Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kultura

Predstava „Zid“ treba mostarsku publiku koja će s njom i plakati i smijati se do suza

29. lipnja 2022. u 12:52 0 komentara 55 prikaza

U subotu, 2. srpnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru bit će izvedena premijera predstave "Zid". Povodom premijere donosimo intervju s redateljem predstave Christianom Jean-Michelom Jalžečićem, koji je izabran na Natječaju HNK Mostar, a predstava je nastala prema prvonagrađenom tekstu Ružice Aščić, također izabranom na Natječaju za najbolji neobjavljeni dramski tekst na hrvatskom jeziku za autore do 35 godina.

Dramski tekst „Zid“ Ružice Aščić prvonagrađen je na Natječaju za najbolji neobjavljeni dramski tekst za mlade autore do 35 godina koji je objavilo Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, u suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH, a Vaša je eksplikacija izabrana kao najbolja na kasnije objavljenom Natječaju za mladog redatelja do 35 godina. Što za Vas znači ovakva prilika da se profesionalno angažirate i treba li biti više sličnih natječaja koji daju priliku mladim dramskim piscima i redateljima?

Drago mi je da je upravo moja redateljska eksplikacija proglašena najboljom i da se najviše uklapala u repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Mislim da je odgovor jasan, ali takve stvari trebamo ponavljati – natječaji su od iznimne važnosti u svim profesijama, a u umjetničkim pogotovo. U većini svojih javnih istupa upravo to govorim, moramo se kao društvo potruditi da se mladi i sposobni ljudi što prije afirmiraju, a ne da im dobar dio života prođe dok to ne uspiju. Natječaj raspisan od strane HNK Mostar odličan je primjer velikim kazališnim kućama na Balkanu, a poglavito Republici Hrvatskoj, u kojoj javnih natječaja ne samo za mlade redatelje, već redatelje uopće, kronično nedostaje. Upravo zato kao netko tko je pri završetku rada na novoj predstavi „Zid“, čiji je dobar dio autorskog tima potekao iz objavljenih javnih natječaja, želim zahvaliti ravnatelju Ivanu Vukoji na razumijevanju problematike nedostajanja javnih natječaja, pružanju primjera ostalim sličnim institucijama, prilici da potiče razvitak mladih autora i redatelja, i naposljetku na hrabrosti da preuzme rizik i upusti se u takvo nešto. Preuzeti takvu vrstu rizika, u ovim vremenima za kazalište, nije lako. 

S Vama na predstavi radi dramaturginja Dorotea Šušak. Što možete reći o dinamici tog odnosa i je li Vam to olakšava redateljski posao, i kako je u tom kontekstu bilo raditi s glumačkim ansamblom?

Dorotea i ja smo već dobro uigran tandem kojem je ovo, ako se ne varam, peti zajednički projekt i još jedna kazališna avantura. Dorotea i ja često svoje uloge ispreplićemo, nadopunjavamo jedno drugo. S obzirom da samo nekoliko proteklih godina proveli skupa na projektima, već se jako dobro razumijemo i poznajemo neke bitne odrednice naših kazališnih i umjetničkih poetika koje se naslanjaju jedna na drugu – i upravo u tom presjeku naših poetika tražimo „ključ predstave“. I Dorotei i meni bitno je da se kroz kazališnu predstavu nešto komunicira, da ona nije sama sebi svrhom, ili samo „lijepa“, već da publika iz kazališne dvorane nešto ponese. Svakako, rad na predstavi „Zid“ još je više učvrstio našu simbiozu stvaranja kazališnog čina. Što se tiče glumačkog ansambla, mislim da samo uspjeli postići ono čemu u kazalištu težimo – kolektivnom činu. Što pod time smatram? Ne vjerujemo da predstavu radi redatelj. Ni glumci. Ni dramaturg. Niti jedan drugi suradnik. Vjerujemo u kazalište koje činimo svi skupa, procese u kojima istražujemo što sve kazalište može i treba komunicirati. S ovim ansamblom bila je blagodat raditi, jer smo se spojili upravo na toj razini – neprestanog propitkivanja, improvizacije, kolektivnom istraživanju i ostavljanju žive te talentom protkane kreativnosti koja je izgradila predstavu „Zid“.

Radite uglavnom na nezavisnoj sceni i osnovali ste Divan Teatar. Kakvo je bilo iskustvo rada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u odnosu na rad na nezavisnoj sceni?

Rad na nezavisnoj sceni kruh je sa sedam kora. Rad u instituciji kruh je sa sedam kora. Rad u kulturi na našim prostorima kruh je sa sedam kora. Volio bih naglasiti riječ „rad“, jer još uvijek postoji stigma umjetnika u današnjem društvu kako gubimo vrijeme i kako smo izmaknuti iz vertikale koju nam zadaje društvo i okolina. Treba osvijestiti da je umjetnost itekakav rad, koji iziskuje jako puno vremena, odricanja, koncentracije, znanja i talenta. 
U Zagrebu imam otvorenu umjetničku organizaciju Divan Teatar, preko koje radim predstave, radionice, dramski studio i još mnogo toga. Život na nezavisnoj sceni veoma je težak, a ja se usuđujem reći skoro pa nemoguć – jer se u nezavisnu scenu ne ulaže i godinama je zanemarivana. Stanje nezavisne scene usporedio bih sa zagrebačkim fasadama prije velikog potresa. Naoko sve funkcionira, ali kad se malo zagrebe pod površinu – umjetnici na nezavisnoj sceni teško preživljavaju i to je činjenica. Imati podršku, produkciju, jako puno ljudi koji su uključeni u kazališni proces, prostor, publiku – sve je to ono što imaju sve kazališne kuće pa tako i HNK Mostar, i to je ono što olakšava situaciju i proces puno jednostavnije ide jer imaš nekog iza svojih leđa. 

 | Autor :

„Zid“ je obiteljska priča o obiteljskim odnosima i generacijskim jazovima, ali i više od toga. U čemu vidite potentnost teksta, a zatim i predstave? U čemu je njena dramaturška snaga?

Zidovi su svugdje oko nas, i to je ono što bih i ja volio osvijestiti kao pojedinac. Mnogo zidova gradimo, ali ih nekako zaboravimo srušiti, često ih ostavljamo, jer se bojimo, jer smo kukavice koje ne žele drugima pokazati tko smo zaista. Predstava, po mom sudu, govori upravo o strahu koji je razumljiv i višeslojan, koji nas tjera da ne dozvolimo da se neki naš zid sruši, kako god on bio sagrađen i kakva god da je njegova emotivna vrijednost. Predstava je ovo o duboko narušenim obiteljskim odnosima, iako je naizgled sve dobro – dok ne zaronimo ispod površine. Osim što progovaramo o generacijskom jazu, progovaramo o jazu bivanja sa sobom, ali i bivanja s drugima. Zid stare užare u ovoj je predstavi metafora za sve one zidove na koje smo navikli, na uspomene nekih boljih vremena, na osjećaje koji su potisnuti, na apsurdnosti života… „Zid“ je i predstava koja donosi jednu mučnu priču o životno pasivnom, ali jako toplom ocu, kao i prerano preminuloj majci. Netko bi sada mogao pomisliti da je ovo depresivna predstava, ali ona vrvi humorom, pokazuje sva lica u njihovim manama i vrlinama, u nezgodnim situacijama, koje će zaista publiku podsjetiti na neke njihove susjede, bake, mame, braću ili sestre… a sve jako duhovito, ali i ozbiljno kada treba. 

Što publika može očekivati od predstave „Zid“? Kakav efekt želite postići i zašto bi publika trebala pogledati predstavu?

Više-manje u prethodnom sam se pitanju i toga dotakao, ali uvijek se ima još za reći. Pogotovo nakon dva mjeseca intenzivnog rada na predstavi. Predstava „Zid“ pred publiku stiže 2. srpnja 2022. godine i nestrpljiv sam te željno iščekujem reakcije publike na predstavu. Predstava je to u kojoj svatko od nas može pronaći sebe, ali i lica koja su prisutna na pozornici. „Zid“ će publiku osvojiti svojom jednostavnošću i minimalizmom u scenskom uprizorenju, lijepim scenskim slikama, odličnim glumačkim bravurama, pričom koja ne pripada samo Mostaru, već i bilo kojem drugom gradu, pričom koja se događa svugdje. Očekivanja publike mogu biti različita, ali sigurno neće dobiti ono što su očekivali. Neka moju posljednju rečenicu svaki gledatelj shvati kako misli da je ispravno. Želim poručiti publici da uživa u ovoj predstavi za koju mi je drago da je upravo ovakva kakva je – drukčija, obična, tvoja, moja, njegova, vaša i njihova. 

I za kraj recite nam nešto o iskustvu boravka u Mostaru?

Mostar je za mene grad koji te ne osvoji na prvu. Vruće je, sparina i pomanjkanje kisika zasigurno nisu stvari koje te osvoje. Mostar osvaja kroz ljude, kroz spontanost, kroz jednostavnost i ono što mislim da je bitno – kroz iskrenost. Čini mi se da kod Hercegovaca nema uljepšavanja, niti dramatiziranja – vrlo su jednostavni i iskreni (tu bismo mi Zagrepčani mogli nešto naučiti). Mostar je takav grad da zaboraviš na vruće ljetne dane, i jednostavno se prepustiš. Multikulturan grad u kojem ima ponešto za svaku osobu. Mostar je za mene predivan ansambl HNK Mostar, svi predivni suradnici i zaposlenici ove perspektivne kazališne kuće. Stvarno mi je bilo gušt kreativno se izraziti u Mostaru, i ostaviti mostarskoj publici ovu predstavu jer mislim da je Mostarci trebaju, kao što i ta predstava treba mostarsku publiku koja će s njom i plakati i smijati se do suza. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.