponovni dolazak”, “Povratak”. Isusovi suvremenici, čovječanstvo kroz tisućljeća, sve do današnjeg dana teži, uz neizbježne kušnje, potpunom otvaranju Božjoj riječi. Ivana Ćavar ih prenosi u njihovoj veličajnosti aktualizirajući ih umjetničkim poslanjem. Izduženi likovi s kolorističkim inačicama (možda i izvanjskog znaka naših različitosti) upućeni su ka Kristu, ogrnutom neizrecivom bjelinom uskrsne odjeće. Ivana je prozračnošću i zgusnutošću scene, ritmizacijom skupina u prstenovima svetoga tla, između lirskog i dramatskog, opisnog i kapilarama ekspresivnog, slikarskom dostojanstvenošću izrazila temelje vjere. S Uskrsom nenarušivim orijentirom, i ne samo ove izložbe već i u ukupnosti opusa Ivane Ćavar, koja u upućenosti transcendentalnom vidi i smisao umjetnosti. Stvaralačkim lukom u posljednja dva desetljeća dala je modernoj hrvatskoj sakralnoj umjetnosti svježinu, uvjerljivost, spajajući baštinjeno s originalnim izričajem. Pobožnošću srca i istančanošću oblika.
