Pripovjedač, romanopisac, pjesnik, književni i likovni kritičar, leksikograf Mirko Marjanović preminuo je u nedjelju 28. svibnja 2023. godine u Sarajevu.
Mirko Marjanović je rođen u Tramošnici, 13. srpnja 1940. godine. Osnovnu školu završio je u matičnoj župi Tramošnici, a gimnaziju u Gradačcu 1961. godine. U Sarajevu je studirao pravo (dvije godine), a diplomirao na Višoj pedagoškoj školi likovnu umjetnost 1968. godine. U vrijeme studija u Sarajevu je tehnički uređivao studentski list Naši dani, Zadružni željezničar i Oslobođenje. U književnom časopisu Život radio je kao korektor u vrijeme kada je njegov glavni urednik bio Mak Dizdar. Od 1969. do 1977. godine radio je na TV Sarajevo kao ilustrator, kraće vrijeme i kao urednik u informativnom i kulturnom programu. Od 1977. do 1980. bio je tajnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH, od 1980. do 1984. glavni urednik književnog časopisa Život, a od 1984. do 31. ožujka 1994., kada odlazi u mirovinu, urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući Svjetlost. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovića i Aliju Isakovića) edicije Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga.
Od siječnja 1994. do siječnja 1995. godine prvi je glavni urednik Stećka, lista za kulturu i društvena pitanja HKD Napredak. U srpnju 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu, a iste godine, u prosincu, i za glavnog urednika obnovljene Hrvatske misli, časopisa za umjetnost i znanost, čiji je nakladnik Ogranak i na čijem je čelu, kao glavni urednik, bio deset godina, a kao predsjednik Ogranka do 2000.
U Ogranku Matice Hrvatske utemeljio je ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, čija je realizacija započela 2001. godine i u kojoj je do sada, kao glavni urednik ovog velikog nakladničkog projekta, s Markom Karamatićem i Ivanom Lovrenovićem, pripremio, uredio i objavio 40 knjiga.
U Udruženju književnika BiH bio je: tajnik (1974. – 1976.), dopredsjednik (1976. – 1978.), predsjednik (1978. – 1979.) i predsjedajući Udruženja (1979. – 1980.). Dopredsjednik je novoosnovanog Društva pisaca Bosne i Hercegovine bio od svibnja 1993. do svibnja 1997.
Cijelo vrijeme rata proveo je u Sarajevu i BiH.
Svoje prve prozne radove objavio je u đačkom listu Riječ mladih u Gradačcu. Prvu pripovijetku Ima – nema sudbine tiskao je u mostarskoj Mladoj Hercegovini 1958. godine. Potom je čest suradnik listova i časopisa: Naši dani, Putevi, Lica, Odjek, Oslobođenje, Život, Republika.
Pripovijetke su mu uvrštene u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik.
Dobitnik je nagrade Svjetlosti za roman Povijest izgubljene duše (1980.) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981.). Za roman Braća dobio je Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH (1984.). Godine 1995., kao glavni urednik, dobitnik je međunarodne nagrade Pierre Chevallier (Génève) za mjesečnik Stećak. Roman Topot divljih konja je objavljen 1989. godine u Novom Sadu, naredne godine NINov žiri, kojim je predsjedao Borislav Mihajlović Mihiz, uvrstio ga je u najuži izbor za nagradu toga tjednika za najbolji roman u toj godini u Jugoslaviji.
